SAVUDRIJSKA NESRETNA LJUBAV – 200 godina hrvatskih svjetionika

SAVUDRIJSKA NESRETNA LJUBAV – 200 godina hrvatskih svjetionika

1370
Podijeli objavu
Photo: Jurica Gašpar

SAVUDRIJA – Osim one tehničke i povijesne priče koja prati prvi svjetionik na Jadranu – Savudriju, pomalo u sjeni, iako uvijek spominjana, bila je legenda koja se s njim veže od samog početka, a čini se, prati ga i danas. 

Jurica Gašpar

Prvi svjetionik u Hrvatskoj zasvijetlio je 17. travnja 1818. godine na savudrijskom rtu. Projektirao ga je arhitekt Pietro Nobile, a koliko je to bilo važno za tadašnju carevinu, pokazao je i sam austrijski car Franjo II. koji je došao osobno prisustvovati paljenju prvog svjetla. No to je samo dio priče o Savudriji.

– Stjecajem okolnosti došao sam na najzapadniju točku Hrvatske, Savudriju. Tu gledam tri mora, a nigdje granice. Ovo je najstariji svjetionik, koji je počeo s radom 1818. godine. O njemu govori i legenda prema kojoj ga je sagradio grof Metternich koji se zaljubio u mladu Hrvaticu za koju se priča da je iz Savudrije, no ona je zapravo bila iz okolice Labina. Na dan izgradnje svjetionika, ona je umrla od upale pluća, tako da grof nije dočekao da proslave ljubav u njihovu gnijezdu. Još se čuju njeni koraci kako šeće po kuli svjetionika – Ispričao je svjetioničar Mario Milin Ungar

Photo: Jurica Gašpar

A legenda kaže da je Klemens Metternich bio utjecajan austrijski političar, a poslije i ministar vanjskih poslova koji se na balu zaljubio u prelijepu crnku, dugokosu djevojku, imenom Gissela. Austrijski car Franjo II. naredio je da se prema projektu carskog arhitekta Pietra Nobila sagradi savudrijski svjetionik. Grof Metternich je Giselli ispričao carev naum o gradnji. Ona je otišla k roditeljima u Istru i čekala da se dovrši gradnja svjetionika, a on je kovao plan kako će odaje u prizemlju biti njihovo tajno ljubavno gnijezdo. Gradnja je počela u proljeće 1817. godine pod grofovim nadzorom. Pred kraj gradnje Gisella je teško oboljela od upale pluća i umrla te nije dočekala dovršetak. U noći 17. travnja 1818. godine feral je zasvijetlio prvi put, a koliko je događaj bio važan govori i činjenica da je paljenju prvog svjetionika na Jadranu nazočio i sam car.

Photo: Boris Kačan

– Što se tiče njegove potrebe za njim, sagrađen je da osigura siguran prolaz pored punte Savudrija svim brodovima koji su išli za luku Trst, pošto je ona bila glavna jadranska luka. Kad su vidjeli da sigurnost plovidbe na ovaj način funkcionira, onda su se odlučili graditi feral po feral prema jugu, prema Dubrovniku. Osjećaj sigurnosti pomorca na moru kad vidi svjetlo do dana današnjeg je unatoč sve modernijoj tehnologiji, jedinstven i nenadmašiv. Tehnika može, ali feral ne može pogriješiti – ispričao je Milin Ungar i nastavlja da se legenda nije zaustavila u prošlosti.

Photo: Arhiv/Razglednica

Kad priča postane legenda, a iz legende nastane priča

– Čujem i vidim svašta. Ja čujem Metternichovu ljubavnicu kako lupa s plahtama pa sam više puta rekao da ću joj kupiti pravi deterdžent da ih izbijeli. Ma, pazite, ništa čovjeka ne može izluditi ako ima želju i nešto ga pozitivno gura. Više puta sam bio na moru koje bi se iznenada diglo, pa nisam vidio obalu. More bi podivljalo, a ja bi zapjevao i dao po gasu pa sretno stigao u kraj. Jedini strah kojeg čovjek može imati kod mora je onaj od vlastite odjeće. Ako se i dogodi da padne u more, onda treba računati s tim da što prije skine tu odjeću sa sebe, da ga ona ne odvuče na dno. Normalno je da treba poštivati more i ne treba ga se bojati. Ako se najavljuje orkansko jugo i skale svih visina, ne trebaš ići tražiti vraga ako ne moraš. A ako si se našao u takvoj situaciji, onda se daj niz more i niz vjetar. Opet nema mjesta strahu, veži sve oko sebe što možeš, napravi neku sekundarnu splav za svaki slučaj i čuvaj se, brate, jer ako pogineš, nećeš ni znati! Ako u strahu pogineš, ostat ćeš u grču, a onda je bolje ostati s osmijehom na licu – priča svjetioničar.

Photo: Jurica Gašpar

Doživljaj sa snimanja dokumentarca

– Ako već pričamo o legendama svjetla, treba spomenuti jedan neobičan događaj koji se zbio tijekom snimanja dokumentarca i bilježenja podataka za knjigu “Legende svjetla”.

Dok smo radili intervju sa svjetioničarom Mariom na Savudriji, prethodno smo snimali okoliš, pa tako i zalazak sunca. Posljednji i najvažniji kadar bio je suton, kad smo se Igor Goić i ja popeli u kulu svjetionika. S fotoaparatom sam odradio svoj dio posla i odlučio sići dolje, gdje sam s domaćinom pripremao razgovor za snimanje. Legendu o nesretnoj ljubavi na Savudriji sam znao, no Igor koji je bio visoko u kuli, još nije. Svjetioničar Mario mi je baš počeo pričati kako su se znala otvarati i zatvarati vrata na zgradi, čudno se micati stvari ili su sjene šetale zidovima, no stanovnici lanterne pomalo su na to otupili i navikli. Par minuta nakon toga Igor je sišao s tornja blijed kao krpa.

Photo: Jurica Gašpar

Čovjek koji ne vjeruje u čudne pojave kazao je kako ga je na pod nešto oborilo. Sjena je prošla mimo njega, a u kuli nije bilo apsolutno nikoga. U zraku nije bilo vjetra, temperatura je bila ugodno proljetna, a opet kroz leđa su prošli žmarci i odjednom je bilo hladnije. Nije bilo razloga za fantaziranje, jer prethodno smo na sličan način snimili 40-ak lokacija.

Kad je sišao, Mario mu je hladno ponovio ovu priču, a zaključak je bio da legenda sa svjetionikom još živi.

Svjedočanstva iz knjige “Legende svjetla“.

Jurica Gašpar, prof.

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: