PJESNIKINJA ANA HORVAT: More je naša pradomovina kojoj se treba vraćati

PJESNIKINJA ANA HORVAT: More je naša pradomovina kojoj se treba vraćati

789
Podijeli objavu
Photo: Pixabay/Ana Horvat

ZAGREB – Intervju sa zagrebačkom pjesnikinjom Anom Horvat o antologiji MORE MORA, hrvatski pjesnici o moru, Naklada Đuretić, 2014.

 “Povodeći se za Talesom, utemeljiteljem grčke filozofije, vjerujem da je voda prapočetak svega, da je sve zemaljsko postalo iz vode i u pratvar vodu se vraća. Nadam se da će u ovom slanom krvotoku poezije od 15. do 21. stoljeća, sva čuda i krasote hrvatskog mora i sva strujanja pjesničkih nadahnuća radosno i s ljubavlju otpočinuti izloženi i sačuvani ondje gdje pripadaju – u MORU MORA. Sa žaljenjem što nisam živjela kao školjka, ovaj izbor pjesama hrvatskih pjesnika o moru posvećujem Jadranu.” Napisala je to pjesnikinja Ana Horvat kao mali “predgovor” svojoj antologiji MORE MORA.

Gordana Igrec

Jedina žena koja je sačinila četiri pjesničke antologije u Hrvata (SUBIĆA, hrvatski pjesnici o životinjama, STABLOPIS, hrvatski pjesnici o stablu i šumi, MORE MORA i OBLIZUJUĆI SUZE, hrvatski pjesnici o ljubavi), izdala 16 zbirka pjesama od toga dvije slikovnice o ljubavi između voća i povrća i o životu leptira koje se čitaju u vrtiću. U ovoj prvoj, između ostalih, je i pjesma JUNAK ČEŠNJAK koja glasi: češnjak veseljak/ zelenoj salati/ ode cjelov dati/ i reče/ kucnuo je sat/ ja idem u rat/ čekaj me/ ne pati/ tvoju će mi/ ruku dati/ makar sitan/ ja sam jak/ kad se vratim ko junak/ dopustit će tata brak.

Kao dipl. pravnica Ana Horvat je, kao što sama kaže uspjela “pričepiti“ i Sabor RH da 1998. donese prvi hrvatski Zakon o zaštiti životinja. Anu Horvat intervjuirala sam, a kako drugačije, nego u ležećoj pozi preko telefona jedne večeri dok se ta 74-godišnja književnica, zaštitarka životinja i pravnica poput Sapfe odmarala na trosjedu i dobro zabavljala razgovarajući sa mnom ponajviše o antologiji MORE MORA koja je  “svjetlo dana ugledala” prije 4 godine, a u kojoj je sabrala najljepše hrvatske stihove o moru unatrag nekoliko stoljeća. Naš razgovor u njezinom “ležećem stavu” tekao je ovako:

Photo: Pixabay

Vi me zapravo “rajcate” sa svojim ležanjem i “lješkarenjem” na trosjedu dok ja moram Vas slušati i pisati.

(S druge strane čuo se smijeh). Je, bila sam najperspektivnija balerina, zapodjenula je nekonvencionalan razgovor Ana Horvat, dodavši: u klasi karizmatične Ane Roje.. Počela sam vježbati balet s 4 godine i plesala do svoje 14 godine. Potom je Ana Roje dobila vilu u Kaštel Kambelovcu u kojoj je otvorila međunardnu školu za klasični balet i odselila iz Zagreba.Ja sam u znak protesta počela plesati u „Ladu“. Ostavila me zauvijek, a ja sam zauvijek ostavila klasični balet. Nisam tada mogla pojmiti zašto je to Ana Roje učinila, osjećala sam se izdanom i prevarenom. No, dobro, idemo dalje!

Dakle, odakle jednoj Zagrepčanki poput vas ljubav prema moru?

Je, pa kaj se čudite? Mi smo svi, još od najranijeg djetinjstva, svakog ljeta išli na more. Zagrepčani baš vole more. Proplivala sam sa četiri godine. Čovjek voli ono što mu je daleko i nedostupno, često i nerazumljivo, pa tako i mi iz Zagreba volimo more.

Ana Horvat

Kako je nastala antologija MORE MORA?

Ja si dozovljavam cijeloga života, to je jedini moj luksuz, da radim ono što volim i to onda kada mi se baš to radi! Mislim na poslovni dio mojega života. Razmišljala sam, kad već pišem i čitam poeziju zašto ne bih sastavila i antologije? Žene koje se bave književnošću ne usuđuju se baš sastavljati antologije. Muškarci, uglavnom, misle da su Bogom dani za taj posao, ali zašto i ja ne bih bila? Treba biti hrabar i bacati se u područje koje ti nečijom odlukom-mišljenjem, navodno, ne pripada! Prva antologija koju sam sastavila bila je radi moje ljubavi prema životinjam, nitko je prije mene nije napravio, Neka sam negdje i ja prva!. Ima naslov: SUBIĆA. MORE MORA je moja četvrta antologija. U prošlom stoljeću sačinjene su dvije antologije hrvatskog pjesništva o moru. No, to je bilo davno. Neki se pjesnici čije sam ja pjesme uvrstila u MORE MOR tada još nisu ni rodili. Moja je antologija sveobuhvatnija od onih mojih prethodnika na istu temu. Čovjek s morske obale i izvrstan književni teoretičar Zvonimir Mrkonjić napisao je mudar i opsežan pogovor toj antologiji. Antologije su, često, pjesnička “tragedija“. Kada ih pjesnici rade? Pa onda kad više sami ne “pjevaju“, tj. ne pišu svoje pjesme. Rade ih, tako si ja to objašnjavam iz vlastitog primjera, iz očaja. Počela sam raditi antologiju pod stare dane kad su me hormoni napustili i više nisam pisala ljubavnu liriku!

Koliko je pjesama prikupljeno u MORE MORA?

Blizu tisuću pjesama na 650 stranica. Poprilično je obuhvatna. Uzimala sam dobre pjesme o moru i vrlo mladih pjesnika.

Po kojem “ključu” ste birali pjesme?

Kriterij je, najprije, bio naći one autore koji su pisali o moru. Od 15. stoljeća do početka 21. Moj kriterij za izbor njihovih pjesama je, kao i kod drugih antologija, bio lak, da ne velim primitivne vrste. Oni “pravi“ muški antologičari se zgražavaju nad time, a on je: ja se moram naježiti na pjesmu koju čitam ako je dobra. I takva ulazi u antologiju. Moram tijelesno reagirati. Nisam poštivala izbor- kriterije prethodnih antologičara. Neke “njihove“ autore sam čak izostavila, ako se nisam na ni jednu njihovu pjesmu – naježila.

Photo: Morski.hr

Što Vama osobno znači more?

Ono što u njemu nalazi i svaka druga žena. Mi nađemo neku utjehu u moru, smiraj, ono ženama daje osjećaj da je sve dobro i tako će završiti. Ako sam na moru dulje od 10 dana ulazim u fazu nirvane, sva sam spokojna i sretna. Tako da bih preporučila svakoj ženi neka se uda za Dalmatinca i ode živjeti na more! Ako nekud sva bića spadaju po porijeklu to je more! More je naša pradomovina kojoj se treba vraćati!

Zašto ste požalili što niste rođeni kao školjka? Gibonni primjerice ima pjesmu u kojoj žali što nije rođen kao riba…

 Školjka bih rado bila jer svjetonazorski pripadam Cesarićevom stihu koji glasi: volio bih da mogu ne micati se. Meni ne trebaju putovanja (osim katkad do mora!),a školjka se uvijek ukotvi na jednom mjestu. Školjku, osim toga, more uvijek miluje i oplakuje, a i morske trave je maze. Ona je u kraljevskoj poziciji što se tiče dodira. Ne miče se, a voljena je u miru! Školjka je jedina od životinja koja od svoje boli stvara ljepotu! Školjke bisernice jako boli pijesak koji uđe u njihovo meso, a kad se one brane izlučuju tvar od koje se oko zrnca pijeska stvara biserje. Dakle od onog što joj je bolno školjka stvara ljepotu. Bilo bi lijepo kada bi ljudi tako reagirali na bol. Dio čovječanstva, ipak to čini, mi pjesnici to radimo. Mi od naše boli stvaramo pjesmu. To jest, odnosno, može biti ljepota, doduše često bitno manja od školjkinog bisera, ali ipak nekakva (barem samo nama!) ljepota jeste!

Ima li još koji narod antologiju poezije o moru, osim Hrvata?

Sigurno da ima. Ali nema antologiju o životinjama. Užasno sam ponosna na tu moju antolgiju SUBIĆA. Sigurna sam da su Kinezi, Francuzi, Japanci, Amerikanci, Talijani, Španjolci i svi ostali narodi čija je zemlja uz more napravili svoje antologije pjesama o moru.

Na kakav je odjek antologija naišla?

Osrednji. Nešto se pisalo o njoj u književnim časopisima, nešto sam imala poziva za radio-emisije i nekakve tribine. Nisam baš očarana s odjekom. No, to je poezija koja nema, uglavnom nema, jačih odjeka ni u medijima, niti kod šire publike.

Photo: Morski.hr

Imate li možda kakvu kućicu na moru u koju se sakrijete od svijeta “poput kakva puža”?

Ne. Ja imam kućicu na istočnim obroncima Sljemena. Imam kuću na brdašcu oko koje sam si sama posadila stabla. Prema ranije napisanoj zbici STABLOPIS. Sada je to već šuma. Tako da se mene niodkuda ne može vidjeti. Cijela mi je kuća zarasla u stabla! Poput školjke obavijene travama i algama! Iz Maksimirske ulice sam pobjegla kad sam otišala u mirovinu kao pravnica. Još sam si podigla i ogradu od žičane mreže oko svog zemljišta u Prigorju po kojoj su se već odavno uspele biljke penjačice. Ste vidli kak sam si ja to lepo izorganizirala?! Na more ići, ali ne na moru živjeti – to mi je kao ubijanje, barem umanjivanje, čarolije svakodnevicom. Mogla sam si ja kupiti neku kućicu na moru, no nisam – radije onamo putujem sa Sljemena.

Kada Vam je more najdraže?

Ljeti – ne. Ljeti mi nije u milosti jer je nagrđeno ljudskom gužvom. Možda u jesen, zato jer volim jesti grožđe i smokve. Volim gledati ranije zalaske sunca. Eto, rujan, recimo. Bila sam jedne godine u siječnju u Dubrovniku. Bio mi je to najljepši Dubrovnik svih vremena. Bio je samo moj!

Jeste li i Vi pisali stihove o moru?

Jesam, jesam, pa to se ne može mimoići ako se iole pjesnik s kontinenta! Moje pjesme o moru besramno sam si sama uvrstila u antologiju. Ako čovjek čeka da ga drugi uvrste, teško će dočekati. Dobro, ušle su mi pjesme u 15-ak domaćih i stranih antologija, ali ni u jednu o moru. Imam desetke pjesama o moru, kako ne bih imala!

Što nam od književne poslastice pripremate za ubuduće?

U zadnje vrijeme, a to je 15 godina unatrag, ili radim antologije ili pišem prozu. Objavila sam roman PODSUKNJA i zbirku kratke proze pod istim nazivom PISMOPRIČE, a sada imam gotovu zbirku od 40-tak memoarskih zapisa i priča. Čekam da mi se Ministarstvo kulture smiluje. Nismo, mi iz Društva hrvatskih književnika, u milosti nove ministrice. Zapravo bi trebali biti, jer je DHK desno orjentirana udruga, za razliku od Hrvatskog društva pisaca. Ja sam, zapravo, lijevo orjentirana gospođa, jer je to uvijek progresivna opcija. Zaboravimo stranke. Desničarenje nikad nije bilo progresivno, niti će ikada biti.

Pjesnici imaju uvijek problem kod pisanja proze. Prozaici mogu pisati o tome kako je pčela sletjela na cvijet na 50 kartica. Ja sam “kratkog daha”, mogu napisati pjesmu ili još bolje haiku pjesmuljak na temu pčele na cvijetu, nikako mnogo kartica. Nikad više neću pisati roman, prestrašno sam se namučila pišući ga. Moja zbirka još neobjavljene memoarske proze i priča LOVORVIŠNJA sadrži dijelove ne duže od 4-5 kartica. Tematski to je, zapravo, sprdačina na vlastiti račun.

Dolazak na otok / Photo: Igor Narandžić

Odakle, pak, vaša ljubav prema životinjama?

To nije neka moja klimakterična ljubavna moda. Jedinica sam i oduvijek sam imala osjećaj da sam usamljena, da nemam nikoga svoga. I onda sam, valjda iz te usamljenosti, doma dovlačila životinje, a roditelji su mi, možda, imali i grižnju savjesti kaj mi nisu napravili bracu ili seku pa su mi to dopuštali, a i oni su voljeli životinje. Ja se ne bavim zaštitom životinja kao drugi. Ja se, pretežno, bavim zaštitom životinja kroz pravnu regulativu što znam i mogu jer sam po baznoj struci pravnica. Hrvatska do 1998. nikada nije imala Zakon o zaštiti životinja. Taj Zakon je  “lex specialis”, on određuje odnos ljudi prema životinjam, a ne prema drugim ljudima i državi. To je zakon koji štiti životinje od ljudi na mnogim područjima kao u gospodarskom uzgoju, na pokusima, u transportu, cirkusima i sl. Ozbiljno sam sredinom 90-tih počela  raditi na tome da se pritisne Sabor RH da se donese Zakon o zaštiti životinja. Za to samo prikupili potpise 30 tisuća ljudi iz cijele države i pričepili smo Sabor. Rasprava o nacrtu tog zakona bila je burna. HDZ je bio na vlasti. Nikada neću zaboravti kako je zastupnik Vice Vukojević postavio u diskusiji retoričko pitanje: Da li to znači, sada kad ćemo imati taj zakon, ja neću više neću moći lupiti nogom psa-lutalicu na ulici? Zlostavljači životinja su u pravilu i zlostavljači ljudi.

Radila sam volonterski 12 godina sa 5-6 cura u udruzi za zaštitu životinja DRUGA PRILIKA na spašavanju napuštenih pasa iz zagrebačkog šinteraja. Uočili smo u šinteraju da su naša draga dječica često zlostavljači životinja. Ljudska priroda je, ako se ne kanalizira, zla.. Danas je, što se zaštite životinja tiče, bolje. Zabranjeno je ubijanje napuštenih životinja u skloništima, što je do nedano bilo legalno. Nažalost, još nema adekvatne kontrole provođenja tog zakona, pa je za očekivati da će se u praksi raditi i dalje isto kao i do sada.

Vi ste poznati, pretežno, po svojoj ljubavnoj lirici, zar ne?

Da, to mi je pretežući fah. Moram se pohvaliti da imam i portal na internetu pod naslovom Pjesnici Ane Horvat (www.pjesnici-ane-horvat.net) – HRVATSKA LJUBAVNA LIRIKA. U zasebnim digitalnim knjigama koje se listaju mišem predstavljena je u mojem izboru ljubavna lirika 199 hrvatska pjesnika od 19. do 21. stoljeća. To je  vrsta antologije – samo što je na internetu, prilagođena mladima. Urednik je dramski umjetnik Zvonko Novosel.

Nego, gdje smo mi završile počevši od mora?!

Gordana Igrec

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: