SPLIT NAKON SMOJE I DVORNIKA: “Slobodarski i demokratski duh danas ovom gradu...

SPLIT NAKON SMOJE I DVORNIKA: “Slobodarski i demokratski duh danas ovom gradu najviše fali”

3787
Podijeli objavu
Photo: Facebook/Yugopapir

SPLIT – Dok se proteklih mjeseci, pa i ranije u “najluđi grad na svitu” uvukao neki nemir, nesigurnost, pa su “u igri bile i bombe i rašpe i rivolveri”, pa se po ulicama pucalo ka da si u Meksiku i bande su se obračunavale međusobno, sjetili smo se Splita nekad. Ma zapravo, sjetili smo se Splita kakav Split jest. Upravo tim povodom intervju sa sociologinjom Dianom Magdić iz Splita o životu u gradu podno Marjana.

Gordana Igrec

Kada je bilo to da su splitskim kalama odjekivali zvuci Tijardovićeve “Male Floramy” – “Daleko mi biser mora, daleko mi moj Split. U njem tila bi bit, brez njeg ja ću umrit” i tako redom? Od tog vremena do vremena Miljenka Smoje ili Borisa Dvornika pa do nezaobilaznog Dine Dvornika i “Ništa kontra Splita” proteklo je puno vode ispod mosta. A od njihovog vremena do danas još i više. I grad podno Marijana više ne diše tako pitomo kao što je disao prije dok su Smoje i Lepa hodali sa svojim Šarkom pod ruku, snimalo se Velo i Malo misto i svit je bio nekako uljuđeniji, srdačniji, prisniji. Bilo je više šušura i gušta i mediteranske spontanosti. Dok se proteklih mjeseci, pa i ranije u “najluđi grad na svitu” uvukao neki nemir, nesigurnost, pa su “u igri bile i bombe i rašpe i rivolveri”, pa se po ulicam pucalo ka da si u Meksiku i bande su se obračunavale međusobno, pa se… što ti ja sve znam što sve nije bilo prije koji misec dan. I počelo se govorit da je i droga i prostitucija i to ona eksluzivna uzela maha i da se više ne more reć da “nima Splita do Splita”. Što se doista događa sa stanovnicima grada pod Marjanom i sa životom Splita i gdje je iščezao onaj pitomi Smojin Split pokušali smo dokučiti u razgovoru sa sociologinjom i novinarkom iz Splita Dianom Magdić, samo za portal Morski.hr.

Split je na Smojinu ostavštinu pljunuo i dok je on bio živ

Kako danas, kada je prošlo oko 20 godina od kada je “dobri duh” Splita, Miljenko Smoje napustio ovaj svijet izgleda život u “najluđem gradu na svitu”? Je’l ima šušura i gušta, je’l ima običnog svita, smija, vica, rugalica, dokolice, galeba i galebarenja ili se sve to negdje poteplo u životu? I sad su došla neka druga dica, neki novi klinci…

Split je na Smojinu ostavštinu pljunuo i dok je on bio živ, samim početkom devedesetih, nastavivši kolektivni stav prema slobodnoj misli iskazivati paljenjem Feral Tribunea i zalijevanjem Ante Tomića govnima na Pjaci. Postoji marginalizirana manjina koja i dalje živi i razmišlja slobodno, ali Split više nema čak ni medij u kojem bi “neki novi Smoje” mogao pisati. Nisu svi gušti ugašeni, još uvijek se ovdje živi relativno povlašteno, no pitanje je vremena kada se više neće moći besplatno ni na plažu.

Šušurom se danas najčešće naziva vašar i jeftina trgovina neprocjenjivom baštinom i lokalnom kulturom, a u takvom kontekstu, grad je svoje “naj-smo-luđi” doveo do šuplje karikature u kojoj igre i duhovitosti nema ni u tragovima.

Postoje povremene reminiscencije na zdrav splitski humor, bilo u umjetničkoj ili novinarskoj formi, bilo u životnim stilovima, ali nisu dominantne. Ovih se dana (od 23. do 26. svibnja) baš u Smojinom teatrinu u Varošu, po prvi puta od kad je 2013. donekle uređen taj prostor, odigrava se program koji bi trebao oslikati bolji Split, “Svibanj u Varošu – Varoš u svibnju”, gdje ćemo moći vidjeti Ane Pašku s “Improvizacijama”, “Roka i Cicibelu” u UMAS-ovoj produkciji, “Čekaonicu” Marine Vujčić i udruge Teatar te večer čakavske priče, pisme i svirke posvećene svima kojima je stalo do čakavice i splitskoga govora u izvedbi udruge Marko Uvodić Splićanin i Dua Artis. Eto prilike da se podsjetimo Splita “kakav je nekad bio”.

Diana Magdić

Kako, onda primjerice žive umirovljenici u Splitu?

– Pa vrlo različito, ali sigurno bolje nego će živjeti njihovi potomci kada dođu do mirovine. U mnogo slučajeva više generacija živi upravo od onog što su današnji umirovljenici izgradili i stekli, bilo da se radi o njihovim penzijama ili nekretninama.

Ima li, dakle, srednjeg sloja u Splitu? I kako živi?

– Postoji jedan sloj ljudi koji rade u državnim i gradskim ustanovama i firmama, uključujući Sveučilište, a koji bi se mogao smatrati srednjim slojem, no onog konvencionalnog nema, kao ni u ostatku države. Čak ni oni uglavnom ne žive samo od plaća.

Ili je i u Split sve podijeljeno na siromašne i na bogate?

– Ta je podjela vrlo nezahvalna usporedite li Split ili bilo koju primorsku sredinu s ostatkom zemlje. Turizam ovdje ljudima još uvijek drži glavu iznad vode i zbog rentanja siromaštvo nije toliko očito.

Kakva mu je, međutim, današnja arhitektura? Je li unakazila grad?

– Ne postoji “današnja arhitektura”, ni kao karakteristična za Split, niti kao karakteristična za vrijeme u kojem nastaje. Ima dobrih i loših kuća, s manje ili više razumijevanja okoline u kojoj nastaju, ali pravi problem i ono čime se unakazio grad je odsustvo i nemogućnost planske gradnje. Legalizirane su nakupine kuća bez ikakve infrastrukture, pa bile one “luksuzne”, kao na Žnjanu, ili manje luksuzne, kao na Mejašima, čine slično loša naselja, s niskom kvalitetom života i gotovo bez znaka da se nalaze na Mediteranu.

Koliko je, međutim, fetivih Splićana ostalo živjeti u gradu?

– Mislim da taj “urbani rasizam”, koji pita za “fetive”, leži u korijenu svih splitskih problema. Što i da ih je ostalo 100%? Niz “fetvih” se ponio i dalje se ponaša zločinački prema Splitu, niz došljaka ga je gradio boljim.

Photo: Jurica Gašpar

Po čemu ih se može prepoznati? Što je, međutim, sa Vlajima? Je’l još uvik vridi ona stara uzrečica: “Pusti zeca, ubi Vlaja”?

– Ponavljam, aludiranje na različitost i konflikt “fetivih” i “Vlaja” kroz ovakva pitanja pokazuje puno nerazumijevanje grada kao zajednice. Split i njegovu kulturu čarobnom čini i more “nesplićana”, kroz čitavu njegovu povijest, a natezanje klasnog i kulturološkog sukoba “građana” i “seljaka” kao opravdanja za nešto što je u Splitu pošlo po zlu ne može biti pogrešnije.

Koliko se struktura stanovništva promijenila nakon ovog rata?

– Struktura stanovništva, najviše zbog deindustrijalizacije i drugih društveno-ekonomskih promjena, uključujući turistifikaciju, pa tek onda zbog iseljavanja i doseljavanja nakon rata, prilično se promijenila, a stalno se smanjuje i broj stanovnika.

Odakle su ljudi sve doselili u Split?

– Od tamo gdje im je izgledalo da im u Splitu može biti bolje.

Kako je grad funkcionirao pod Kerumom? A kako funkcionira pod Oparom?

– Preskačete Baldasara, prvog gradonačelnika koji nije ni dočekao kraj mandata koliko je bio “uspješan”? Grad u kontinuitetu, i prije ovog trija, funkcionira uglavnom koruptivno-klijentelistički. Aktualni gradonačelnik je u svojih gotovo godinu dana barem površinski vratio građanima minimum samopoštovanja i optimizma s nekoliko gesti, ali fundamentalne promjene još nema.

Je li još uvijek žestoko podijeljen na “crvene i crne”?

– Ne vidim tu žestinu već dominaciju “crnog” Splita. Dok god “kulturni” gradonačelnik spušta zastavu na pola koplja za ratnog zločinca, prešućuje temu ratnog profiterstva na primjeru predsjednika Gradskog vijeća i maršira u “Hodu za život”, dok se gotovo trideset godina grade crkve u svakom naselju, ali samo jedna škola u čitavom gradu… nema tu govora o podjeli, cijela civilizacijska ostavština antifašizma i humanizma duboko je potisnuta.

Imali, međutim, posla za sve?

– U turističkoj monokulturi, nema. Većina visokoobrazovanih, a kojima politika nije rezervirala neko mjesto u državnim ili gradskim firmama, iz Splita odlazi. Što bi radili, gdje bi radili?

A ovi posljednji događaji vezani uz obračun bandi po kafićima? Što govori? More bit da Split nije više siguran grad? Ili?

– Split je i dalje siguran grad, a mafijaški obračuni ukazuju na to da su resursi iz kojih se izvlači profit sve skučeniji. Puno gori obračuni, i oni s puno gorim posljedicama za Splićane, odigravaju se institucionalno, bez oružja. Primjerice, dodjele koncesija, izmjene prostornih planova i slično.

Koliko su pak točne glasine da u Splitu cvjeta prostitucija? Da se poznate Hrvatice prodaju za 1 000 eura po noći?

– U sirotinjskim privredama, poput naše turističke, uvijek cvjeta prostitucija. Kad znamo tko su “poznate Hrvatice”, nije nevjerojatno da se prostituiraju za preživljavanje.

Kako to onda živi Split? Podvojeni život? Jedan – danju, drugi noću?

– Ne bih to dijelila na dan i noć – Split živi tu neku svoju konzervativnu masku većinu vremena, a kočnice popuštaju od prigode do prigode, najčešće sezonalno.

Imaju li ljudi novaca za odlazak u kazalište, u kino?

– Nije kazalište ili kino poskupilo po mjeri potreba novopečenih bogataša, ono je jednostavno preskupo za one koji žive od prosječnih splitskih plaća. Novi bogataši se zabavljaju drugačije.

Tko je, danas, nakon Smoje “dobri duh” Splita? Možda umirovljeni prof. Nikola Visković? Možda Jakša Fiamengo? Ili Jurica Pavičić i Ante Tomić? I grupa TBF itd.?

– Dobri duh Splita temelji se upravo na nepostojanju neprikosnovenih autoriteta pa mislim da ni Miljenku Smoji, a ni bilo kome od ovdje predloženih, ne bi bilo drago da ih se trpa u bilo kakvu ladicu. Slobodarski i demokratski duh je ono što sada najviše fali Splitu, ali ne može se utjeloviti u osobi ili osobama, njega treba naći prvo u sebi.

Gordana Igrec

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: