OBLJETNICA PROBOJA LOGORA JASENOVAC: Splitska obitelj spasila 50 Židova

OBLJETNICA PROBOJA LOGORA JASENOVAC: Splitska obitelj spasila 50 Židova

3189
Podijeli objavu
Photo: Ratna kronika Splita

Povodom proboja logora Jasenovac 22.04.1945, donosimo sjećanja unuka Špire Bartulovića iz Splita na 50-tak spašenih Židova zahvaljujući ljudskoj dobroti.

Ako vam ubiju radost i sjećanje, tada su vam sve odnijeli!

Gordana Igrec

– Nakon svega, i poslije mojih susreta sa Židovima, mnoštva pročitanih knjiga o njima, njihove sudbine u Holokaustu, spašavanja od strane mojeg djeda, ja i danas u svojoj poznoj dobi tvrdim: Kako je sa Židovima sve počelo i da će sa njima sve i završiti! Oni su doista Izabrani narod. Ja njih zbilja volim i poštujem. Gdje god da dođu oni moraju nešto stvarati, nešto raditi, nositi progres i civilizaciju. I volim taj njihov oprez koji imaju, a koji su nasljedili radi teškog života. A ima psihopata poput Hitlera i danas kojima progres smeta. I svaki napredak. Ima! – rekao nam je to mr. ekonomije, Mladen Čižmić u mirovini iz Splita, kada nas je počeo uvoditi u svoju obiteljsku priču spašavanja 50-tero Židova iz ralja fašista i nacista, te ustaša tijekom II. svjetskog rata u Splitu. Sve to u povodu 22. travnja kada se obilježava 73 godina od proboja logoraša iz konc-logora u Jasenovcu koji su spašeni splitski Židovi bogataša “mekog srca” Špire Bartulovića uspjeli zaobići kao i ostala stratišta u Europi.

Životna priča Mladena Čižmića koju je baštinio od svoje danas 87-godišnje majke koja živi u Splitu, Vlaste Bartulović – Čizmić počinje sa njegovim djedom Špirom Bartulovićem. Prema sjećanjima i pričanjima majke mr.oec. Čižmica “njegov djed Špiro je odselio iz svog sela Blata na Cetini kao dječak od 14 godina i bježeći od gladi i neimaštine uputio se, s nekoliko ljudi iz tog kraja s prekocenaskim brodom, u daleki nepoznati svijet, ne znajući što ga tamo čeka”

Photo: Gordana Igrec

– Kao 14 godišnji dječak moj je djed došao u Punta Arenas Magalanes na samom jugu Čilea. Tu je radio teške i naporne poslove. U planinama je čuvao ovce i bavio se ovčarstvom, te prerađivao vunu, što je tada bio unosan posao. Iza toga dugo godina je radio u rudniku, nakon čega je kao mladić kupio kuću u kojoj je stanovao. Otvorio je pekarnicu i proizvodio pecivo i kruh. Kada je već dobro zarađivao kupio je u samom središtu grada dosta zemljišta na kojem su poslije izgrađeni sportski tereni od kojih je ubirao pristojnu najamninu.

S namjerom da se oženi i savije obiteljsko gnijezdo s nekom djevojkom iz svojega kraja, mladi Špiro, prema pričanju njegova unuka:

– 1929. godina sa svojih 25 godina života vratio se u Split i tu kupio kuću na četiri kata i 12 stanova i dva poslovna prostora. Oženio se Slavkom Madunić iz Ciste Provo i imao četvero djece: Vesela (1930), Vlasta (1931), Tonći (1937) i Nada (1942). Kupio je i 10 tisuća metara kvadratnih zemljišta na području Dragovode i tamo su četvorica radnika obrađivala njegovo zemljište, tako da je to bilo uzorno imanje. I sve je tako dobro išlo do početka rata.

U ovoj kući u Poljičkoj ulici (danas Zvonimirova) u Splitu obiitelj Bartulović je do 1943. godine skrivala 50 Židova

U djedovoj kući bila je prodavaonica voća i povrća što su ga proizvodili na našem zemljištu u Dragovodama. Svako jutro u 6 sati djed je išao u obilazak svog zemljišta. S istočne strane našeg zemljišta bila je cesta koja je vodila prema Kamenu, Mravincima i Mosoru. I jednog dana tom cestom dolazi skupina ljudi sva odrpana i iscrpljena. Bilo ih je svih generacija. Oko 19-tero njih bilo je djece. Prišli su mojem djedu i zamolili vode. Rekli su mu da su Židovi i da su iz Sarajeva, vlakom došli iz Čapljine, a od Čapljine pješače već nekoliko dana. Moj djed im je nabrao grožđa i doveo ih u našu kuću. Sve ih je djed smjestio ili kod sebe ili kod svojih prijatelja, jer je Split bio pod talijanskom okupacijom – govori po sjećanju Mladen Čižmić, te s puno iskrenih emocija i empatija nastavlja dalje pričati:

– Kad su morali, kako mi je vlastita majka kazivala koja je bila vršnjakinja mnoge židovske djece, bježati od racija, progona, skrivali su se u naše polje. Često bi se skrivali u obližnjoj crkvi Poišan.

Obilježeni Židovi

Padom Italije i dolaskom Nijemaca opasnost se povećala pa su morali napuštati Split. Odlazili bi na otoke, a zatim u Ell Shatt, logor na Sinaju. Kada su došli na sigurno svi su pisali mojem djedu i zahvaljivali se. Dolaskom Nijemaca nastao je pravi rat. Sva sela oko Splita bila su spaljena. Sredinom 1944. godine kada je svih 50-tero Židova bilo spašeno, cijela se obitelj mojega djeda vratila u Split u našu kuću. 30. lipnja 1944. godine u posljednjem savezničkom, engleskom bombardiranju Splita, na našu obiteljsku kuću pala je bomba i u istom trenu od bombe je poginuo moj djed Špiro, njegova surpuga Slavka i njihovo dvoje male djece. Prostorija u kojoj su čuvali sva pisma koja su primali od Židova raseljenih po svijetu, a koje su spasili, bila je urušena i devastirana. Pa je s njome i sva dokumentirana korspodencija uništena – govori nam Čižmić.

– Kada je završio II.svjetski rat, Židovi koji su bili u našem stanu i koji su se ondje više od dvije godine kod mojeg djeda i hranili, a koji su se vratili iz Ell Shatta Moric i Beba-Gaon htjeli su da moja majka tada mala djevojčica i njezina sestra Vesela isto tako djevojčica s njima pođu u Izrael. Ali skrbna rodbina nije dala. Moja majka i njezina sestra ostale su kod rodbine u Splitu, a oni su iz Izraela stalno slali robu i stalno su pisali. Mnogi od njih su se javljali mojoj mami i teti iz Amerike, a Sonja, Mika, Rikica i Siv iz Londona gdje su neki od njih bili poznati baletani – Priča svoju priču i nastavlja:

– Poslije rata imovina nam je nacionalizirana, a moja majka kao nasljednica ništa nije mogla povratiti. Moj djed je do rata dobivao veliku rentu iz Čilea, ali nakon rata i u Čileu nam je sve bilo oduzeto. Da bi stvar bila dramatičnija podrum moje tete Vesele koja danas više nije živa bio je potpuno poplavljen i sva pisma koja su ona i njena sestra, a moja majka razmijenjivale s preživljelim Židovima koje su spasili moj djed i baka, su uništena. Moji pretci su stvarali, radili, stjecali puno imovine. Puno imovine gubili… Ali ja ni za čim ne žalim. Meni su ostala sjećanja na veliko srce mog djeda na što sam ponosan. Sva materijalna dobra i sva dokumetacija su tek ovdje u prolazu kao i mi sami. Znate, ako vam ubiju radost i sjećanje, tada su vam sve odnijeli. A meni to nisu uspjeli. Zbog toga s ponosom ja pričam ovu nevjerojatnu priču koja je unatoč tragičnoj pogibiji mojih djeda i bake i njihove dvoje djece i 15 kupaca u njihovom dućanu koji su se zatekli ondje prilkom bombardiranja, završila jednim sretnim završetkom. Zapravo, život je neshvatljivo čudo, jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje. Kako je kazao nobelovac Ivo Andrić. S time bih rado završio našu “dalmatinsku i obiteljsku priču” koja se prenosi s moje majke na mene,a  s mene na mojega sina i tako do god nas ima na ovim prostorima. Da se ne zaboravi što velikodušnost može učiniti – skromno, ali ponosno ka pravi Dalamtinac zaključio je Mladen Čižmić.

Gordana Igrec

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: