KOMENTAR GORDANE IGREC: PELJEŠKI MOST – Lakše je bilo sagraditi na Drini...

KOMENTAR GORDANE IGREC: PELJEŠKI MOST – Lakše je bilo sagraditi na Drini ćupriju

481
Podijeli objavu
Photo: Youtube/Screenshot/Hit/CroDrone

“Eh, lako je bilo sagraditi na Drini ćupriju. Još lakše, srušiti Stari most u Mostaru. Ali sagradi ti most od čovjeka do čovjeka. Od miloga do nedragoga. Rode moj.”

Gordana Igrec, iz pjesme Most

Ipak će se gradit’! Unatoč svoj buci i galami u javnosti oko izgradnje Pelješkog mosta koja čak nije naišla niti na jeku, a kamoli da je spremno prihvaćena od predstavnika političkih tijela, kako to lijepo kaže – birokratski jezik. Jer narod je sit obećanja. Njemu je puna kapa porasta BDP-a. I kažem ja prije koje desetljeće svojoj urednici u Splitu: “Još od kada sam bila mala slušam kako BDP raste i kako turizam cvjeta. I sad opet isto!

Gordana Igrec

Izgleda da smo mi samo rat vodili protiv Srba. Da su nam jedino oni smetali za sretan život. U tom ratu mi smo kao zaboravili na komunizam, odnosno, socijalizam. Ma, nismo. Mi smo se samo preselili nakon rata svi iz Kockice u – Crkvu, kako reče jednom zgodom jedan vrlo domišljat teolog. A sada opet otvaramo stare jame, grebemo po prošlosti, odričemo je se, posipamo pepelom po glavi, busamo u junačka hrvatska prsa i opet imamo opsesiju oko izgradnje. Ovaj put – mosta!  Opet veliki, megalomanski projekti. Novci stižu iz EU, Kinezi – grade, treba 1 000 radnika da sagradi ćupriju preko Jadrana. Nigdje ih nema u Hrvatskoj! Kako to? Dobro, ići ćemo po Bosance i po Rumunje. Po jeftinu radnu snagu. Sve za – most! Tko će poentirati na njegovoj izgradnji? Nitko! Svi će biti gubitnici, jer ljudi više ne žele čuti za političare i politiku.

Ono malo preostalog stanovništva po Zagrebu, Varaždinu, Rijeci, Splitu, Osijeku, Dubrovniku i ostalim većim gradovima, nekako se stislo uza se, sluteći budućnost svoju i svoje djece. Izgradilo se tu međusobnih mostova prijateljstava koja će trajati tiho i sakriveno od javnosti dok nas bude na ovom prostoru. Da odoljevaju svim najezdama došljaka ma odakle oni bili i da sačuvaju stare građanske navike i da na prsa svoja i svoje grudi i u svoje domove prime svakog tko im je mio i koga prepoznaju kao dragog gosta iz daleka, ali koji našu tradiciju štuje i šmeka… Njima, dakle, nije do izgradnje – Pelješkog mosta.

“Pa kome je do izgradnje Pelješkog mosta?, pita me nekadašnji pomoćnik ministra za zaštitu okoliša za vrijem Tuđmanove Vlade, dr. Viktor Simončič, te nastavlja preko telefona. Nisam pametan što da vam odgovorim na ovo pitanje. Po meni taj most ne bi trebalo graditi. Kome? Čemu?

Ima tu: za i protiv. Dobar i mio, moj dr. Simončič. Nakon svega, pomireno samo pitam: Kako vam je dr. Simončič u Gorskom Kotaru gdje ste se povukli daleko od sviju? Nisam se ja povukao sada. Ja sam cijeli život mimo svijeta i mase. Ali, za donijet takvu odluku, ipak treba imati – petlje. Kao što bi trebalo imati i petlje da se donese odluka protiv izgradnje Pelješkog mosta.

Ali ne čuje se! Ne čuje se što razum zbori od silne buke, od poznate stare megalomanije. Osim toga, nije moguće srušiti (ili možda jest) sve zgrade, sve tvornice, domove zdravlja, sve škole i dječje vrtiće koje su kao artefakti socijalizma ostali za današnje suvremenike ovog totalno dezorjentiranog i histeričnog, psihotičnog i gotovo shizofernog doba u kojem svi dijelimo sličnu sudbinu. Mogli smo, ali nismo, samo da smo htjeli, samo da smo na vrijeme reagirali, samo da nas nisu megalomani opljačkali, ma… mogli smo stvoriti jednu malu, malecku državicu koja ide točno kao švicarska urica. U kojoj je sve uređeno, podešeno i osmišljeno. U kojoj čovjek čovjeku nije vuk. U kojoj, ima mjesta za čovjeka za čistu vodu, zemlju, zrak, prirodu. Gdje je sve maleno, slatko, medeno, pristojno, uljuđeno.

Ilustracija: Pipenbaher consulting

A ovako? Za koga će se graditi Pelješki most? Za političku taštinu! Za par Bosanaca i nekoliko ‘Ercegovara koji bi ionako išli svojim putem po kamenju poput svojih predaka. Za ono malo turista što nam za sada dok ovako stvari stoje na globalnoj političkoj sceni dolaze i hrle u turističke pohode.

Ma, ljudi dragi bit će još i para. O, da mnogi će to dočekati. Po Pelješkom mostu vozit će se neki novi klinci. Putovat će jedni drugima u goste u druženja. Ali, hoće li tada u tako “sretnoj uređenoj zemlji” biti “još smijeha, prisnosti, ljudskoga i više nego ljudskoga?”. Hoće li?!

Photo: Youtube/Screenshot/Hit/CroDrone

Meni se više nigdje ne putuje. Nigdje. Ja sam ko u pjesmi Đorđe Balaševića: “Stvari teku, ja se držim mimo njih. Ponekad bacim kartu ili napišem stih…” O, hoće li nakon izgradnje tog toliko željenog Pelješkog mosta, nakon što smo sebe samima proglasili samodostanim otokom -državicom, a onda vidjeli da ne možemo k’o otok opstati nego se moramo nit više nit manje nego povezivati sa Europskom unijom, pa s Kinezima, pa s Rusima, pa s ovima, pa sa onima… sve u ime hrvatstva, hoće li još negdje odjekivati tako tugaljiva i čeznutljiva pjesma Tina Ujevića koju je pjevao onaj koji je nadrastao članstvo u HAZU-u, Arsen Dedić: “Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem…” Za – Imotski ili Vrgorac, odakle, je Tin. Ali, preko Pelješkog mosta. Nit’ više nit’ manje. Brate mili, pa sagradite više jednom i taj most. Da vas vidimo!

Gordana Igrec

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: