Običaji slavljenja Badnje večeri i Božića u priobalju i splitskom zaleđu, nekad...

Običaji slavljenja Badnje večeri i Božića u priobalju i splitskom zaleđu, nekad i danas – 1. dio

1041
Podijeli objavu
Photo: Youtube/Screenshot

“Tiha noć, sveta noć” ili kad nastupi tišina i sve se primiri nakon četiri tjedna Došašča, iščekivanja i užurbanih priprema za Badnju večer i za Božić. Kada napokon sve vrećice i pune torbe namirnica i darova odložimo, priberemo misli, stisnemo se uz svoje najmilije, u svoja četiri zida i započnemo na Badnju večer pripremati posnu večer za obitelj i završavati pečenje kolača za Božić koji sljedi dan kasnije. Tako je bilo oduvijek u našim kućama u priobalnim gradovima i u zaleđu. A tako će ostati dok nas god ima na ovim prostorima. Jer bolje da izumre selo nego običaji, kako kaže naša stara narodna poslovica.

Gordana Igrec

Dani kad je oko srca toplo

Zaluta li na more koja pahulja snijega onda osim bure koja “škrguće zubima” i škripi starim škurama, ugođaj Badnje večeri i potom Božića može biti potpun. Zaboravi se na Badnju večer sav šušur i gušt, svi svjetleći lampioni i žaruljice, sva pretrpljena gužva oko nabave namirnica, dok se u sigurnosti svojeg doma počinje kititi jelka i pripremati za odlazak na polnoćku. Tiho i predano priprema se svečana odjeća koju će domaćica i ukućani odjenuti idući dan na sam Božić dok bakalar krčka na šparetu ili pečene srdele i kiseli kupus šire svoj miris. Badnjak je i brišu se sve razlike među ljudima. Skidaju se sve društvene uloge poput maski ili zmijskog slaka i ljudi postaju nekako mirniji, pribraniji, skromniji, ponizniji, tiši… Tako je to u Badnjoj noći po svem kršćanskom svijetu i u svim kućama ostalih konfesija koje su nikle i gnijezdo svile u većinskom narodu. Jer ljudi su ljudi. Posjećuju se, međusobno se pozivaju na svoje blagdane i druže se, bez obzira na vjeru i imovinsko stanje. Barem te Badnje večeri ili za Božić. Kad odrastemo i osnujemo svoje obitelji ili se odlučimo na samački život, a i odlepršamo iz roditeljskog gnijezda, ugođaj Badnje večeri i Božića nosimo u sebi dok god živimo. A on nas grije poput komina ili nam njegov topao plamičak daje nadu za izdržati grube dane koji su došli sa zrelošću, promjenom okoline i navika. Glavno je, da nam je barem tih dana “oko srca toplo” i da to umijemo i imamo s nekime podijeliti.

– Danas u zreloj dobi gledam da imam cijelu obitelj na okupu. Ima nas već puno i velika mi je radost da se svi okupimo iako to nije uvijek moguće. Za Badnju večer i Božić, obično se svi sakupimo u našoj staroj, ali renoviranoj kući u Istri. Moja supruga, ja, naše troje djece sa svojim obiteljima i četvero unučadi.- tako započinje priču o “svojem Božiću” operni prvak HNK Ivan pl. Zajec u Rijeci, Giorgio Surian.

U svim priobalnim gradovima i na kontinentu u kućama gdje žive kršćanske duše obavezno se na Badnjak posti. I to kako tko umije i kako mu tradicija,  a danas i mogućnosti nalažu.

– Kao u svakoj hrvatskoj tradiciji i mi postimo na Badnjak. Obično se priprema bakalar na bijelo sa posuticama, tipična tjestenina rezana na kvadratiće ili bakalar u šugu, tj. kao gulaš – kazuje Surian.

Photo: Pixabay

Ima svega k’o na Božić

Za Božić, a to je samo dan poslije vrijede neki drugi običaji. Obično se u kontinentalnoj Hrvatskoj kaže: “Ima svega k’o na Božić” Zapravo na Božić je u kršćanskim kućama kao u bestseleru koji je prodan u 10 milijuna primjeraka “Jedi, moli, voli” autorice Elizabeth Gilbert. Dakle, svi jedu, svi mole i svi se vole. Barem, onaj sretniji dio kršćanskog puka. Ako pak je netko iz kuće na brodu i na moru na Božić na njega se posebno misli i moli i voli i šalju mu se čestitke i želje i pozdravi preko radio emisije Pomorska večer koju slušam još od djetinjstva. Od kako je iz naše ulice u Varaždinu kao panonski mornar susjed Miro, lijep i naočit mladić otišao u pomorce. A ja sam shvatila ne samo da Zemlja nije ravna ploča nego da osim tla pod nogama može vam se zibati i brod na moru. Unatoč svim spoznajama, ipak za Božić sve brige izgledaju nekako manje, a sve ljubavi prema bližnjem postaju još veće. Posebice, uz pun stol.

Photo: Youtube/Screenshot

– Za božićni stol svatko iz obitelji donese po koju deliciju. Ide već po dogovoru. Mislim da je tradicija kao kod svih. Pripremi se patka, jer ona svojim šapama gura zemlju prema natrag, tj. staru godinu gora u prošlost. Dok svinja gura zemlju, ruje svojom njuškom prema naprijed, ulazi u novu godinu. Uz njih se obično poslužuje kuhana leća, to je znak da ubuduće u obitelji bude više novaca. U tome je ostalo i malo talijanske tradicije, jer je Istra nekada bila pod Italijom – kazuje nam Surian, te se prisjeća sa sjetom nekako plaho kao da ne osvaja svjetske operne pozornice nego je “vječni dječak u duši” kako: “Badnjak i Božić su za mene uvijek bili i ostali najljepši blagdani jer u sebi nose dušu naše vjere.Kada sam bio dijete možda je više padalo snijega nego danas. To mi je bio najčarobniji trenutak, kada bi se Božić podudarao s padanjem snijega koji je u Primorju ipak bio prava rijetkost.

Najviše se sjećam okićenog grada Rijeke i Korza. Bilo je to prije više od 50 godina i ne može se usporediti sa zagrebačkim adventom.”

– Sjećam se da sam kao dječak kitio mali bor kojeg je kupio moj tata. To sam inače radio sa svojom mamom. Kuglice su bile skupe i krhke pa si ih trebao zamatati u vatu i poslije Božića stavljati u kutiju, a vata se stavljala na jelku kako bi davala dojam snijega.- prisjeća se s notom nostalgije Surian, te odmah dodaje:” Kada sam odrastao bor sam uvijek sam kitio, jer mi je to davalo posebnu radost. Prskalice bi davale posebnu čar.” Dok su moja djeca bila mala ja sam se oblačio u Djeda Mraza. Moja kći je s 11 godina otkrila da je Djed Mraz zapravo njezin tata i možete misliti razočaranja. Danas se moji odrasli sinovi oblače u djeda Mraza i tako nastavljaju tu igru. Mi i zapjevamo, ipak smo mi pjevačka obitelj. Slušamo i glazbu s CD-a. Okupi nas se oko 20-tak na Božić.To je postala već tradicija i nadam se da će ostati i poslije mene. Barem za Božić ljudi su sretniji, plemenitiji i bolji. – zaključio je Surian.

Photo: Pixabay

Božić budi dijete u meni

Dramska umjetnica i ravnateljica Talijanske drame u Rijeci, inače kćerka Giorgia Suriana, Leonora Surian izdala je sa harfisticom Vlastom Hribar 2010. godine CD pod nazivom “Bijeli Božić”. Takav Božić obično svi rado priželjkujemo i brzo nas vraća u dane dok smo djeca bili mi.

– Kada je riječ o blagdanima, javi se ono malo djete u meni! Obožavam božićnu atmosferu, kitim bor već početkom prosinca kako bi čim duže uživala u njemu. Badnja večer za mene je iznimno važna, ali o tome je sigurno već govorio moj tata – kazat će nam Leonora. Ono što nam je Gorgio Surian nenamjerno prešutio otkrila nam je Leonora.

– Moja nona Emilija je bila specijalista za bakalar! Koliko god se trudila napraviti ga po njenom receptu, fali mi onaj njezin “touch”. Ali pokušavamo se pridržavati tradicije – govori  Leonora.

Ma što bilo, na ionako raskošnom stolu velike obitelji Surian, Leonora priznaje kako:” Blagdanske dane provodi na isti način kao i kada je bila dijete”

– I sada onu božićnu čaroliju pokušavam prenijeti na svoju djecu kao što su je moji roditelji  prenjeli na mene. Najviše sam iščekivala dolazak Djeda Mraza! Ostalo sve, vjerujem, vam je ispričao moj otac – kazuje Leonora.

U zreloj dobi baš poput mnogih od nas Leonora se jednako raduje Božiću, a kako nam je kazala: “Dolazak moje djece dao mu je još veći smisao”. Stoga niti u najsitnijem detalju ne propušta duh ovog blagdana prenijeti na svoju djecu. Radi običaja, tradicije, čarolije, bajke i plemenitosti koji Božić u sebi nosi kod svih kršćanskih duša, a kod nas nekako još uvijek najviše “po starinsku” vuče. Tako da kuham sa djecom, pogotovo sa Elenom, ali Emily iako je još mala, prati svaki naš pokret. Zajedno pripremamo kolače i kekse, pjevamo i učimo pjesmice, kitimo bor i izrađujemo razne ukrase, pričam im božićne priče.Radujemo se dolasku naših bližnjih – poručila je uvijek dobro raspoložena Leonora.

Photo: Youtube/Screenshot

Običaj božićne svijeće u Splitu 

“Već 19-najesta ura tuče, a njega ni. E, moja Visosti, ima on pune ruke posla s ovin najluđim gradon na svitu. Naš dobri dotur Vice.” Tako smo i mi čekali našega dobrega gradonačelnika grada pod Marjenom “splitskoga koljenovića” Andra Krstulovića Oparu čija familija živi u Splitu već 500 godin, da nam on nešto kaže kako se u Splitu prije, a kako se danas slave Badnja večer, a poslin Božić. Ma, ima je on “pune ruke posla i briga” i di bi stiga davat izjave svakome portunu, hoće ti ga reć ovime portalu (vrag bi ga zna što ti ga to dođe?). A lipo se taj puno fini svit ispod Marijana ispriča u njegovo ime.

I mi smo sve razumili i uvažili, ma i jopet smo znatiželjni bili pa smo lipo u libar zavirili star ka i falimija Oparina i tamo smo doznali kako je splitski svit prije puno godin slavija Badnju noć i Božić. Pa tako u neki stari libar piše: ” Običaj božićne svijeće u Splitu je bio drugačije nego po selima: učvrstila bi se sviječa u kandelir-svjećnjak s krušnim kolačem oko njega, a kad bi se zapalila, reklo bi se:” Kako se užge ova svića, tako se u nas užgala svaka milost Božja” Gasila bi se svića sa komadićem kruha umočenog u vino uz riječi: ” Kako se utrnula ova svića, ovako se u nas utrnula sva zloba i opačina” Još u taj libar piše kako ” se prije puno godin nije jeo bakalar, nego malo bolja riba u koju bolju kuću”. No na dan Božića u Splitu se na božićnu misu zvanu “pastirica” išlo rano u jutro, između treće i četvrte ure. Na povratku obitelj je trebao čekati već postavljen stol, a na njemu suhe smokve, suvice, mendule, orasi, fritule, prošek, te slatka i šćeta (gorka) rakija. Božićna jela predstavljala su u Splitu pravo obilje. Najčešće bi se pekla tuka, a od kolača su Splićani uživali u manduletu. Darivalo se skromno: koja narandža ili slatki bonbon ili voda. Zanimljivo je i to, šta u libar piše “da su u Splitu prvi puta okitili bor 1895. godine u staroj obitelji Kaliterna”…

NASTAVAK SLIJEDI NA BADNJAK…

Običaji slavljenja Badnje večeri i Božića u priobalju i splitskom zaleđu, nekad i danas – 2. dio

Gordana Igrec

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: