KABINETI ČUDESA: Priča o nastanku muzeja u kontekstu renesansnih geografskih otkrića

KABINETI ČUDESA: Priča o nastanku muzeja u kontekstu renesansnih geografskih otkrića

616
Podijeli objavu
Jedan od ranijih prikaza kabineta čudesa iz 17. stoljeća, u vlasništvu danskog liječnika Ole Worma / Photo: Wikimedia

Muzeji su u svojim počecima bili sjajni kabineti fantastičnih artefakata popraćenih s još fantastičnijim narativima, a inspiriranih opojnim susretom sa dalekim civilizacijama, potpuno nepoznatim prije doba u kojem su moreplovci putujući novim morskim rutama transformirali dotadašnju sliku svijeta. Kakvu poveznicu ima nastanak muzeja sa u prethodnom članku načetom tematikom mora, pokušati ću ocrtati u misaonim fragmentima koji slijede.

Valentina Butumović

Svatko se tijekom života barem jednom susreo s muzejskim postavom; pažljivo predstavljenom zbirkom, strukturom koja priča priču, idejno povezanom cjelinom naizgled nepovezanih dijelova, rekontekstualiziranom skupinom predmeta kustoskog izbora koji zajedno komuniciraju određeni koncept. Te pažljivo osmišljene tematske zbirke koje nazivamo muzejem ili galerijom, nerijetko izazivaju osjećaj “otkrivanja” – jednako koliko i osjećaj da viđeni objekt, van svakoga konteksta, zapravo nikad niti ne možemo potpuno upoznati. Upravo u fenomenu suočavanja s nepoznatim, otvara se prostor za projekciju sadržaja koji izviru iz tisućljetnog kulturnog taloga, u čijem se promatranju  posebno valja usredotočiti na porijeklo gradivne materije slojeva; svega ono što je tijekom povijesti izronilo iz čovjekovih pothvata na širokim oceanskim prostranstvima.

Rekonstrukcija ranog primjera kabineta čudesa iz 17. stoljeća, u vlasništvu danskog liječnika Ole Worma / Photo: Wikimedia/Pinterest

Kabineti čudesa i projekcija u nepoznato

Tako ćemo na samom zalasku kulture srednjovjekovlja, poći u susret mnogim povijesnim promjenama iniciranim prvim velikim kontinentalnim otkrićima koja će ujedno označiti i početak modernog doba u povijesti zapadne civilizacije – umjetnost, filozofija, književnost i znanost bilježe kreativni zamah, a stare ideje bivaju ponovno otkrivene posredstvom arapskih prijevoda zaboravljenih ili izgubljenih klasičnih dijela. Sve navedeno možemo zahvaliti mreži pomorskih puteva preko kojih su se bitno različite kulture približile jedne drugima kroz razmjenu raznih materijalnih, kao i nematerijalnih dobara.

Upravo u to vrijeme Europski moreplovci poput Fernanda Magellana, Ameriga Vespuccija, Vasca da Game te Kristofora Kolumba uspostavljaju prvi kontakt sa do tada posve nepoznatim kulturama na posve nepoznatim kontinentima – Asteci, Maje, i domorodački Amerikanci opsjeli su zapadnu maštu, koja je bila prisiljena mijenjati i proširiti čvrsto ukorjenjenu srednjovjekovnu sliku svijeta obilježenu okamenjenom hijerarhijom, svrhovitošću i bogatstvom značenja – u takav visokosimbolički svijet zalazimo pri prvom pogledu na srednjovjekovne kartografske tvorevine, grupno nazvane Mappae Mundi; simboličke reprezentacije svijeta u kojem duhovni i materijalni svijet nesmetano koegzistiraju, nerazdvojni.

Primjer zbirke školjaka i rakovica izloženih u kabinetu čudesa / Photo: bibliodyssey/blogspot

Dakako, potrebno je takoder naznačiti kako su nerijetko upravo najfantastičniji plodovi povijesne mašte na takvim kartama upravo smješteni daleko od zapadnjačke svijesti, u daleke krajeve, u koje smo slobodni projicirati vlastite nesvjesne sadržaje u obliku pripovijesti koje svoju slikovitost duguju stoljećima kultivacije mitoloških priča, legendi, ali i fantastičnih doživljaja moreplovaca, poput onih nama dobro poznatoga Marka Pola.

Ovladavanje nepoznatim kroz proces gradnje fantastičnih narativa jedna je od  tema koja ce se preslikati u konceptu takozvanog “kabineta čudesa” (njem. wunderkammer); privatnog prostora ispunjenog kolekcijama umjetnina, prirodnih, kao i umjetnih artefakata, isključivo u vlasništvu plemstva ili kraljeva. Prenapučeni predmetima iz najudaljenijih zemalja koji su u Europu pristigli zahvaljujući istraživačima i trgovcima, često su takvi kabineti zamagljivali granicu izmedu fikcije i stvarnosti. Tako će narvalov rog biti predstavljen kao jednorogov rog, a bit će moguće pronaći i biljku za koju se vjerovalo da za svoje plodove raste janjad. Koralji, umjetnine, raznovrsne biljke, minerali, i mnoštvo drugih zastupljenih dragocjenosti moglo se generalno rastaviti na tri glavne vrste; artificialia, objekti koji su bili primarno umjetnička djela i čovjekove rukotvorine, naturalia, rijetke prirodne dragocjenosti, te mirabilia, čudesni neobjašnjivi predmeti nerijetko porijeklom iz egzotičnih zemalja. Sve navedene kategorije predmeta zajedno su bivale izložene u privatnim zbirkama diljem Europe, a uloga i značaj takvih soba transformirala se kroz nadolazeća stoljeća, kako bi se u konačnici pretvorila u muzej – instituciju kakvu poznajemo danas.

Stoga, možemo reći da su kabineti čudesa bili kreativan način mapiranja novootkrivenog svijeta, te pokušaj da se kroz proces mapiranja unese smisao u kaos informacija, ideja, noviteta koji su neprestalno bujali u svakom aspektu svakodnevnog renesansnog života. Spomenuti zaokret u zapadnoj misli morao je podražiti i čovjekove psihološke mehanizme, koji će za stoljća koja nadolaze označiti model pristupa nepoznatome – kako objasniti biljke, životinje, tvorevine, sasvim drugačije od svega s čim smo se imali priliku susresti već ranije? Kroz sakupljanje, promatranje, uvođenjem reda u zapaženo, te naravno, konstrukcijom narativa.

Više nego na stvarni svijet, taj neobični skup fenomena podsjeća na fantastičnu floru i faunu mitoloških svijetova. Teatralne zbirke, mikrokozmička situacija koja preslikava stvarni velebni svijet, bio je impresivan simbol vladanja nad geografskim područjima, materijalnim i opipljivim, misaonim i fantastičnim.

Model u staklu iz zbirke morskih životinja umjetnika Leopolda i Rudolfa Blaschke / Photo: Wikimedia/pinterest

Čudesa morskih dubina – Neuhvatljiva materijalnost

Hvatanje, dokument i reprezentacija promjene svega efemeralnog i neuhvatljivog, ostala je u naravi muzeja mnogo kasnije nakon prvih kabineta čudesa – ovaj put kroz primjenjenu umjetnost. Medij više nisu jezik i tekst, već stakleni materijal koji  posredstvom vještih ruku umjetnika pred oči promatrača dovodi brojna delikatna morska bića, čija je sama priroda oduvijek činila bilo kakvu vjernu reprezentaciju u muzejskom postavu krajnje problematičnom.

Kao izuzetno kreativno rješenje, sačinjena je jedna od najpoznatijih i najimpresivnijih zbirka modela staklenih morskih bića,  kojeg su sačinili umjetnici staklari Leopold i Rudolf Blaschka,  a koji se od 19. stoljeća kada su nastali, pa sve do danas mogu vidjeti u zbirci Harvardskog muzeja komparativne zoologije. Fina izrada, posvećenost detalju i visoki stupanj vještine inicirat će gledatelja u raznolikost života dalekih mora, ali i u izvanrednu mogućnost imaginacije kojoj se iznova divimo. Suočeni sa stalnom tendencijom muzeja da posreduje između fantastičnog i stvarnog, on kao takav u svakom trenutku može biti mjesto otkrivanja i istraživanja – blijedi preslik i model za prozivljavanje onoga sto su prozivjeli slavni istraživači u prvom intimnom dodiru sa stranim kopnom, pri ulazu u jedan sasvim novi svijet.

Valentina Butumović

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: