PRAVEDNICI MEĐU NARODIMA IZ DALMACIJE 2. dio – 73 godine nakon Aushwitza

PRAVEDNICI MEĐU NARODIMA IZ DALMACIJE 2. dio – 73 godine nakon Aushwitza

1237
Podijeli objavu
Djeca u logoru / Photo: Wikimedia

“U nevolji se prijatelj poznaje. Nevolja je bila golema, a ljudi koji se ovdje spominju čak i nisu bili prijatelji, tek poslovni partneri. Partnera je bilo više, ali tri su postupila kao da su pravi prijatelji.” tako započinje životna priča pod nazivom Petero Pravednika iz Dalmacije zapisana u knjizi Hrvatski Pravednici, autorice Miriam Steiner-Aviezer o spašavanju vinkovačke židovske obitelji Borovic.

Nastavak 1. dijela kolumne: 73 GODINE NAKON AUSHWITZA – Pravednici među narodima iz Dalmacije 1. dio
Ustaše su i malenu djecu obilježavali Davidovom zvijezdom – Photo: Jasenovac, Memorijalni centar/Boja:Morski.hr
Gordana Igrec

Spasitelji iz Metkovića, Jelse, Skradina…

Obitelj Armina Borovica prije II.svjetskog rata bavila se veletrgovinom vina i žestokih pića. Vino su nabavljali iz Dalmacije i tako stekli poslovne veze u tom dijelu Hrvatske, odnosno, ondašnje Kraljevine Jugoslavije. Kada je uspostavljena NDH posebno su se za sudbinu svojih poslovnih partnera u Vinkovcima zabrinuli njihovi dojučerašnji poslovni suradnici u Dalmaciji: Andrija Jurić u selu Oskorušno na Pelješcu, Jakov Radonić, iz Jelse na Hvaru i Mate Bedrica iz Skradina. Prvu propusnicu na lažno ime najprije je za dvadestogodišnjeg sina Armina i Margit Borovic, Ilana nabavio Andrija Jurić, poduzetni 32-godišnjak.

Mladi Ilan se u kući Jurićevih skrivao do 1942. godine kada ga je vlastima tužio svećenik Matan Mikić da u “svojoj kući krije Židova Ilana Borovica”. Cijela obitelj zajedno sa mladim Ilanom našla se u opasnosti i u pomoć je sa lažnom ispravom uskoro stigao najmlađi Andrijin brat Nikola koji je Ilana odveo na sigurno u Metković. U međuvremenu su preostali dio obitelji Borovic, oca, majku i njihovu mlađu kći Jelku izbacili u Vinkovicima iz stana. Jedno vrijeme se cijela obitelj skrivala po Vinkovcima dok još nije uspješno nabavljena jedna lažna propusnica od Jakova Radonića iz Jelse s kojom je glava obitelji, Armin Borovic pobjegao na Hvar. U to vrijeme na obitelj Borovic mislio je još jedan njihov partner: Mate Bedrica iz Skradina kraj Šibenika koji nabavlja propusnice i šalje posebnog kurira u Vinkovce po Margit i Jelku Borovic. Obitelj Borovic se tako okupila u Metkoviću u ožujku 1942. godine. Potom se prebacila na Hvar, u Jelsu, gdje su brigu o njima sljedećih 11 mjeseci vodili Jakov Radonić i njegova žena Antica…

Obitelj Borovic je zahvaljujući nesebičnosti i humanosti običnih ljudi uspjela preživjeti rat i nakon rata vratiti se u Vinkovce. Prijateljstvo s tri dalmatinske obitelji nastavili su i nakon rata. 1951. godine Borovicevi su odselili u Izrael. Otac Armin je umro 1958. godine. Na inicijativu Ilana Borovica proglašeni su Andrija Jurić i njegov brat Nikola, Antica i Jakov Radonić, te Mate Bedrica 1989. godine Pravednicima među narodima.

Varaždinska sramota

U Varaždinu su prve deportacije Židova započele već početkom ljeta 1941. godine, kako mi je prije puno godina pripovijedao, danas već pokojni varaždinski akademski slikar Pavel Vojković. On se živo, u svojim poznim godinama, sa nekom tugom koja se osjećala u glasu sjećao kako “su njegove gimnazijske kolege zajedno sa njihovim obiteljima ustaše dovodili na plac, današnje mjesto ispred zgrade Elektre u Varaždinu.” Domaćica iz Varaždin brega povrh Varaždina, danas isto tako pokojna, Milka Cmrečak, isto tako mi je dok sam kao mlada novinarka započinjala raditi u Slobodnoj Dalmaciji u Zagrebu, pričala svoja sjećanja na varaždinske Židove u doba rata.

Zatvorili su, posebice, židovske žene, u zgradu u središtu grada, neke od njih su kroz otvor na malenim vratašcima davale pismene poruke prolaznicima. Neke sam prepoznala, jer sam nosila grincajng i zelenjavu njima prodavati na plac. Sve su nam govorile: Ne mojte nas zaboraviti! Nekoliko dana poslije gledala sam s Varaždin brega kako ih odvozi vlak – tako se prisječala prije kojih više od 10-tak godina na ratne događaje u Varaždinu u svojem razgovoru sa mnom, danas pokojna domaćica Milka Cmrečak.

Varaždin je bio i prvi grad u NDH koji se javno pohvalio kako je “prvi od sviju gradova riješio židovsko pitanje”.

Sa tom spoznajom o rodnom gradu, polako i teško koračam prema Domu umirovljenika Lavoslav Swartz na Bukovačkoj cesti 55 u Zagrebu, idući u posjet umirovljenoj magistri farmacije 96-godišnjoj Varaždinki, Židovskog porijekla gđi. Evi Krajanski Akerman. Pronašla sam ovu vremešnu gospođu, uvijek dobro raspoloženu i ukusno odjevenu u njezinoj sobi 213 na drugom katu. Malu sobu, decentno uređenu krase njezini likovni radovi, akvareli, izloženi na zidu zajedno saobiteljskim fotografijama njezinih sinova, njezine unučadi i praunučadi. Iako ja dolazim iz “nekog drugog vremena i drugog Varaždina” brzo zapodijevamo razgovor o našem zajedničkom rodnom gradu. Pa mi tako mr. pham.

Eva Akerman / Photo: Zrnca mudrosti

Eva Krajanski Akerman kaže: “Unatoč svemu što su mi Varaždinci napravili, ja volim svoj rodni Varaždin”. I tu njezina priča počinje. Eva Krajanski Akerman rođena je u varaždinskoj židovskoj obitelji s dugogodišnjom ljekarničkom tradicijom. Pamti iz Varaždina, kako nam je kazala: “Lijepo i sretno djetinjstvo. S varaždinskom djecom igrala se skivača po lijesovima, jer je prvi susjed imao pogrebno poduzeće i ostalih dječjih igara. Učila je svirati glasovir, a i majka joj je bila prof. klavira. U njezinoj obitelji puno se muziciralo i ugodno, mirno živjelo. Početak rata dočekala je kao studentica prve godine farmacije na fakultetu u Zagrebu.

– 6. travnja 1941. godine kada je Hitler napao Jugoslaviju, prvi dan rata, moj otac je učinio samoubojstvo! U našoj kući. Ubio se iz revolvera. On je nama to stalno govorio da neće živjeti u takvim uvjetima. A imao je 57 godina. I onda je pokopan u noći. Nitko od nas nije smio prisustvovati na pogrebu. Našu apoteku je preuzela jedna magistra koja je stanovala kod nas, jela je kod nas… I sad kad je počela ustaška vlast, ona je zaključala vrata odostraga od apoteke tako da mi nismo više imali pristup u apoteku. Tamo je bila tatina kasa i dokumenti. I mi smo takoreći preko noći ostali bez ičega.

To je bilo već 13. lipnja na dan kada je mojoj mami bio 50-ti rođendan. Jedne večeri upali su u kuću nama potpuno nepoznati ljudi. Zgrabili nas, mojeg brata, moju mamu, baku i mene i izvukli na ulicu i strpali u jedan kamion gdje sam ja već našla svojeg strica i većinu varaždinskih Židova. I odveli su nas u neku kasarnu u Varaždinu u konjušnicu. Uglavnom tu smo se našli, oko 600 Židova koliko nas je bilo u Varaždinu. Međutim, drugi dan su nas već otjerali na kolodvor. Tamo su već bili stočni vagoni, nabili nas u te stočne vagone i odveli nas u Zagreb, tamo gdje je sad Studentski centar. Tamo je nekad bio Velesajam i tamo su nas ugurali u paviljone. I vidjeli smo već Židove iz Koprivnice i cijele okolice – prisjeća se mr.pham. Eva Krajanski Akerman, te dodaje: “Proživljavali smo tako grozne momente. Ja to uopće ne mogu ispričati. To je bilo takvo maltretiranje. Primjerice: nešto su izmisli, stavili nas pred zid i rekli: Sad ćemo vas ubiti. Onda su rekli: Nećemo vas sada, sutra ćemo vas… Ili, nije bilo toaleta… užas jedan. I četvrti dan, kako je išla pruga radi Velesajma doveli su vlak. Pošto smo već ionako bili na nivou stoke, utrpali su nas u taj stočni vagon i vlak je pomalo krenuo. Nije bilo mjesta niti zraka i tako do Gospića.

U Gospiću su nas iskrcali, prvo u kaznionu, a drugi dan u kino dvoranu. Bila je jedna velika kino dvorana. U međuvremenu kino je i dalje radilo. Kad je kino radilo nas su ugurali u jedno dvorište gdje smo bili nagurani kao sardine i čekali da nas ponovno vrate na goli beton u kino dvorane. I ja sam se razbolila , dobila sam visoku temperaturu, tresla sam se sva. I sjećam se da iza jedne kino predstave nisam mogla stajati i sakrila sam se iza jednoga platna. Uglavnom svi smo bili stješteni. I na nas četiri bio je po jedna mladi vojnik, ustaša koji nas je sa puškom čuvao. Ne znam što nas je imao čuvati kad nismo mogli nigdje izaći? A jedan čovjek koji je sjedio do mene bio je jedan zubar iz Varaždina koji je rekao ovom momku koji nas je čuvao: Vidiš da je ova djevojka bolesna i ta će bolest i na tebe prijeći. Slušaj, najbolje je ti je dignuti je i odvesti je u bolnicu!” A on je valjda bio tek mobiliziran i nije još shvaćao zašto je tu, zapravo? Uglavnom, on je prestrašeno gledao i podigao me na ruke, bacio u prva seljačka kola koja su išla i rekao : Vozi te je u bolnicu! I ta bolest je meni zapravo spasila život!

Spasio djevojčicu skrivajući je u mrtvačnici!

dr. Dane Vuković / / Photo: Iz knjige “Hrvatski pravednici”

U gospićkoj bolnici, prema kazivanju mr.pham. Eve Akerman ” primio ju je dr. Dane Vuković i jedna medicinska sestra koja čim je saznala da je riječ o židovskoj djevojci stala je histerizirati i odbijati joj pomoći”. Dr. Dane Vuković prema pričanju, mr.pham. Akerman “bio je krajnje ljubazan i suosjećajan prema njoj”. Skrivao ju je od ustaša koji bi dolazili u bolnicu i tražili nju i druge Židove.

– Jednom su me sakrili u mrtvačnicu. Tri mrtvaca su stavili na mene i tako me spasili – prisjeća se mag.pham. Akerman.

Nakon što su se domobrani iz obližnje vojarne počeli povlačiti i na njihovo mjesto dolaziti Talijani mlada Eva Krajanski odlučila je napustiti bolnicu i u tome joj je pomogao dr. Ante Fulgosi koji joj je napisao otpusno pismo u kojem je stajalo kako je “ona studentica iz Preka na otoku Ugljanu koja studira u Zagrebu i kako se razboljela na putu pa se liječila u gospićkoj bolnici, te da se sada vraća kući na njegu na otok Ugljan”.

– Prije toga ja sam razgovarala sa jednom gostioničarkom iz Karlobaga koja mi se činila osobom od povjerenja i dogovorila kako da preko nje dođem do otoka Ugljana. A nekako sam poslala i pismo mojem tada mladiću Đuri Akermanu koji se trebao pobrinuti da spasi svoju obitelj prije toga u Zagrebu, pa smo se nas dvoje ipak našli tako na Ugljanu. Ondje je on pomagao u mjesnoj ljekarni, ali nismo bili za dugo, jer nas je netko od susjeda cinkao karabinjerima – kroz blagi, pomirljivi smješak koji otkriva kako su gđi. Akerman svi putovi ljudske duše poznati i ništa je kod čovjeka ne može iznenaditi, rekla nam je gđa. Eva i nastavila svoju priču: “Otišli smo na razgovor sa karabinjerima koje sam ja uspjela uvjeriti, jer sam metnula jastuk u suknju, kako sam trudna i da imam tetu u Dubrovniku, pa da ću ići kod nje roditi. Oni su nas otrpemili na brod za Dubrovnik, a moj mladić Đuro i ja sišli smo u Splitu gdje smo ostali živjeti ilegalno. Ja sam čistila po kućama, davala poduku iz satova harmonike i tako smo zarađivali za kruh. Kako je u Splitu za nas postalo preopasno, prebacili su nas na otok Brač u Sutivan. Ondje smo boravili jedno vrijeme u velikoj gladi i neimaštini koju smo dijelili sa svim stanovnicima otoka dok nas ponovno netko nije špijao i mi smo završili u logoru na Rabu“.

Eva Akerman / Photo: Zrnca mudrosti

Kada je 1943. godine Italija kapitulirala samo nekoliko dana prije dolaska Nijemaca na Rab po nas je došla partizanska brodica i sve što je bilo pokretno uspjela je iz logora spasiti i odvesti u partizane. U partizane sam otišla preko Save, dva kilometra dalje od Jasenovca. Ondje sam dočekala i kraj rata i tada nastavila studij. Udala se za svojeg mladića Đuru Akermana, preselila u Zadar i rodila.

Javila sam se dr. Danetu Vukoviću jednim pismom zahvale u kojem sam mu opisala svoj život poslije odlaska iz gospićke bolnice. Nakon rata mr. Elza Polak moja prijateljica iz Varaždina koja je već za rata imala malu kćerku Jelicu, danas dr. med. u mirovini, udatu Babić, koja živi u Zagrebu, a koja je inače isto prošla kroz gospićku bolnicu i uz pomoć dr. Fulgosija spasila se domogavši se Zadra gdje je zahvaljujući zadarskom biskupu koji ju je za trajanja talijanske okupacije preporučio ljekarniku Androviću u Zadru gdje se ona kao magistra zaposlila, a malu Jelicu upisao je u jedan vrtić. I tako su njih dvije bile opsrkrbljene kroz cijeli rat.

No, nas dvije smo predložile dr. Danu Vukovića koji je svoj život stavio u opasnost radi mnogih Židova i radi nas dvije i bio čak i otkriven, da postane uz dr. Antu Folgosija Pravednikom među narodima. Dr. Vuković nije uspio dočekati medalju i Povelju, na žalost je umro, pa je Povelju primila njegova sestra 2003. godine, dok sam se ja uspjela sresti još jednom sa dr. Antom Fulgosijem – za kraj je poručila mr.pham. Eva Krajanski Akerman.

U Holokaustu je s područja Hrvatske stradalo 75 do 80 posto Židova

Pozivajući se na autoritete iz historiografije poput prof.dr.sc. Ive Goldsteina i pokojnog Slavka Goldsteina kao i na prof.dr.sc. Tvrtka Jakovinu i prof.dr.sc. Hrvoja Klasnića, mr.sc. Julija Koš je kazala kako je u “Jasenovcu stradalo 18 tisuća Židova. A prije rata, do 1941. godine u Hrvatskoj je živjelo 24 tisuće Židova od toga njih 11 tisuća samo u Zagrebu. U Holokaustu je s područja Hrvatske stradalo oko 75 do 80 posto Židova.”

– Prema službenom popisu stanovništva danas u Hrvatskoj živi manje od 600 Židova. Prema broju članova 2 židovske zajednice (Židovske općine i Židovske vjerske zajednice Bet Israel) možda sada već ukupno dosta manje od 2000 (visoka smrtnost, negativan prirast), te NEPOZNAT broj onih koji nisu nigdje zavedeni kao Židovi – to je još složenije zbog toga što je zapravo pitanje tko je Židov i prema kojem kriteriju (oboje roditelja, jedan roditelj, netko od baka i djedova….) – zaključila je mr. sc. Koš.

Nijemci u Splitu 1943.

Ne zaboraviti na hrvatsko zlo!

Kako na ovim stranicama nije mjesto ni za kakvu dnevnu politiku, ipak imade u Hrvatskoj danas takvih pojava koje nadilaze “dnevna politikanstva” i svojom nazočnošću u društvu prizivaju “zle duhove prošlosti”. Takvi fenomeni su sasvim sigurno postavljanje spomen ploča od strane branitelja u Jasenovcu i na nekim drugim mjestima sa natpisom “ZA DOM SPREMNI” kao i slične “manje omaške”. Pod ovim je pozdravom u smrt otišlo oko 15 tisuća Roma, više od 80 tisuća Srba, više od 18 tisuća Židova i ostalih pripadnika manjina kao i pripadnika hrvatskog naroda. Svih onih koji se izričito nisu slagali sa ustaškim režimom.

Za razliku od Hrvata, Nijemci u “germanskom duhu, pedatno i odgovorno odrađuju svoju prošlost”. Koliko je to iskreno, to je već “drugi par postola”. Ali, sve dok je Angela Merkel na vlasti “Nijemci će i dalje ustrajno i sistematski odrađivati svoju prošlost”. Kod nas pak se osnivaju razna Povjerenstva i nema se ili volje ili hrabrosti takvim pokličima kakvi osvanu na raznim spomen pločama niti zakonski niti ljudski odlučno reći: NE! Jednom za svagda. Kome nedostaje hrabrosti neka posudi u knjižnici knjigu: “Kako reći – NE!”

115 Pravednika među narodima koji dolaze iz Hrvatske znali su reći tu tako jednostavnu i tako tešku riječ na pravom mjestu i u pravo vrijeme. I uz antifašistički pokret osvjetliti obraz cijelom hrvatskom narodu. Ne stoji uzalud na medaljama za Pravednike među narodima ispisana židovska poslovica: “Tko spasi jedan ljudski život, kao da je spasio cijeli svijet”. Imajte to na umu! I ne zaboravite!

מי הציל חיי אדם, כאילו הציל את כל העולם (Tko spasi jedan ljudski život, kao da je spasio cijeli svijet), napisano na hebrejskom.

Gordana Igrec

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: