Priče sa zadarskog područja – Iskustva s veprovima i nedostatkom vode

Priče sa zadarskog područja – Iskustva s veprovima i nedostatkom vode

809
Podijeli objavu
Photo: Pixabay

Jedna od najbitnijih stvari prilikom pripreme za boravak na otvorenom je opskrbiti se pitkom vodom. Nekad se dogode nepredviđene okolnosti, pa se za vodu ili hranu morate snalaziti. Nepredviđeno vam se na putu mogu naći i životinje u čiju ste kuću zapravo vi upravo stigli. Igor Narandžić kaže kako danas nećemo šetati uobičajeno obalom tražeći pogodno mjesto za šator. Idemo razmijeniti iskustva o vodi, veprovima i neuobičajenim situacijama Pod otvorenim nebom.

Igor Narandžić

Sasvim malo ubojstvo na Premudi

Subjektivan prikaz objektivnog ludila u nedostatku vode

Zvizdan. Podne.

Stojim pred jedinom otočkom trgovinom, u jedinom otočkom mjestu. Iza mene nekoliko prašnjavih kilometara od kojih mi noge još uvijek čudno klecaju. Gladan i žedan. U očima onaj očaj. Ispred mene, na drvenom banku kraj ulaza u trgovinu, sjede dva lokalna muškarca te piju pivo. Tako očito. U grlu mi prašina koju ni prve riječi ne mogu izbaciti iz usta.

-Radi li? – pitam pokazujući na kvaku trgovine.

– Misliš dućan? – odgovara jedan od te dvojice s onom nonšalantnošću čovjeka koji sjedi i pije pivo u hladu. Ne mogu mu glasom više ni potvrditi jer riječi ne izlaze. U grlu Sahara. Mislim da bih se uskoro mogao srušiti u nesvijest. Onako lagano. Ne znam što još čekam. Možda odgovor istog muškarca.

– Ne radi. Prošlo je podne.- kaže mi ovaj i postavi bocu hladnog piva u poziciju za čučanje. Čujem ono klokotanje niz grlo. Ne moje. Njegovo.

Photo: Sibenik In

– A ima li igdje što za popit?  Ostali smo bez vode.- kaže iza mene moj ortak u ovom luđaštvu, čovjek koji je cijeli otok prohodao skupa sa mnom. Nisam se osvrnuo put njega, bilo mi je dovoljno da znam da u ruci drži bocu u kojoj više nema vode. Iz koje smo zadnji put pili, vjerojatno negdje tamo na početku puta. Time je njegovo pitanje dobilo na težini.

– Dućan je zatvorio-ponovi muškarac s banka.

Sada sam dobio dojam da ovo sve više sliči na pripremu za nešto više od običnog razgovora pred zatvorenom trgovinom. Možda netko nekome učini nažao zbog nedostatka vode. Ne znam. Osvrnuo sam se uokolo sebe. Mali hlad pod kojim stojimo i svuda zvizdan oko nas. U daljini dole bliže moru, nekoliko razbacanih kuća i malo pristanište.

Vratim pogled na ovu dvojicu. U prednosti smo. Oni ne trebaju ništa pa ni nemaju želju, dok smo mi puni želja. Klasična western scena. To nam i daje prednost.

Photo: Jurica Gašpar

-A di vi po ovom zvizdanu? – javi se drugi muškarac.

-A  eto,- uspio sam nekako nesuvislo odgovoriti ne skidajući pogleda s njihovih hladnih boca piva.

-Nego, imate doli u selu kafić, – prvi muškarac reče.

Nisam potegao pištolj. Ne do tada. A tada je već bilo kasno. Dvoboj na zvizdanu je izgubio draž. Ponuđena je ruka izmirenja i više nije bilo potrebe za sasvim malim ubojstvom na Premudi.

Photo: Boris Kačan

Lov na kalidonskog vepra

Naravno da sam naslov pokupio iz grčke mitologije i naravno da nije bio lov. Prije bih rekao slučajan susret. Ali vepar, on je bio. A kada ga tri puta sretnete, onda je to već priča.

Ništa vas ne može pripremiti na susret s veprom. Koliko god vi noćili na otvorenome, koliko god vi osluškivali prirodu i koliko god vi gledali Rambo filmove.

Inače moja storija susreta s veprom počela je davno prije i sad kad pogledam, ova zgoda koju vam želim ispričati, zadnji i zaključni je dio trilogije o vepru. No da bih došao do te zgode, moram vam prepričati prve dvije.

Photo: Pixabay

Prvi put sam vepra susreo na straži, na  Velebitu, u vrijeme dok je vojni rok još bio aktivan u našoj zemlji. Plombirano oružje u ruci, mrak i stablo kraj mene učinili su da sam tu noć prespavao na grani osluškujući kako on svega nekoliko metara rovari ispod mene. Vjerojatno sam izabrao najbolje rješenje od ponuđenih jer; otkočiti pušku i pucati u mrak da ga zaplašim bilo je ravno robiji (tada se za svaki metak odgovaralo a naročito ako se pucalo po mraku bez da znaš gdje se tko nalazi), drugo rješenje i tipično vojnički, bilo je; otrči do stražarske kućice, digni slušalicu i dreči dežurnome s druge strane da ti je vepar u blizini i da ti nekoga pošalje, no sad kad ovako pogledam sa stabla dole u mrak, ajde ti, sinko pa telefoniraj….

Treće rješenje bilo je; ne diram te ne diraj me, teški pacifizam. Popeo sam se na stablo kraj stražare i lagao bih kad bih rekao da sam oka sklopio, pokušavao vidjeti gdje se ovo divlje stvorenje nalazi. No šum je kasnio i ja sam u mraku samo mogao pretpostavljati kuda je on već prošao.

Vepar ne njuši zemlju, on je ruje i razbacuje u nekom divljem bijesu i stalno je u pokretu. Tu noć imao sam kazalište strave pod svojim nogama.

Photo: Pixabay

No najveće zadovoljstvo ipak je bilo kad mi je došla zamjena na stražarskom mjestu, blijedi momčić nenaspavana lica kojem sam onako kulerski u odlasku dobacio;

– Zaboravih ti reći, vepar se tu okolo mota.

Znam da me možda nije odmah shvatio ozbiljno, ali isto tako znam gdje sam ga mogao naći nakon nekog vremena; na stablu. Tamo svi završe.

Drugi susret s veprom završio je nažalost loše po vepra, no ne mojom zaslugom. Nekoliko godina poslije, ja i rođak vraćali smo se autom u Zadar i na prilazu gradu, ugledali smo nemilu scenu; razbijeno vozilo i vepar ispružen na cesti. Prišli smo mu istovremeno i radoznalo i oprezno. Bio je ogroman, mužjak, pretpostavio sam tad, no nije bio mrtav. Više u nekakvom bolnom šoku koji ga je prikovao za cestu od siline udarca. Ljudi su se počeli okupljati uokolo sa onim tipično ljudskim savjetima; kuda sad s veprom, kako ga maknuti s ceste i čije je ovo lovačko područje. Ja nisam sudjelovao u raspravi. Vidio sam samo na trenutak odsjaj u njegovom tamnom oku i lagano se odmakao. Radite račun bez krčmara, momci. Ovaj ovdje još nije mrtav. Dapače, pogledao sam udaljenost do auta. Bolje da krenem. Malo dramatike na kraju, no ništa se nije dogodilo.

Putem sam razmišljao o svoja dva susreta s veprom.

Prvi put ga gotovo i nisam vidio u mraku, ovaj put bio je nepokretan i na samrti, no nisam ni u ludilu znao da mi se sprema i treći susret i da ću ga tada  vidjeti, za razliku od prva dva, zdravog i živog, pred svojim očima.

Photo: Unsplash/Jakob Owens

Susret se odigrao na otoku Viru

Bio je lijep, sunčan dan (svi horori tako počinju), odlučili smo se za boravak i noćenje uz obalu. Postavili smo šatore, večerali i otišli spavati.

Napravili smo kardinalnu grešku. Dvije, doduše. Nismo prije postavljanja šatora pregledali šire područje toga mjesta, niti smo počistili gradele na kojima su se nalazili ostaci pečene tune.

Negdje pred zoru, znam da je noć već prelazila u sivilo svitanja, čuo sam komešanje i topot nogu oko šatora. Gremlini, proletjelo mi je kroz glavu koja se tek budila i koja ništa normalnije i nije mogla smisliti u tom trenutku. Ulaz šatora gledao je prema moru i ja sam se priljubio uz mrežicu, žmireći vani u mrak. I tada sam ga ugledao. Mislim da ružnije životinje do tada nisam vidio. Mokri, morski žal cijedio se niz njegova leđa jer se očito valjao u njemu nakon što je dobro izlizao gradele koje su izgledale kao rešetke nakon bijega iz zatvora. Stajao je svega nekoliko metara od šatora, čuo sam njegovo disanje kao što je i on, pretpostavljam, čuo moje. To su momenti koji kad prođu, gube svoju vremensku vrijednost, drugim riječima, ne znaš koliko su trajali. Koliko smo dugo tako stajali, ja iza mrežice, on u sivilu jutra, ništa ne čineći?

Ne znam. Znam samo da sam začuo još jedan pokret, iza našeg šatora i to me prenulo. Lako ti je dok nisi opkoljen. Sada je stvar postajala ozbiljnija. Još jedan vepar se prikradao i smucao uokolo šatora. A što sad?

Platno koje me odvajalo od njih, nije ulijevalo nikakvu sigurnost, izlaz šatora mi je nudio bijeg u more, no vepar je bio na putu, onako mrk i strašan, nije se micao. I dalje je zurio u šator, kao da je znao da je netko tu. Ili nešto. Što ako smo prilikom spavanja unijeli nešto hrane u šator? Pa ga to sada privlači?

Srećom pa, nije bilo ničega, kako smo poslije vidjeli.

Što raditi? Stvarati buku? Ili šutjeti? Svašta mi se vrtjelo po glavi.

Photo: Pixabay

Više me strašio onaj drugi vepar kojeg nisam vidio iza šatora, jer nisam znao njegove kretnje.

Morao sam odlučiti. Najbolji moment mi se ukazao kad je mužjak počeo zaobilaziti šator i ja istrčim vani prema moru. Šator više nije bio siguran. Kad sam se nakon desetak metara okrenuo, veprovi su već zašli u grmlje iza nas i nestali. No to nije bio kraj.

Misleći da je sve završilo i da smo sada na sigurnom, svi smo se vratili u šatore i nastavili ležati, čekajući dnevno svijetlo. No opet su se vratili. Ovog puta s hrpom mladunčadi i za tren oka okupirali cijelu plažu. No taj drugi posjet, iako radi razigrane mladunčadi opasniji, kratko je trajao. Ženka je mališane usmjerila put grmlja i cijelo društvo je ubrzo nestalo.

No crna, garava silueta s jutarnje plaže, još dugo mi je stajala pred očima.

Ako vjerujete u karmu ili u takve stvari, onda možete vjerovati da sam vidio vepra s Velebita i vepra s ceste.

A pouka ovih dviju priča jest; da na put nikad ne idete bez vode jer biste mogli nekog izazvati na dvoboj i da skupljate ostatke hrane uokolo šatora jer će vam u protivnom, vepar doći pokazati svoje mlade

Igor Narandžić

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: