TORANJ LJUBAVI – Legenda o Marinićevoj toreti s otoka Silbe

TORANJ LJUBAVI – Legenda o Marinićevoj toreti s otoka Silbe

1300
Podijeli objavu
Photo: Boris Kačan/Wikimedia

SILBA – U sredini Silbe, na istoimenom otoku, visoko se diže Marinićev toranj. To je okrugla uska kula na čiji vrh vode vanjske kamene stepenice. Zovu je još i “toranj ljubavi”.

Silba je jedino selo na otoku. U prošlosti su na ovom otoku žene, starci i djeca bili uglavnom pastiri, a muškarci su cijeli svoj život živjeli na moru, plovili svim morskim putevima i pod starost se vraćali na otok, ako ih more prije toga ne bi progutalo. Vraćali bi se da umru. Poznavali su obje Amerike, zemlje Dalekog istoka, hridi sjevernih mora, obale Afrike i Australije, ali nikada ne bi zaboravili pjesmu o otoku nalik raju i legendu vezanu za toretu na Silbi.

A taj toranj na vrhu sela, smješten usred parka, silbanski je spomenik jedne ljubavi koja je učinila čuvenim sivozeleni otok utonuo u šutnju. Toranj se visoko uzdiže i s njega se pruža prekrasan vidik. Uz njega se vezuje priča o ljubavi jednog morskog vuka koji je za sobom ostavio kuću, toranj i grob na kojemu je još za života dao uklesati natpis: “Petar Marinić, kapetan, 1891. Jao onomu tko makne ove kosti.

Bio je mlad, kaže priča, još mornar. I mlada, lijepa bila je njegova zaručnica Antonija Mauro. “Kad se vratim s ovog dugog putovanja – rekao joj je jednog dana prije odlaska – vjenčat ćemo se! Zasadit ću vrt oko kuće, a usred vrta sagradit ću tornjić s kojeg će se vidjeti cijeli otok i more.” Poljubio je djevojku i otplovio.

Dugo je plovio oceanima, a kada se konačno vratio, mnogo je djece dotrčalo na silbansko pristanište. Među njima je bila i jedna posebno ljupka djevojčica. Petar Marinić joj se nasmiješi, uzme je u narucaj, pomiluje je i upita ljude okupljene na pristaništu:
– Čije je ovo dijete?
– To je kći Antonije Mauro, tvoje zaručnice, koja se udala za tvog prijatelja. Djevojčica se također zove – Antonija! Rastuži se pomorac, zagrli djevojčicu i zakle se:
– Antonija me nije čekala, ali ako majka nije mogla postati mojom ženom, postat ce to kći. Čekat ću dok se ovo dijete ne razvije u ženu.

Photo: Ilustracija iz knjige Jadranske legende

Bio je uporan i čekao dugih dvadeset godina. Dao je sagraditi tornjić usred sela, uz svoju kuću, na najvišoj uzvisini Silbe. Sagradio ga je od živog kamena i kamenim je zidom opasao vrt oko njega. Antonija Mauro nikada nije tamo zakoraknula. Ušla je u tu ogradu njezina kći – s rukom u ruci kapetana Petra Marinića, s vjenčanim prstenom na prstu. Ona u cvijetu mladosti, guste crne kose, velikih sjajnih očiju; on – trideset godina stariji, s prorijeđenom kosom, ali krepak, uspravan, još lijep u ozbiljnoj zrelosti svoga života.
I gledali su s tornja otok, brodove i more. Toranj na uzvisini vrta, poškropljen slanoćom mora koju vjetar nosi za olujnih dana, stoji i danas kao spomenik ljubavi. Mještani ga zovu – Marinićeva toreta!

Dragan Ogurlić – iz knjige Jadranske legende

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: