Uljanik ili mini Agrokor – Imaju li njegovi dioničari moralno pravo tražiti...

Uljanik ili mini Agrokor – Imaju li njegovi dioničari moralno pravo tražiti dodatne državne subvencije?

403
Podijeli objavu
Photo: Uljanik

“Mali Agrokor”, kako neki nazivaju krizu u Uljaniku, kuca na vrata. Uljanik grupa je prošlu godinu završila s gubitkom od 173 milijuna kuna, a obveze su joj teške 4 milijarde kuna, od čega je kratkoročnih 3,3 milijarde što znači da se trebaju isplatiti u roku godinu dana.

Ministarstvo gospodarstva je objavilo da je država Uljanik grupi, koje su dio i brodogradilište Uljanik i 3. maj, izdala 960,7 milijuna dolara jamstava i 847 milijuna kuna potpora. Naime, ta dva brodogradilišta su dio iste grupe jer je država 2013. prodala 3. maj Uljaniku za 1 kunu, uz obećanje da će Uljanik grupi isplaćivati subvencije za 3. maj. Valja naglasiti da je država radnicima još 2012. prodala skoro 40% dionica Uljanika po 20% smanjenoj cijeni plus dodatnih 1 posto za svaku godinu radnog staža, piše Liberal.hr.

Zaista, situacija nalikuje na Agrokor jer se radi o tolikom Gordijskom čvoru koji je nemoguće rasplesti. Jedan od problema s Agrokorom je što su financijski odnosi između njegovih dijelova toliko komplicirani da je jako teško znati tko kome i koliko duguje te koji dio dobro posluje pa se ne mogu odvojiti „dobri“ dijelovi od „loših“ jer su svi povezani sa svima, a gubitci su se financijskim instrumentima disperzirali po cijelom tkivu grupe.

Ako smo se usprotivili državnom spašavanju Agrokora zbog toga što se radi o privatnoj kompaniji, onda bismo se trebali usprotiviti i državnom spašavanju Uljanika iz istog razloga, radi se o privatnoj kompaniji. Ako nismo htjeli da svi građani budu taoci jedne privatne kompanije, zašto bi sada odjednom trebalo promijeniti mišljenje? Dioničari Uljanika nemaju nikakvo moralno pravo tražiti dodatne državne subvencije jer su oni kao vlasnici odgovorni za vlastitu imovinu, a ne država. Ako uvedemo presedan da država treba spašavati privatnu kompaniju, onda ništa ne sprječava bilo kojeg vlasnika da zatraži isto, a to otvara Pandorinu kutiju i poslije vala takvih državnih saniranja slobodno možemo nacionalizirati cijelo gospodarstvo i proglasiti komunističko uređenje.

Photo: Uljanik

U najbizarnijoj situaciji su se našli radnici Uljanika jer sada jedino mogu štrajkati protiv samih sebe i tražiti od samih sebe da si isplate plaće. Ali, vjerojatno ćemo dobiti situaciju u kojoj radnici koji su ujedno i vlasnici štrajkaju protiv uprave koju su postavili vlasnici tj. radnici i protiv države koja im ne želi izdati nove subvencije jer se radi o kompaniji koja je u privatnom vlasništvu njenih vlasnika tj. radnika koji će tvrditi da ih uprava koju su postavili vlasnici tj. oni sami, pljačka. U krajnjem slučaju možda dođemo do toga da vlasnici/radnici traže od države da im nacionalizira vlasništvo i spasi radna mjesta. Čisto sumnjam da se ikada u povijesti pojavila toliko bizarna situacija u kojoj se svi bune protiv svih i svi se bune protiv samih sebe. Eto do čega je dovelo desetljetno pokušavanje da se osmisli svojevrsni ekonomski perpetuum mobile, pokušaj da se kaotičnim i konfuznim ekonomskim potezima stvori sustav u kojem se ne zna tko je vlasnik, tko radnik, tko uprava, tko za što odgovara, tko ima pravo na što…

“Ali brodogradilišta su obiteljski dragulji”, već čujem mnoge kako nariču. U Hrvatskoj je inače sve „obiteljski dragulj“, ovisno o tome kojoj interesnoj skupini treba novac iz proračuna, tako se i ta etiketa lijepi na sve od proizvodnje pudinga i instant juha (Podravka), proizvodnje mlijeka, svinjogojstva, trgovine, sprječavanja izgradnje na kamenitom terenu koji se i ne može koristiti za puno toga, nekretnina, ribolova…Pola države je nekakav oblik dragulja do zaštite voda i šuma.
Ekonomska teorija jasno kaže da je vrijednost dobara dijelom određena i njihovom rijetkošću, tj. robe su manje vrijedne što ih više ima. Npr. vrijednost zlata je dijelom definirana time što se radi o rijetkom metalu, cijena pšenice je viša ako je godina bila vremenski loša pa je urod pšenice manji, vrijednost samog novca je manja ako ga ima više (što se naziva terminom „inflacija“ tj. vrijednost novca opada što ga se više stvara). Kod „obiteljskih dragulja“ vlada isto pravilo i ako pola države spada u tu kategoriju, onda sama vrijednost tih obiteljskih dragulja opada. U to situaciji ništa nije stvarno dragocjeno, strateško, posebno vrijedno jer sve spada u tu kategoriju, i svako novo dodavanje u nju umanjuje vrijednost onoga što je već prije definirano kao „obiteljski dragulj“. Ako je sve oko nas zlato, što je onda zlato? Ako je sve od nacionalnog interesa, što je onda nacionalni interes? Gubi se intrinzična vrijednost, a inflacija pojma dovodi do toga da se na vrijednost proizvodnje pudinga i instant juha gleda kao na isto bitnu vrijednost kao i zaštitu prirodnih bogatstava poput voda ili šuma.

A tko je u konačnici onaj tko je oštećen financiranjem tih silnih „obiteljskih dragulja“? Naravno, prosječni građanin RH koji porezima financira čuvanje svih tih dragulja. Bilo bi super kada bi ti „obiteljski dragulji“ stvarno bili dragulji, u smislu da ne gube na vrijednosti i da samo leže negdje sa strane. Ali oni građane RH koštaju puno, jako puno.

Photo: Uljanik

Subvencije brodogradnji od 1992.-2015. su iznosile 30 milijardi kuna. Ta brojka možda ne govori puno, ali postavimo to na sljedeći način. BDP, mjera sve vrijednosti stvorene u nekom gospodarstvu tijekom godine dana, po stanovniku u Hrvatskoj iznosi oko 80.000 kn godišnje. Ako usporedimo samo vrijednost subvencija brodogradnji s BDP-om po stanovniku možemo doći do frapantnog podatka da je nas subvencioniranje brodogradnje koštalo kao da 375.000 ljudi u Hrvatskoj tijekom jedne godine nije postojalo. To je kao da jednu godina Dubrovačka i Istarska županija (nekih 340.000 ljudi) uopće nisu bile u sastavu Hrvatske, ili Primorsko-goranska i Ličko-senjska, ili kao cijela Osječko-baranjska (320.000 ljudi). Tako je samo jedan od „obiteljskih dragulja“, brodogradnja, opteretilo gospodarstvo kao da godinu dana jedan dobar dio Hrvatske nije uopće postojao. Zamislite koliko su štete napravili svi ti dragulji skupa, počevši od brodogradnje, Hrvatskih željeznica, do Hrvatskih autocesta itd.

Kada se ovako poslože stvari, ima li uopće prostora za čuđenje što je Hrvatska od najbogatije zemlje koja je ušla u tranziciju postala druga najsiromašnija (samo je Bugarska još gora)? Češka, Poljska, Slovačka, Rumunjska…Sve su to zemlje na koje smo prije gledali s podsmijehom i kao na sirotinju koja nosi paštete i kruh na odmor u Hrvatsku. A gdje smo danas? Jesu li nas ti pusti „obiteljski dragulji“ spasili od relativnog gospodarskog nazadovanja?

Ne da nas nisu spasili, nego su upravo oni jedan od razloga zašto smo danas tu gdje jesmo, zadnja rupa u EU. Uporno odbijanje da se provedu reforme, da se prijeđe sa socijalističkog gospodarstva i socijalističkog mentaliteta na slobodnotržišnu ekonomiju i mentalitet, da se shvati da ne mogu svi raditi za državu i da smisao života ne može biti 40 godina raditi u jednoj kancelariji gurajući papirologiju, da ne mogu svi biti umirovljenici (samo 8% umirovljenika je napunilo punih 40 godina radnog staža), da se ne može životariti od turizma…Sve nas je to polako ukopavalo u živo blato iz kojeg se sve teže izvući kako dublje tonemo.

Photo: Uljanik

Hrvatska je zadnjih 27 godina provela u bijegu od reformi, bijegu od kapitalizma, bijegu od rada, bijegu od odgovornosti, u konačnici bijegu od stvarnosti. Uljanik je samo nastavak te priče, priče o postupnom odumiranju jednog naroda koji se bojao suočiti sa stvarnošću.

Ponašamo se kao hormonima napucani tinejdžeri koji bježe od odgovornosti i od suočavanja sa stvarnošću, i za sve svoje nedostatke, probleme i prepreke krive druge oko sebe. Ne samo da krivimo druge oko sebe, već krivimo i samu stvarnost, krivimo život i samo postojanje, ustvari sve osim sebe. Kriv je kapitalizam, kriv je Amerikanac, kriv je Kinez, kriv je Nijemac, kriv je Srbin, kriv je Slovenac, kriv je dolar, kriv je euro, krive su strane banke…Lista dežurnih krivaca koje vadimo kada nam zatreba je poduža. Ali, ma koliko bježali od stvarnosti, trebat ćemo se suočiti s činjenicom da smo MI jedini krivci za stanje u kojem se nalazimo.

Liberal.hr

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: