“Zemljo vikovna” za klapu Cambi: ‘Dalmatinac i u muci pronađe ljepotu i...

“Zemljo vikovna” za klapu Cambi: ‘Dalmatinac i u muci pronađe ljepotu i tako oplemeni svijet oko sebe’

2450
Podijeli objavu
Photo: Youtube/Screenshot/Facebook

Morska pisma koja dira u dušu. Time se vodi autor Ivan Ivanišević kad piše o svojim djedovima, očevima, sebi i svojoj generaciji… možda posljednjoj koja se sjeća izvora po kojem Dalmatinci još uvijek imaju svoju karakteristiku. “Zemljo vikovna” usklik je staroj Dalmaciji koju su stvorili težaci, ribari, vrijedni ljudi. Takvu prati i snažan video, pa nam je čast upravo o skladbi koju je klapa Cambi fantastično prenijela na publiku, porazgovarati s autorom u Morskoj pismi! 

 

Publika je dobila tvoj novi komad jubavi prema Zemlji dalmatinskoj. Duboko proživljavaš tu ljubav?

– Izrazito duboko. U nekim sam srednjim godinama, al sam se uhvatio kako sve više gledam u prošlost, posebno onu koju sam proživio. To se, negdje sam čitao, zove Lotin sindrom. Gledanje na svijet koji nestaje ili se ruši. Ja ga nekako pokusavam očuvati u svojim pjesmama.

Svijet stare Dalmacije svakako tu pripada.

…i nije ti prvi put…

– Da. U Morskoj pismi je već promovirana „Gradovi uz more“ koju sam napisao u suradnji sa Matkom Šimcem, dragim prijateljem i kolegom.

Photo: Youtube/Screenshot

Ne mogu ostati neprimjećeni ni ovi kadrovi starog filma o sabunjarima?

– O, da. Izrazito sam ponosan što pjesmu prati tako moćan i autentičan video broj. Riječ je o snimkama za dokumentarni film privlačkim sabunjarima s kraja ‘60.-ih godina prošlog stoljeća, pokojnog autora Aleksandra F. Stasenka.  Meni su takve slike još itekako žive, ali mlađoj publici mogu jedino na ovaj način vjerno dočarati kako se živjelo na ovim područjima ne tako davno.

Žilavi ljudi koji su žuljali ruke motikom, mašklinom i mrižama… Jesu li se izvorni Dalmatinci pogubili kroz turističku grabež i globalizam?

– Mislim da jesu, definitivno se izgubio ili je na izdisaju taj izvorni dalmatinski nerv koji je na zaista zemljom oskudnom tlu, lijepom, ali oskudnom tlu uspio preživjeti sve ove godine. Ali dobro, mi se jos nekako i držimo. Globalizacija, mislim na negativne strane iste, definitivno mijenja sliku svijeta upravo uniformirajući sredine koje su imale nešto karakteristično  i specifično. Nestaju jezici i kulture. Al to je tako, valja nam se nositi s tim. Uvijek imamo uspomene, knjige, pjesme, naše crkve, grobove…

Photo: Youtube/Screenshot

Je li pogrdni pojam “lijenih” Dalmatince nepravedno prati upravo od turističkog doba?

– Dalmatinci nisu ljenčine, Dalmatinci su racionalni. Ne vjerujem da bi regija koja ima toliko sportaša olimpijskih i svjetskih prvaka odgajala lijenčine! To je izmišljotina neznalica i ljubomornih ljudi. Neka malo provjere našu kulturnu baštinu pa neka pričaju.

Ćosić, Petrović, Kukoč, Rađa, Ivaniševic su Dalmatinci ako se ne varam. I mnogi ostali, Marulića, Zoranića, Hektirovića, da ne spominjem… a gdje su još Bošković, Gundulić itd.?

Osjećam grč u tvom grlu dok pišeš sadašnjost, a ponos dok pišeš o prošlosti?

– Grč za sadašnjost. To si dobro rekao. Razlog je jednostavan. Momentalno ne živimo život koji nas je krasio kroz stoljeća. Spremnost na odricanje, na muku, ali i spremnost na kreaciju, na ljubav prema životu i ljudima. Fali izraza ljepote u nama. Uvijek smo se posebno odnosili prema životu i prem smrti koja je neminovna. Otud i naš specifičan humor. Toga nema i zato mi je grč.

Kako bi strancu koji ne poznaje podneblje, u par jakih riječi opisao povijest i mentalitet Dalmacije? I bi li ti bilo teško napisati pjesmu o “dalmatinskom sada”, kao što pišeš o frižima “dalmatinskog nekad”?

– Opisati strancu Dalmaciju u par riječi?! Dalmatinac i u muci pronađe ljepotu i tako oplemeni svijet oko sebe – završava tako Ivan Ivanišević s dubokom mišlju o dalmatinskoj prošlosti pretočenu u morsku pismu sadašnjosti za sjećanje – u budućnosti…

Jurica Gašpar

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: