Običaji slavljenja Badnje večeri i Božića u priobalju i splitskom zaleđu, nekad...

Običaji slavljenja Badnje večeri i Božića u priobalju i splitskom zaleđu, nekad i danas – 2. dio

504
Podijeli objavu
Photo: Youtube/Screenshot

Nastavak kolumne o običajima slavljenja Badnjaka i Božića

Dubrovačka kolenda

– Dobar večer, mi kucamo, Badnje večer čestitamo. Ovđe, ovđe, nazdravljemo. Badnja večer dođe. A sad mi Vas Bog veselio, čestito Vam Badnji dan, da se veselite, zdravlje ter veselje i duhovno spasenje! Amen. Mnogo ljeta sretni bili, mnogo ljeta živjeli. Živjeli i Bog Vas živio. Amen

Gordana Igrec

– S ovom dubrovačkom kolendom započela je svoja sjećanja na Badnji dan dramska umjetnica i predsjednica Udruženja dramskih umjetnika Perica Martinović, Dubrovčanka sa zagrebačkom adresom i stalnim angažmanom u Gavelli iz glumačke obitelji 91-godišnjeg glumca, oca joj Miše Martinovića i brata isto tako glumca, Mara Martinovića.

– I onda je nastala mala pauza i počelo je darivanje. Neka jabuka, narandža, neki narandžin. Vrlo skromno. Rijetko tko je davao neki novčić. Ako smo vidjeli da nam ne žele domaćini otvoriti vrata onda smo pjevali: Neće gospođa neharna biti, kolendarima ne udjeliti. I sad sljedi naš nestašluk, ako nam netko ne želi otvoriti vrata i ništa nam dati. Pa smo pjevali: Ispred kuće drvo loza, a u kući gospođa koza! I bjež! To su moje uspomene iz djetinjstva. – prisjetila se uz šalicu bijele kave u Maloj kavani na Jelačić placu svojih uspomena na kolendavanje i na Badnji dan, Perica.

Photo: Youtube/Screenshot

Prisjeća se Perica kako je kazala da se : “Od najranijeg djetinjstva tu kolendavalo na Badnju noć. Skupi se nas balica (grupa) još od vrtića, kucalo bi se na vrata od kuće do kuće. A ne zaboravite da je za vrijeme mojeg djetinjstva unutar Zidina živjela 4 500 ljudi. Svugdje je gorjelo svjetlo. Za razliku od sad, kako mi to volimo reći, kada unutar Zidina živi 600 registriranih “Indijanaca”. Kao u rezervatu. Sve je pretvoreno u apartmane i u trku za novcem, a ljudi poslije rata nisu imali novca niti im je itko pomogao da bi obnovili svoje kuće unutar Zidina. I zbog toga je danas grad toliko pust i mene boli duša kad vidim da samo male dvije grupice kolendavaju. A nas je nekad bilo u istoj kući po šest – sedam grupa.”

U statutu Dubrovnika postojalo je kolendavanje još u 13. stoljeću. I pučani su tada bili darivani, a ne samo vlastela. Kolendavanje se obnovilo 90-tih godina 20.stoljeća i danas gradonačelnik počasti svekoliko pučanstvo na Stradunu. Baš kao i nekada.

– Ja sam odrasla u velikoj kući u Zidinama u centru, blizu Straduna, koji je bio dvorac vlastele gdje je moja baka Perica po kojoj sam ja dobila ime držala hotel koji se zvao Sunce. Dakle, tim mojim odgojem u rimokatoličkom duhu smo mi živjeli, cijela obitelj, vrlo skromno, cijeli život. Cijela obitelj na jednom mjestu je živjela. Moje tete, moj otac, moja majka (imam sreće što su mi roditelji još uvijek živi) i moj brat. Trudim se uvijek biti doma na Božić. Jer, samo je jedan dom. I ja sam doma, dole kada dođem u Dubrovnik pogotovo na Badnjak i na Božić. Moje djetinstvo i običaji su se uselili u mene i dio su moje moralne vertikale. Ja sam imala sreću što sam se rodila u Dubrovniku i u takvoj obitelji koja me učinila normalnom osobom koja traje u našim turbulentnim vremenima, aktivno pokušavajući učiniti ovo društvo i ovaj svijet boljim. – kazat će nam Perica, te se prisjetiti svoje none Perice po kojoj je dobila tako ljupko ime, tu umanjenicu, taj deminutiv da je prati cijeli život i tako je uz ostalo obilježi:” Moja nona je bila zadužena za kolače. Uvijek su tu bile: prava orehnjača koju nikad ne mogu napraviti kao ona, bez obzira što je none ostavila recept. Onda su tu bile male kiflice sa orasima, sa mjendulama, medvjeđe šapice.”

Photo: Youtube/Screenshot

Na Badnji dan je bio post i nemrst. Ali uvijek je na stolu bilo bakalar. Ili u najgorem slučaju smo od nekog ribara kupili ribu i taj dan se jela riba sa divnim brgadskim kupusom kojeg je prošla prva bura i koji je onda najfiniji. Bolji od najboljeg kolača. Jelo se to sa kuhanim krumpirima na lešo. I pamtim našu skromnost. Pred te dane išli smo na klanje u Župu Dubrovačku. Za Božić se ispekao najbolji komad prasetine koji bi se pekao sa domaćim krumpirima, a prije toga bi bilo lešo meso juneče, prava juha od junećeg mesa sa domaćim reznacima koje je radila baba Pere i nakon toga svi ti kolači. Za Dubrovnik na blagdanskom stolu ide hladna prasetina koju pokapamo sa sokom od ljute narandže, a koju uberemo iz našega đardina. Ja se trudim danas tako slaviti. Neću propustiti niti jedan Božić u Dubrovniku. Mi njegujemo obiteljsku tradiciju, koja je i dubrovačka tradicija.- kazat će nam Perica, te nastaviti: ” Darivanja u obitelji su bila jako skromna. Jelka se uvijek kiti na Badnji dan. Cijela familija nakon ručka. Danas je kitimo tata i ja, a mama je na žalost u kolicima i pijucka svoj popodnevni čaj i uživa gledajući nas.”

Božić mi sigurno nisu niti ove kućice na trgovima naših gradova, niti ovaj konzumerizam. Niti mi je to ikada bio. Božić mi je doba preispitivanja samoga sebe. Pronaći sve ono što smo u dubini duše zasadili. Za mene je Božić ljubav. Bez te ljubavi ne bismo mogli živjeti. Ljubavi prema bližnjemu, prema kolegama na poslu, ljudima koje dnevno susrećemo i nekako se to suosjećanje pojača za te dane. Oko Božića postajemo nekako više emotivni i sentimentalni i mislimo da moramo nadoknaditi sve ono što smo propustili napraviti tijekom godine. Ja mislim da cijelu godinu moramo raditi kao da je Badnji dan i Božić! – zaključila je Perica.

Photo: Youtube/Screenshot

Božić u Zagvozdu

U kraju koji pamti “jutu potribu i nevoju” u kojem je znala vladati glad i nemaština, a opet je taj kraj davao stasite, bistre i oštrumne ljude, u našem splitskom zaleđu gdje su Vlaji bili i na Himalaji, ljudi su posebno dostojanstveno oduvijek slavili Badnju večer i Božić. Takvih Badnjih večeri i Božića s osobitom sjetom sjeća se i dramski umjetnik Vedran Mlikota koji potječe iz Zagvozda.

– Dani oko Božića su najljepše uspomene vezane za djetinjstvo. Za Badnjak su svi doma. Blaguje se bakalar za ručak. Predvečer su svi oko komina i otac pripremi badnjake za vatru, a djeca ih unose u kuću. Kad se stave na vatru započne molitva. Nakon toga peče se riba na gradelima i pije vino iz bukare! Vatromet, ako se ima, je isto tako dio večeri. Na polnoćku se ide oko 11 h. I poslije navala na kolače! – prisjeća se Mlikota, te dodaje kako je i danas: ” U principu isto. Sve je isto. U dosadašnjem životu samo dva puta nisam bio sa svojima za Badnjak i Božić. To je dužnost čast i obaveza, biti u rodnoj kući taj dan.”

Kada se glumac Mlikota prisjeća slavljenja Badnjaka i Božića nekad i danas u svojoj zreloj dobi, tada voli kazati kako je:” Bilo malo drugačije, jer kao djeca smo to drugačije doživljavali. Ali mislim da se nije izgubio taj osjećaj.”

Kako njegova kćerka živi sa svojom majkom, pa Božić slavi sa njome, Vedran Mlikota ipak kao brižan otac nastoji, kako nam je kazao: “Prenijeti tradiciju svoga kraja na svoju kčerku.”

– Naučit će i zagvoški način slavljenja badnjaka. Sigurno. – blago, ali ipak rezolutno kazao je Mlikota.

Kada je slavljenje Božića posrijedi onda sasvim sigurno nema niti jedne kršćanske duše u našoj zemlji, pa niti u ostatku kršćanskog svijeta koji ovaj blagdan ne veže uz najljepše i naplemenitije ljudske osobine.

Okupljanje obitelji. Božji blagoslov. I, što bi božićna pjesma rekla:” Mir koji sipi sa visina”. I običaj čestitanja Božića svim ljudima, uz dobre želje u životu. To je za mene Božić. – poručio je Mlikota.

Photo: Youtube/Screenshot

Sjećanja na mlade Božiće

Osobno sam nakupila već gotovo pola stoljeća na leđima, ali  sjećanja me ne varaju, osobito ne ona koja su povezana uz Badnju večer i Božić, a koje sam proslavljala u krugu velike i šarolike varaždinske obitelji. Uz to i vrlo živopisne i osebujne familije, uz koju me vežu najljepše uspomene. U meni živi jedan maleni plamičak koji i dan-danas tinja i koji me grije uvijek kada dođu “grubi i hladni, zapetljani i teški dani života”. Tu je i danas pred mojim očima srebrni, veliki bor u dnevnom boravku, njegovo kičenje uz djedu Stjepana “Prvomučenika”, kako je on sam sebe nazivao i uz baku Anku koja je na Badnjak pekla kolače dok je mama bila uvijek “gospodski odsutna iz praktičnog života”, što je značilo da je ili na kavi sa susjedama i prijateljicama ili kod frizerke. Bila je to pomalo “luckasta i šašava obitelj” i mi, njezini potomci, danas dok djed ima 91 godinu i gotovo da tjelesno vegetira, ali je s mislima u nekim ljepšim danima, a baka “već dugo ore nebeske njive”,a ostatak obitelji se razasuo poput rakove djece, dakle, mi preostali u obilju, ali skromnim ponašanjem i s punom “naprtnjačom uspomena” na naše stare i njihove dogodovštine, uz dosjetke i duhovitosti, s puno radosti i veselja slavimo naše Badnjake i naše Božiće.

Ipak dva su mi Badnjaka najviše, u zreloj dobi, ostala u sjećanju. Prije kojih osam godina na Badnji dan padao je u Zagrebu gusti snijeg i sve je čarobno izgledalo. Automobili su milili cestama “puževim koracima” kako je bila gusta kolona onih koji su u zadnji tren doma na prtljažnicima vozili božićne jelke. A posred Jelačić placa stajala je starica odjevena u preveliki, pohabani, stari kaput i obuvena u papuče, okružena golubovima koje je hranila starim kruh i u sav glas pjevala slavu Gospodinu Isuskrstu našemu: “Narodil nam se kralj nebeski…” Od prizora, dok sam sa prepunim torbama špeceraja i poklona, žurila kući, oči su same od sebe zasuzile, ali ponos nije dao da suza niz obraz krene.

Prije koje četiri godine, Božić sam slavila u Linzu u Austriji, pa sam tako bila primorana i Badnjak proslaviti u Austriji. Dok je u stanu krčkala večera za Badnju noć i čekalo me lice blisko i drago koje je pomno spremalo tradicijsku hrvatsku večeru, ja sam otišla kao rekovalescent od bolesti, prošetati  dugačkom šetnicom napravljenom uz Dunav u Linzu. Šetala sam u bistroj i hladnoj noći nad kojom se rasprostrlo nebo bez zvijezda, satima uz Dunav, dok najposlije nisam stigla do jedne malene mjesne crkvice iz koje su dopirali jedva čujni nadnaravni zvuci orgulja. Naprezala sam sluh kako bi čula melodiju, a onda kroz hladnu noć u stranom svijetu dok je tekao ledeni Dunav iz Beča, preko Linza do Budimpešte i do Vukovara prema Beogradu, povezujući tako sve ljude, ove večeri začula sam dječje, nježne glasove koji prate orgulje jedva čujno sa poznatim stihovima: “Stille Nacht, heillige Nacht. Alles schlaft, einsam wacht…”. Bio je to nadnaravni, nadzemaljski – anđeoski zvuk koji je dopirao do mene. Zastala sam, odslušala pjesmu u mirnom stavu poput svijeće, bez daha do kraja, napeta kao struna. Oči su zasuzile, ali ponos nije dao suzi da niz lice krene. Nakon svega, sve su ostalo bile uspomene. Bila je to “Tiha noć, sveta noć”, pjesma koja je praizvedena 1818. godine u crkvi Sv. Nikole u Oberndorfu (dakle prije gotovo 200 godina), a koja je prevedena na 300 jezika i 2011. stavljena je na UNESCOV popis austrijske nematerijalne baštine. Naši pređi koji su od Zagvozda do Župe Dubrovačke, Splita, Rijeke i ostatka ondašnje Austro-ugarske monarhije, odnosno, Slavonije i Hrvatske, tako skromno, dostojanstveno i tiho slavili Badnju večer, sasvim sigurno nisu znali za tu pjesmu. Ali su svojim životom njoj dali svoj skroman doprinos. “S neba sipi nam mir. S neba sipi nam mir”…

Svim pomorcima koji su se otisnuli daleko od svojeg doma na pučinu, svim “oriđinalima” od Konavla, Dubrovnika, naših otoka, preko Splita, Šibenika, Zadra, Rijeke i Učke, do kontinentalne-zelene Hrvatske i velikoga svijeta, svima onima kojima su neimaština i nevolja “zakucale na vrata i prešle kućni prag”, želimo da im koja “dobra duša” barem na Badnju večer i Božić ogrije srce i kaže: “stoliću rasprostri se!”. I najposlije svim ljudima dobre volje želimo sretan i blagoslovljen Božić, a u Novom ljetu 2018. najviše zdravlja i ispunjenja svih lijepih želja!

Photo: Pixabay/Morski.hr

Sritno i berićetno, na dobro van doša Božić i Mlado lito! Vaš portal Morski.

Gordana Igrec

 

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: