Zadarski otoci – 2. dio

Zadarski otoci – 2. dio

2643
Podijeli objavu
Veli Rat, Dugi otok - Boris Kačan

Nakon perifernih otoka zadarskog područja, pa priča s Premude i Vira, dolazimo na zadarsku rivu i gledamo put zapada. I što vidimo? Vidimo otoke. Bisere u susjedstvu. Danas ćemo proći 4 fantastična područja za boravak i noćenje na najvećim zadarskim otocima, Ugljanu, Pašmanu i Dugom otoku.

Igor Narandžić

Točno preko puta Zadra nala11zi se otok Ugljan i na njemu najfrekventnija brodska pruga povezana sa Zadrom, mjesto Preko. Kako bi se drugo i zvalo, ono što se nalazi preko kanala?

Nas zanima otočić prije samog ulaska u Preko, Ošljak. To je manji otok sa kružnom stazom koja se obiđe u roku 20 –tak minuta, to je otok sa dvadesetak kuća, jednim restoranom, otok na kojem se svi prezivaju Valčić te otok na kojem ćete sresti samo Skandinavce. Zašto? Zato što su ludi za njim. Blizu su Zadra, a opet na osami. Ošljak je povezan s Prekom i Zadrom po principu sad vozi tamo, sad ne vozi pa ako se uputite na njega, dobro prostudirajte vozni red. U slučaju da vas trajekt zaobiđe uvijek možete otplivati do Preka koje nije daleko ili zamoliti nekog od Skandinavaca da vas preveze u svom gumenjaku, za kojima su, uzgred rečeno, također ludi.

Photo: Boris Kačan

Ošljak, odnosno njegova istočna strana što gleda na kanal i na Zadar, idealni su  za boravak i noćenje. Škrape pružaju zaklonište od vjetra te mogu poslužiti kao mjesto za spremanje hrane i noćenje. Ulazak u more je fantastičan; kamene ploče što se spuštaju u more te nestaju u dubini azura. Ovo mjesto je dobro za početnike, za one koji se odvaže prvi put boraviti na otvorenome jer pruža sigurnost (otok je naseljen i povezan s kopnom redovitim linijama), manjih je dimenzija pa se nemate gdje izgubiti, a pogled na noćni Zadar, samo vas podsjeća gdje niste.

Photo: Boris Kačan

Otok Ugljan dobro je razveden i napučen mjestima po svojoj istočnoj obali, zapadna strana otoka što gleda na vanjske otoke, strma je i manje pristupačna. Tamo idemo. Ono što nam se vizualno nudi na putu do te druge strane otoka jest tvrđava Svetog Mihovila. Do nje nam od mjesta Preko treba, nekih sat vremena pješke po zanimljivim i krivudavim lokalnim cestama. Uvijek je dobro ući u dubinu otoka.

Tvrđava Sv Mihovil je popularno izletište Zadrana za 1. maj i okružena je borovom šumom. Ako ništa drugo, popnite se na nju jer pogled očarava. Možda ugledate vašu slijedeću destinaciju ili bar da sebi predočite prostranstvo otoka oko vas. Odmah ispod tvrđave put vodi nizbrdo na zapadnu stranu. Mi smo do tih uvala, doslovno došli četveronoške zbog gustog i slabo prohodnog šipražja. Danas, situacija je kako čujem bolja, no ne zaboravite; ne idite ako niste sigurni da ćete se moći /znati vratiti jer svaka nizbrdica na povratku je uzbrdica.

Photo: Boris Kačan

Malo o orijentaciji; prije nego što se spustite u gusto zarasli teren priobalja, odaberite lako uočljivi orijentir (stijena, drvo….) na polaznoj, a isto tako i na dolaznoj točci. Ako nemate ništa uočljivo u blizini, zavežite bijelu kesu za granu stabla tako da se s obale može vidjeti i krenite. Sutradan kada se budete vraćali, bijela kesa kao orijentir, bit će vam od velike pomoći jer zalutati u draču i nisko raslinje otoka te tražiti put za povratak jedno je od onih iskustava koja se ne zaboravljaju.

Te zapadne uvale otoka Ugljana prirodno su skrivene samom konfiguracijom terena; sunce tu dolazi tek iza podneva, a znamo koliko hlad znači ujutro kada se želi malo produžiti spavanje.

Photo: Boris Kačan

Otok Pašman mostom je spojen s Ugljanom i njegov je geografski i prirodni slijed.

Pašman je otok koji je prvi javno upotrijebio termin škraping i od toga napravio sportsko-rekreacijski brand. Svake godine u ožujku skupe se na otoku svi zaljubljenici u ovu off road – patike avanturu te neumorno skaču po škrapama kojima otok jednostavno obiluje. Kao i Ugljan, istočna strana otoka puna je živopisnih mjesta koja gravitiraju prema Biogradu na moru. Boravak na otvorenome i noćenje moguće je kraj bilo kojeg mjesta na toj strani otoka. Zapadna obala Pašmana upala je u nekakav čudan apsurd; izolirana i nenaseljena, postala je meka za tzv robinzonski turizam, gdje se moderni nomadi smještaju u preuređene ribarske kuće i uvjeravaju da su sami i da nema nikoga sve tamo do iduće kuće koja se nalazi svega 200 metara dalje.

Stoga je naš izbor pao na područje južno od mjesta Tkon, koje je povezano redovnom trajektnom linijom s kopnom.

Photo: Boris Kačan

Dobili smo pozivnicu za bodulsku večericu te vožnju u prikolici traktora. Smjestili smo se na obali, kilometar južno od centra Tkona, prateći liniju plavetnila, ispratili smo asfalt, prošli kraj nudističkog kampa te naišli  na malu borovu šumu koja nam se svidjela na prvi pogled; visoke grane bile su prirodni zaklon od eventualne kiše i jake dnevne omare, čistina puna borovih iglica, blago se rušila u bistro more, koje je mirovalo svega par koraka od nas.

Nakupine smeća u obližnjoj uvali samo su nam potvrdile sumnju u čestu prisutnost kupača, turista te kampera poput nas. Ovog puta nije bilo nikoga.

Photo: Boris Kačan

Postavio sam plavo-žuti šator u smjeru juga, dobro ga učvrstio vezicama, a ostalo je ušlo u legendu. Nevrijeme se diglo prve noći. Jugo orkanskih namjera tuklo je po platnu sa svih strana, borove grane su cvilile, više puta sam izlazio tokom noći učvrstiti klinove zabijene u meku zemlju, pogledavajući prema nebu, no zvijezda nije bilo. Samo neki mrkli kovitlac vjetra, noći i mora. Iskreno, zaspao sam tek pred jutro, prateći sjene stabala, osluškujući huk mora i pitajući se da li su ova tri metra od morskog žala dovoljna za miran i suhi san.

S prvim jutrom more se malo smirilo, te nas pozvalo na kupanje . Polomljenih grana stabala bilo je posvuda; u plićaku, po grmlju uokolo šatora, sve je nalikovalo na ostavštinu brodoloma nekog Titanika tu pred Tkonom. Zaronio sam i zaboravio na sve noćne nedaće. More nakon oluje ima onaj svoj bezlični, metalni sjaj u kojem sam se tako dobro gubio sljedećih sat vremena.

Iduća noć bila je slična. Nevrijeme se opet sručilo na nas ovog puta sa zlokobnim kapima kiše, tako da smo se ranije zavukli u šator, kad ono osjetim da je jedna strana platna popustila, izađem na vjetar i kišu i vidim rupu na uglu šatora, klin izvučen iz zemlje, mlohavi konop, jao! A gdje baš sad…

Photo: Morski.hr

Užurbano spremajući stvari netko od nas je  nogom potegao konop šatora i platno se rasparalo veličine dovoljne za opravdani strah. Mrak, noć, lampa na glavu i brzo krpaj rupu kako god znaš, ti trenuci se ne zaboravljaju, naročito kada se sjetiš da je moglo i bez toga… zaspali smo iscrpljeni ali sretni, tako da nismo čuli kada se nevrijeme stišalo.

Rupa na uglu šatora ostala je nezakrpana  i mogu konstatirati, dobro se uklopila u naša slijedeća kampiranja, kao podsjetnik na prvi šator i na prvo nevrijeme pod otvorenim nebom.

Sjeverno od mjesta Tkon  pažnju nam je privlačilo izrazito visoko brdo Čokavac. Tamo se nalazi samostan Benediktinaca.

Nekako smo znali da ćemo otići tamo.

Asfalt je vodio sve do gore, potom velika hrastova vrata te ulaz u lijepo popločano dvorište.

Mala odrna pod kojom se odmara samostan i crkvica, prostor za turiste, u same objekte se nije smjelo. Tišina i spokoj. Red tu vlada. Posjeli smo malo na rub zidića s kojeg se protezao pogled na Biograd, Pakoštane, Vransko jezero i šire po zadarskom zaleđu. Lutali smo u mislima i zaboravili na vrijeme. Tek sa prvim dužim sjenama, kako je dan istjecao, skupili smo hrabrosti te napustili to prekrasno mjesto tišine, kontemplacije i nečeg davno izgubljenog u svima nama. Benediktince skoro pa i nismo vidjeli. Uostalom oni su svijet za sebe, a nas je nizbrdica brzo vratila u toplo, ljetno večer uobičajenog života.

Photo: Jurica Gašpar

Dugi otok je stvarno dug otok. U toj njegovoj dužini krije se i sva njegova čar; pučinski je otok stoga valovi zapljuskuju njegovu zapadnu obalu koja je strma, visoka i teško pristupačna. Istočna strana je kao i kod Ugljana i Pašmana naseljena živopisnim, malim mjestima. Jug otoka je Park prirode, ni tamo ne možemo noćiti; stoga ostaje nam sam sjever otoka. Na putu do sjevera otoka, prolazimo kraj jedne od najljepših plaža Jadrana, uvale Sakarun, zatim kraj najvećeg svjetionika Jadrana, Veli rat te nakon što prođemo kamp koji je zadnji trag civilizacije nastavljamo do zaljeva Pantera.To je široka laguna pogodna za sidrenje nautičara, a isto tako pogodna za noćenje. Odlikuje je nekoliko spojenih uvala koje završavaju na zadnjem otočiću, Oključiću. Laguna je plitka, mirna i zaklonjena od vjetra; sitni školjkaši i rakovi uz malo riže pružit će vam obrok kakav zaslužuje zaljev Pantera. Istražite malo to područje jer ono skriva toliko dobrih mjesta, a jedini susjedi u sezoni bi vam mogli biti nautičari na svojim usidrenim brodicama.

Idemo dalje, do druge krajnosti Dugog otoka, put juga.

Jeste li ikad posjetili mjesto Sali?

Njihov smisao za humor i znanost već odavno trubi iz afričkih rogova tovareće mužike za vrijeme Saljskih užanaca koje možete promatrati sa kultne linčarnice, platoa u središtu mjesta na kojem linčarite i promatrate. Još uvijek vam treba poziv za Sali?

Photo: Boris Kačan

Južno od mjesta, na samo dnu Dugog otoka, smjestio se Park prirode Telaščica.

Slano jezero Mir jedno je od prirodnih fenomena parka, depresija ispunjena morem u koju se i danas za jačih oluja prelijeva susjedno more. Tu je i nekoliko prekrasnih uvala, zaljeva, otočića i to sve u zatvorenom krugu Telaščice, za koju smatram da je ‘Kornati u malom’, sasvim primjeren izraz da se opiše to rajsko mjesto. No, to je Park prirode i noćenje je strogo zabranjeno; stoga prošećite, okupajte se i uživajte, a za noćenje, vratite se do Sali i pitajte za puntu bluda.

Photo: Boris Kačan

Blizu je mjesta, a opet dovoljno daleko da se okupate, raširite šator i ‘zabludite’ pod otvorenim nebom.

Ugodan boravak!

ZADARSKI OTOCI: Boravak na otvorenom diljem obale

Igor Narandžić

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: