Detalj otrgnut zaboravu: Sjećanje na priješke lavandijere

Detalj otrgnut zaboravu: Sjećanje na priješke lavandijere

630
Podijeli objavu
Photo: Fabrizio Cipriani

PREKO – Potpuno nepripremljene i odsutne iz naše “povijesti pritrujene” današnje mlade generacije, posebice žena, niti ne slute da perući tako sa nekom “nepodnošljivom lakoćom postojanja” rublje u svojim veš mašinama olako zaboravljau da su njihove bake, prabake, tete, strine, pratete i prastrine svoju robu prije više od 100 godina prale ili na rijekama i potocima ili u uvalicama na moru.

Gordana Igrec

Prale su je za svoju dičicu i svoje muškarce, ali prale su je i za “vinu gospodu i gospoje iz grada”. Danas je od sviju legendi koje su se s pravom isplele oko ovog ritualnog čišćenja žena koje je samo njima poznato i svojstveno, ostao samo stih pjesme Davora Gopca da “veš mašina budućnosti ne može isprati tamne mrlje prošlosti”.

Spomen teškom životu otočkih žena

A bile su sve od reda one priješke lavandijere s otoka Ugljana. Najmlađe od njih, 16-tero koliko se utopilo i iščezlo u morskom plavetnilu Jadranskog mora nakon što su isporučile mirisavu i opranu robu “zadarskim gospojama” bile su dvije trudnice i jedna 14-godišnja djevojčica! O njihovoj tragičnoj smrti i danas danas priješke starije žene prenose ovo čuvenje na svoje mlađe nasljednice. Da se nikada ne zaboravi. A i spomenik priješkim lavedijerama je podignut u čast njihovog truda i tragične smrti. Zapisi o priješkim lavandijerama kažu sljedeće: Priješke lavandijere (preške pralje) – U 19. i početkom 20. stoljeća mnoge su mještanke Preka zarađivale za život svojih obitelji pranjem rublja zadarskoj gospodi. O teškom životu preških pralja svjedoči i tragična smrt 16 lavandijera dana 2. studenog 1891. godine koje su stradale u prevrtanju broda kojim se u Zadar prevozilo čisto rublje spremno za isporuku njihovim vlasnicima.

Lavandijere su po rublje odlazile u ponedjeljak a opranu i izglačanu robu su vlasnicima vraćale u subotom brodovima na jedra ili vesla. Rublje se pralo u posudama (kabao, maštil) uz pomoć pepela i sapuna iz kućne radinosti. Nakon pranja u posudama rublje se nosilo do morske obale na izvor vode gdje se je ispiralo.

2. studenoga 1891. u 7 sati prevrtanjem brodića kojim su lavandijere prenosile rublje u Zadar smrtno je stradalo 16 lavandijera. Nedaleko od otočića Galevca (Školjića), brod se pod udarom orkanskog juga nagnuo te prevrnuo i potonuo na dubinu od tri metra. Od 31 putnika, sedam muškaraca i 24 žene (pralje), stradale su one pralje koje su bile u unutrašnjosti broda, zatvorene palubskim poklopcem koji je štitio njih i rublje od nevremena. Najstarija lavandijera imala je 75 godina a najmlađa 14, a među poginulim lavandijerama bile su i dvije trudnice. Poimenice poginule lavandijere su: Matija Babin, Jakova Dorkin, Ivana Dorkin, Luce Dorkin, Tomica Dorkin, Tonina Dorkin, Gašpa Jurin, Bara Jurin, Ivana Lovrić, Šimica Lovrić, Matija Markulin, Matija Martinov, Stoša Mašina, Gašpa Matacin, Tomica Matacin i Kate Mazić.

Nakon svega ostao je iza njih spomenik Naša mati, na Vruljuci (mjestu gdje su lavandijere prale robu) kipara Anselma Dorkina i pjesma Šesnaest lavandijera autora Stjepana Benzona, uglazbio Ivica Stamać, na Melodijama Jadrana u Splitu 1968. izveo Vice Vukov i Rekvijem za 16 lavandijera – glazbeno-scensko djelo iz 1991. napisali Slavko Govorčin i Ivo Nižić.

Photo: Wikimedia

Veš mašina budućnosti ne može isprati tamne mrlje prošlosti

Iako će se ovaj tragičan i nadasve potresan događaj obilježavati ove godine kada će proteći 127 godina od kako ih nema. Nema Luce, nema Kate, nema Bare… A današnje moderne žene tako olako shvaćaju pranje rublja koje strpaju u veš mašinu i ona radi svoje. Osim što smo se kao danak civilizaciji udaljili jedni od drugih mi smo kao žene posve pozaboravljale svoj zov “pramajke, instikata, nagona, čaranja, vračanja i magije koja se skrivala i sakriva samo u našem neposrednom dodiru sa našim malim svijetom u kojem je za žene sakriven sav – kozmos”. I još uvijek je tako. Samo bismo se sve i i naši muškarci trebali tek malo “podsjetiti”. Da  voda ne teče iz slavine, da se ne grijemo preko radijatora, da rublje se ne pere samo u veš mašinama ili praonicama nego i na ruke. Nije tome tako daleko da su u svakoj kući postojale u kutku kupaonice ili kuhinje rifljače na kojima se rifljalo rublje i sapun koji je čekao…

Istrgnut iz dnevnih događaja i zaborava prije velikih obljetnica neka ovaj mali napisani skromni uradak bude iskreni spomenik na 16 lavendijera koje su svoj dom našle na dnu plavog Jadranskog mora. Nakon što su tako brižno isporučile “opranu, mirisavu robu svojim sestrama, velikim i vinim gospojama u gradu”.

Photo: Wikimedia

ŠESNAEST LAVANDERA

Noseći oprano rublje u Zadar
u zoru 2. studenoga 1891. godine19
u nevremenu na moru izgubilo je život
šesnaest pralja iz Preka na otoku Ugljanu

Otkad su vas odnijeli vali
daleko negdje, u mir, samoću
nemirno more za Mjeseca noću
vašim se svijetli očima

Ref.
Jer bila je bura i bila je nevera
i u smrt je poslo šesnaest lavandera

Otkad su vas posestrile školjke
i niste dosle sa puta duga
svi maestrali, i bure, i juga
vašim se glase pjesmama

Ref.

Ipak, žive ste u srcu, zvijezdama
u dubinama u društvu zlatnih riba
ko majka voljenu djecu
more vas grli i ziba

Otkad su vas odnijeli vali
i niste došle sa zadnjeg puta
vjetar što noću u obalama luta
još tuži vaše tužaljke

Vice Vukov

 

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: