KAMENE PRIČE: Istarska bajka pretvorena u kazališnu gastro stvarnost

KAMENE PRIČE: Istarska bajka pretvorena u kazališnu gastro stvarnost

2519
Podijeli objavu
Photo: Tomislav Pavleka

BALE – Sinoć dok smo Una i ja šetali pustim ulicama mog malog istarskog sela iza jednog prozora više nije bilo nikog. Unutar kuće iz koje je svijetlilo, umrla je jedna žena. Većinu svog života presjedila je na pragu ispred kuće. Njena najbolja prijateljica uzalud je dozivala njeno ime ispod prozora.  S kim će ona sada sjediti na pragu ? Sve nas je manje s kim možemo progovoriti, živjeti, družiti se. Umorni smo od potraga i onda kad pronađemo svoje svjetove nestanu pred očima..naizgled slučajno.

Apsurd je ono što me tjera da živim. Duboko sam svjestan svake uzaludnosti bilo kakvog evolucijski opravdanog djelovanja, otklanjajući sumnju u ispravnost svega što činom izuzev pokušaja da umjerim svoje djelo, da ga svedem u odgovarajuću mjeru i da u svaki detalj toga djelovanja uvedem prozor reda kroz koji se možebitno nazire pogled dolje na more. U pogled nedogled.

Photo: Tomislav Pavleka

Od kada sam svjestan napustio tvrđavu uma i otisnuo se tamo kud me volja vodila apsurd je započeo svoj ples predamnom i pomogao mi da želju pretvorim u volju a volju u humornu dramu. Život i nije do drama. Šteta je protračiti ga ozbiljna lica dok  druga strana maske plače, kako bi to lijepo prikazalo dvolice commedia dell’arte jedinog meni poznatog oblika svega.

Ne pripadajući nikom, dapače ostavljen od sebe sama, u sred ničega, potpuno slučajno nabasao sam na kuću koju sam  u nekim čudnim okolnostima zavolio i koja mi je dozvolila da radim s njom što hoću umorna od svih stoljetnih pokušaja.

Photo: Tomislav Pavleka

Stara konoba, gdje sve teži biti novo

Kamene priče su sveobuhvatan projekt koji se tiče svih i svega. U sred dvorišta na zidu visi daska na kojoj piše Throne theatre ! Godinama nikome na pamet nije padalo da potpomogne kazališnu umjetnost u našem dvorištu koje je u međuvremenu postalo javno. Svaka stvar s vremenom ovdje pronađe svoje mjesto sama, svako ljudsko biće ili se vrati ili nikada više ne prođe našom ulicom. Knjige po ormarima imaju namjeru poslužiti kao platforma za učenje, čitanje.

Photo: Tomislav Pavleka

Brojni glumci, pisci i pjesnici govorili su stihove, izvodili svoje praizvedbe drama, komedije, neoprezne političke pamflete. Zbivaju su se tu u tih dvadeset godina brojne polemike i uvijek od prvog dana  svira s posebnom pažnjom kako se ne bi narušio red i mir ljudske duše i prirode. Ujutro ne smetamo pticama, živimo s njima. Želimo harmonizirati prostor u kojemu se zbiva drama.

Kuhinja je bila od uvijek prilagođena  ljudima. Kuhali su tu profesori, fotografi , učiteljice, ravnateljice, glumice, domačice, pjevačice, slastičarke, ribarice, ribari, stočari i mornari. Dali su ti ljudi sve od sebe da to što skuhaju bude dobro. Točilo se i toči birano vino. Rakija je smislena a pivo je jedinstveno. Svi naši dobavaljači su dobri ljudi.

Gledam kud to sve ide. To današnje kulinarstvo. Ti specijalni kuhari u specijalnim restoranima sa četvrtastim stolovima i po mogućnosti svim sortama vina.

Konobari su često svirali teme iz dobrih filmova, jazzeri bi provodili poslijepodneva slušajući birane standarde, skladali i spremali se za večernji nastup na našoj pozornici.  Klaunovi bi vježbali pred vratima,  turisti bi tiho šaptali, političari prolazili i rijetko ulazili u našu kuću.

Photo: Tomislav Pavleka

Nekim čudom danas su “Kamene priče” već stara konoba u sred starog sela gdje sve teži biti novo. Ostati svoj , u svojoj mjeri pokazat će vrijeme, najbolji je recept za dugovječnost jednog bara, kluba, konobe. Potrebno je vrijeme , strpljenje i malo soli u glavi. Potreban je rekao bih čitav život.

Rodili smo dobar jazz festival, nekoliko dobrih drama, film, postavili neke nove standarde kulturnog turizma.

Photo: Tomislav Pavleka

Gost u Kamenim pričama je putnik . Konobar je kormilar . Zna što ćete jesti, zašto i kako. Kuhar je konobarov kapetan na brodu. Onaj koji se ukrcao u KP dom ušao je u prostor koji zna zašto je upravo takav kakav je. Kamene priče su artističko okupljalište u floti zvanoj Akademija Svega koja djeluje desetak godina kao artističko filozofsko društvo. Naša je namjera biti tu. Prisutni i korisni na više razina svjesnog i nesvjesnog.

Vrata su nam osvjetljena poput svjetionika, u kući gori ognjište , ruža vjetrova pokazuje smijer, a na vratima ako slučajno nema nikog, piše:  “Odmah se vraćam!”

Ne čini li se i vama da se svijet mijenja brže no što to obične oči mogu pratiti? Doba apsurda, neznanja, disharmonije, distonance. Stiglo nas je vrijeme buke. Bukom do novaca. Bukom do ideje. Bukom do države, do hrane, vina…žene !

Opisati naših skoro 20 godina rada je nemoguće ! Svaki trenutak je u mjeni, svaki dan smo drugi.

Brojne izložbe, koncerti, predstave, polemike, performasi našoj kući daju poseban ton.

Photo: Tomislav Pavleka

Dok perem tavu staru 60 godina koja je vjenčani dar mojoj majci i spremam ju za sezonu 2018, tri talijana sklapaju mali aparat za kavu, svira dobra muzika, gori ognjište , izašlo je sunce ja sam uvjeren da na kraju ipak postoji smisao sam po sebi. Ostali smo nekako svoji, ne damo se strpati u nekoliko zvjezdica i time nas je teško uklopiti u postojeće mjere. Duboko u sebi siguran sam da umornom čovjeku koji se došao odmoriti u našu toplu i dobru zemlju treba mira, harmonije, da mu treba drvo u dvorišu, jedan veliki socijalni stol gdje može upoznati ljude, da mu treba dobar zvuk , izbor glazbe. Možda toj ženi koja je stigla iz hladne Nizozemske treba preporučiti knjigu, neki dobar koncert u blizini, pustiti ju da sjedi i šuti satima bez da ju se pita zašto tu sjedi.

More je odredilo moj put. Pogled s prozora na brijunsko otočje me kupio, kad su moje oči provirile kroz krovni prozor poželio sam tu ostati.

Više o Kamenim pričama pročitajte ovdje.

Tomislav Pavleka

Sponzorirani članak
Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: