SINIŠA PAVIĆ: “Kužini s ljubavlju – Oda spizi radnika i težaka” ili,...

SINIŠA PAVIĆ: “Kužini s ljubavlju – Oda spizi radnika i težaka” ili, za sve je kriva Dalmacija!

573
Podijeli objavu
Photo: Facebook

ZAGREB/SPLIT – Razgovor pred Božićne blagdane s novinarom i književnikom fetivim Splićaninom sa zagrebačkom adresom, Sinišom Pavićem o “Kužini s ljubavlju – oda spizi radnika i težaka”.

Gordana Igrec

Fetivog Splićanina sa zagrebačkom adresom i suprugom “Fjumankom”, novinara Novog lista i književnika Sinišu Pavića nije potrebno posebno predstavljati. To van je oni puno smišni lik s crnom prošaranom kosom sijedinama i bradicom kojeg nađete na Googlu kada ukucate to cijenjeno ime i prezime, pa vam Wikipedija izbaci vanka još jednog Sinišu Pavića iz Beograda koji je napisa scenarij nekdašnje prve jugoslavenske sapunice “Bolji život”.

Ali i mi smo se kad smo tražili ovega našega Sinišu Pavića odlučila za “bolji život”. Jerbo iza Siniše je jedan roman Plačeš li, ti to?, a prije toga i kuharica “Kužini s ljubavlju – oda spizi radnika i težaka”. Siniša je poznat i kao član žirija kulinarskog showa 3,2,1 kuhaj, ali kao i sudionik žirija nekad popularne kulinarske emisije Kruške&Jabuke, a napisao je i scenarij za omiljenu emisiju za vrsne domaćice Slatka kuharica koja je išla tijekom ove godine na 1. programu HRT-a. Uz sve to stigao je prije koju godinu biti u žiriju sa legendom etera Vojom Šiljkom sa kojim je birao na neviđeno najljepšu gospođu koja se birala samo preko ugodnog glasa koji je žiri mogao čuti na Radio Sljemenu. A prije puno godina bio je i gost u emisiji NU2 Aleksandra Stankovića. Poslin toga mogli smo ga gledati kod Danijele Trbović. Ma nema di nije Siniša bija. “Di je bija da je bija, lipo mu je bilo”. Siniša je puno smišan i malecan, ali je zato vrstan poznavatelj kužine i svih oblizeka. Po meni puno boji i od Renea Bakalovića i od Zlatka Galla i od Veljka Barbijerija. Jer Sinišu “ka čovika iz Veloga mista” uvik primjetiš,a da ne znaš točno po čemu. Ali, dobro znaš da je to – to. Da on ima “ono nešto” što se tako lako ne da izreći niti opisati.

Siniša Pavić / Photo: Video/Screenshot/RTL

O kužinavanju i sličnim stvarima

Razgovarali smo Siniša i ja pred sam  Božić, za portal Morski, o kužini, onoj dalmatinskoj i onoj kontinetalnoj, u kojoj nije bilo premca pak mojoj pokojnoj varaždinskoj baki Anki koja je pekla pred blagdane kruh kod kuće i prije toga ga zbog poštovanje prema kruhu i hrani koju svi na žalost nemaju jednako u izobilju, kako to nalažu kršćanski običaji, pred stavljanje u šparet – prekrižila. Tako da se u mojoj kući, danas dok baka već dugo “ore nebeske njive” kruh ne baca, a bogme niti jedno jelo. I svi volimo od reda dobro pojist i popit. No, sjećanja su jedno, a mi suvremenici i k tome još kolege smo “drugi par postola”, pa je ovi razgovor između nas dvoje teka ovako:

Photo: Facebook

Kako je nastala kuharica “Kužini s ljubavlju – oda spizi radnika i težaka” za koju će vam svaka knjižničarka u svakoj knjižnici bilo gdje u Hrvatskoj k’o iz topa ispaliti “kako ima najbolju kuharicu u Hrvatskoj”, onu od Siniše Pavića…

– Prije odgovora na pitanje kako, red bi bio priznati kada. Kuharica je, naime, napisana podosta davno, makar se sve u njoj napisano i nije bogzna što kroz godine promijenilo. Ništa osim, što je u autora kosa više bijela, a konfekcijski broj hlača mrvu veći. Hvala zato knjižničarki koja i dalje misli da je baš ovo najbolja kuharica. Ne bi ja išao toliko daleko, napisano je i boljih u tih desetak godina. A kuharica je nastala, kako to najčešće biva, slučajno. Hvala Slobodnoj Dalmaciji u kojoj sam tad radio na prilici da umjesto pomodnih recepata s pjenicama i egzotičnim namirnicama, pišemo o nečem normalnom, narodnom, obiteljskom, tradicionalnom. Kolumna po kolumna i eto se, uz koju izmjenu, ukoričilo.

Odakle ljubav prema kužini i hrani?

– Za sve je, uopće ne dvojim, kriva ponajprije genetika. Tako se samo geni slože. Ne znam što bi drugo moglo biti kada s niti tri godine na plećima plačete jer zbog bolnih krajnika ne možete gristi kobasice netom pristigle s kolinja. Ja jednostavno volim jesti, volim o hrani pričati, volim je gledati u izlozima mesnica i trgovina, volim štogod i skuhati, volim kad se moje derište osnovnoškolsko zadovoljno smije poslije dobra obroka. Kriva je, na koncu, i Dalmacija. Tu je uvijek bilo važno što je na stolu, jer se sve bitno u životu tu za stolom i trpezom rješavalo.

Tko kod tebe doma “drži kuhaču u ruci” Ti ili supruga?

– Kuhaču dijelimo po pola. Hvata se kuhače tko kad može. Ništa nije strogo zadano, osim što je sve žešći boj između nje koja promovira zdravu prehranu i mene koji se ne da skinuti sa špeka. S obzirom na godine, moje dakako, sve mi se čini da ona ovu bitku polako dobiva. Zob jutrom mi je skoro pa prešla u naviku.

Je si li bolji gurman ili kuhar?

– Gurman sam veći. Zapravo, ne utvaram si uopće da sam velik kuhara. Uostalom, ovo je kuharica za obične muškarce, one koji imaju aspiraciju katkad razveseliti obitelj i prijatelje već samom činjenicom da su se uhvatili lonaca i štednjaka. No, gurmana jesam.

Što najčešće kuhaš kod sebe doma?

– Da se moju kćer pita svaki bi dan spravljao svinjska rebaraca s posebnim, našim, umakom. To je zadnje što nam je baš uspjelo i to zahvaljujući internetskom nekom receptu. Fore su ipak saftovi, umaci, toćevi. Jest da deblja, ali k vragu sve.

Photo: Facebook

A što najviše voliš pojesti?

– Najviše zadnje vrijeme čeznem za onim što u mene doma volim samo ja. Recimo, često maštam o tripicama, a kad dogori do noktiju odem do svog prijatelja Barbe pa se tripicama ubijam. Često maštam i polpetama, ćuftama u saftu. To je definitivno zalogaj koji me katapultira najbrže u djetinjstvo. Ja iz škole dolazim doma, mati je uz špaker, po mirisu znam da su polpete skuhane, ne skidam ni torbu s leđa već u letu uzimam komad pupe od kruha, dižem poklopaca i toćam kruh u saft ako već nisam u usta strpao cijelu polpetu.

Je li doista od raznolike naše domaće spize, ona dalmatinska kužina, najbolja? I zašto je tome tako?

– Nisam sklon nijedan pjat ni kužinu proglašavati najboljim. Glupo je kraj tolike naše raznolikosti. Činjenica međutim jest da je mediteranska prehrana ono čemu bi trebalo težiti. Maslinovo ulje, lešo, verdura iliti zelenilo, riba, feta dobra pršuta… No, tu sad gazimo po skliskom terene našeg današnjeg načina života. Za sve, pa i za to, valja imati novca, i vremena, i pameti. I dobra dobavljača.

Ne odumire li pomalo tradicionalna hrvatska kuhinja? Ili sam u krivu?

– Ako je i bila blizu umiranje, mislim da smo je uspjeli vratiti u život. Koliko je sve to fražilno shvatio sam onog trena kada su mi umrli didovi i bake i kada u kući više nije bilo primjerice rakije dobre, prave, one na koju san navikao da je ima bilo da je za lijek, bilo da je za prozore prati. No, našla se nekako druga. Prešalta se čovjek. Uvijek će biti onih kojima je hrana važna i onih kojima nije. Dok je prvih, nema straha.

Pa, mlade domaćice i majke po glavnom gradu Hrvatske uglavnom kupuju samo gotova jela, zar nije tako? Ili se i to samo meni čini tako?

– Gotova jela katkad kupuju svi. Vrijeme u kojem živom je nemilosrdno, ne treba se čuditi tome da nam katkad gotova hrana, ili ona brza spašava života. Ali, ne bojim se ja da će skoro doći vrijeme iz SF filmova u kojem se potreba za mesom rješava kapsulom. Ili, na sreću ja to dočekati neću.

Kuha li i tvoja mama kao i sve Dalmatinke za svoje sinove – najbolje na svitu?

– Podosta vrsnih chefova s kojima sam se susretao znalo me je kritizirati zbog stava da moja mati najbolje kuha. I u pravu su; ne kuha moja mati najbolje, ali je meni najdraže oni što ona skuha. I jest, istina je, majke uz more previše maze svoje sinove što zna biti poprilično nezgodno kad se ti sinovi upuste u zajednicu s ženom iz krajeve gdje su majke manje skrbne. No da se i to riješiti, spizom dakako.

Čega se ne bi mogao odreći od hrane?

– Fete dobra kruha i mrvu dobre pancete. Toga bi uvijek tu negdje u rezervi moralo biti.

Photo: Facebook

Što mora kod tebe biti na Badnjak na stolu? A što za Božić?

– Glupo možda zvuči, ali dok se u mojih doma red radnji za blagdana zna i strogo ga se svi držimo, u mene doma neki naši običaji tek se pomalo grade. Ništa se, još uvijek, ne mora. Može i hobotnica u pećnici umjesto bakalara, ako je nužno. No, ono što je meni drago jest onaj trenutak kad prođe ponoć i kada iz dana od ribe uđemo elegantno u dana od mesa. E ako tada ima mrvica svinjskog pečenja toplog, tek da se ne ode gladan leć, ako ga ima toplog da se prstima raščerupa, to je to.

Koji bi recept za Božić svim domaćicama bilo muškim ili ženskim preporučio?

– Ma, zna naš svijet što se o Božiću kužinaje, ne treba im držati lekcije. Klasika tu vazda najbolje prolazi. Ali, ima nešto što, barem ja mislim, može zgodno poslužit i za Badnjak i za Božić a rijetko se spravlja. Elem, srdela marinirana. Za kilo ribe je riceta. Ribu očistimo, lišimo glave, operemo i osušimo. Zabrašnimo ih i pržimo, ocijedimo od ulja, stavimo u duboku zdjelu i posolimo. Marinadu radimo tako da uzavremo oko dva decilitra kvasine, isto toliko ulja barem da je miješano maslinovo, zatim dec vode, lovor i ruzmarin, koji češanj češnjaka, pola dobre kapule lisnato narezane i zrno, dva papra. Sva to pustimo da prokuha desetak minuta, zatim marinadu ohladimo i njom zalijemo isprženu ribu. I to je to, s tim da je ono najbolje da ovako pripravljene srdele mogu danima stat u frižideru i bit savršen zalogaj prije čaše dobra vina.

Photo: Facebook

Koju kuhinju više preferiraš, vlašku ili splitsku?

– Sada me tjerate da priznam je li u mene više vlaškog ili splitskog. A ja ću parafrazirati starog mudraca od riječi pa kazati – pomiješano najslađe se jede! Fusion, samo fusion.

Gordana Igrec

U slast!

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: