75 GODINA BITKE NA SUTJESCI: Za Dalmatince nema mjesta u raju?

75 GODINA BITKE NA SUTJESCI: Za Dalmatince nema mjesta u raju?

5054
Podijeli objavu
Photo: Wikimedia

U spomen bitci na Sutjesci od 15.05. do 15.06. 1943. godine u kojoj je izginulo više od 3.032 Dalmatinaca, od čega daleko najviše Šibenčana…

Oduvijek sam bila prkosna i ponosna. Možda sam bila i drska, ali prije bih rekla užasno prkosna i nepokorena. Uostalom, kada sam u revolucionarnoj godini o kojoj se danas s takvim pathosom piše u dnevnim tiskovinama, dakle, prije 50 godina došla na svijet, mlada mama koja je u srcu Varaždina nosila srpsko ime po najboljoj prijateljici moje bake jedne lijepe liječnice koja je otišla živjeti u SAD-e sa suprugom, a koja je ostavila trag u bakinom životu – Darinke (Dare) jednom nedonošćetu poput mene dala ime Gordana tada joj nije niti pri malom mozgu bila pučka spisateljica Marija Jurić Zagorka i njezin roman Gordana.

Gordana Igrec

Dobila sam to ime iz dva razloga, prema pričanju moje mame: Jer su joj dani kada me nosila bili gorki i jer je htjela imati gordo dijete. I dobila ga je, najposlije! I tako je to dijete odrastalo u socijalizmu, ali obrtničko-trgovačkoj obitelji i sve od malena prigrlilo kao svoje. I djedovu uzrečicu da je “Isus Krist prvi komunist. Jer je svoju košulju skinuo i dao drugome” I “tekovine NOB-a”. I jedno i drugo je nekako to dijete stavilo pod svoje. Pa, kad je već polazilo osnovnu školu onako na svoju ruku i nikada pokoreno, najmilije mu je bilo navečer dok su u velikoj djedovoj kući svi otišli na spavanje, subverzivno sjesti baki u krilo ili uz nju na fotelju u prostranom dnevnom boravku i uz vatru iz kamina za dugih zimskih noći i jabuke “kanade” koje je baka gulila, ščućuriti se i u tihoj pobožnosti gledati od početka do kraja film Veljka Bulajića “Bitka na Sutjesci”. I kao dijete plakati na tifusare i odmah, dan poslije radi revolta i mode se otići ošišati na tifusarku. I plakati iz prepoznatog prkosa na pjesmu koju pjevaju ranjenici: Bježte od nas mračne sile, svanuo je i naš dan!

Što može jedno dijete iz zlatnog doba Titovog socijalizma kojem nitko iz obitelji nije bio u Partiji, jer su bili stigmatizirani kao kulaci i buržuji, ali koji su bili prostodušno zaneseni socijalizmom, nego prigrliti i u popudbinu sa sobom ponijeti taj svijet. Pa, ipak, nakon 40 godina dogodio se  “sudar svijetova” tom prkosnom djetetu. SDP-ovac i to ne bilo koji nego baš Ranko Ostojić, bivši ministar unutarnjih poslova koji je tako sa stilom i ljudski dočekivao izbjeglice na granici Hrvatske, predložio je da Rebublika Hrvatska oda dužan pijetet Bitci na Sutjesci u kojoj je najviše od sviju boraca njih preko tisuću iz Dalmacije ostavilo svoje kosti na Sutjesci. Nema se što tu mudrovati kada su sve reakcije predvidvidljive.

Povijesni dokumetni iznose danas već ogoljele povijesne činjenice bez nekog starog pathosa koji je visio nad svim bitkama u bivšoj Jugoslaviji. Pa, se tako kaže u Wikipediji na koju je spala i bitka na Sutjesci sljedeće:  kako je ista ta bitka, trajala od 15. svibnja do 16. lipnja 1943 i.bila je zajednički napad Sila osovine koji je za cilj imao uništenje jugoslavenskih partizanskih jedinica u bilzini Sutjeske u jugoistočnoj Bosni. Odbijanje te ofenzive je bila prekretnica za Jugoslaviju u Drugom svjetskom ratu.Stradao je ukupno 6391 partizan, više od trećine vojnika koji su ušli u borbe. Njemački zapovjednik na bojnom polju generalRudolf Lüters je u svom završnom izvješću opisao “komunističke pobunjenike” kao “dobro organizirane, vješto vođene i s nevjerojatno visokim borbenim moralom”.Ta bitka je bila prekretnica prema partizanskoj pobjedi u ratu i postala je važan dio kulture u poslijeratnoj Jugoslaviji.

Prelazak preko rijeke

“Sutjeska” kao spomenik dalmatinskoj žilavosti

U tom faktografski sterilnom i suhom, nimalo poticajnom izvještaju prešućeno je to da su partizanski borci van svih očekivanja dobro uhranjenih i “civiliziranih” Nijemaca koji su u Jugoslaviju došli “satrti šačicu pobunjenika na čelu sa Titom ili Walterom kako su ga zvali”, bili toliko izdržljivi i žilavi da je to prkosilo svim očekivanjima “pedatno izdresiranog njemačkog duha”. Preživjeli sa Sutjeske su pričali, a to je ušlo u legendu kako su bili prisiljeni jesti osušenu i suhu travu i sisati korijenje stabala da bi preživjeli. Germanski duh kojem kada usfali šnicla na stolu odmah diže nacional-socijalističku revoluciju i pobije pola svijeta, očito nije mogao pojmiti takve nadrealističke karakterne osobine jednog kolektiviteta poput jugoslavenskog koji je bio okupljen pod zajedničkim nazivnikom – NOV.

Partizani su u svakom pogledu zaslužili da im se posveti pažnja, jer takva izdržljivost i lukavost nije bila svojstvena niti sovjetskom vojniku niti francuskom Pokretu otpora niti poljskim i grčkim partizanima. Kao specifikum, velikim slovima bi trebali ostati ispisani u našoj prošlosti i to samo kao poticaj za jednu budućnost kojoj se ne nazire svjetlo u tunelu. Ta, tko će danas iz stanja vlastitog komoditeta, velikih shopping centara, lagodnog života i nepodnošljive lakoće postojanja još imati razumijevanje ili empatiju za neku tamo “davnu pojavu poput partizana na Sutjesci?”

Makar prema podacima povjesničara drug Tito je preživljelima nakon operacije Shwartz na Sutjesci rekao: “Tu se se sinovi Dalmacije pokazali kao dostojni potomci vaših slavnih predaka, slobodarski sinovi plavog Jadrana.” (Pohvale Druge dalmatinske brigade na prelazu preko Drine – drug Tito).

Polovina poginulih na Sutjesci bili su Hrvati, od čega najviše Dalmatinaca / Photo: Wikimedia

Hrvatski “antifašistički” Sabor odbio pokroviteljstvo nad stratištem Dalmatinaca

Prvi put sam na Sutjesci bio tijekom nedavnog balkanskog rata koji se vodio na ovim prostorima, a u Hrvatskoj se službeno zove „Domovinskim“, i to zahvaljujući mom prijatelju, bosanskom franjevcu Marku Oršoliću koji je veći antifašist od mnogih članova naših udruga. Prilikom mog boravka u Sarajevu, Marko me upitao jesam li ikad bio na Tjentištu i da li bi išao to posjetiti? Prihvatio sam s oduševljenjem i krenuli smo preko „Novog Sarajeva“ koje se tada protezalo od Bjelašnice do „Srbinja“. Tako je u to vrijeme bila preimenovana Foča! Uz put navratili smo do nekoliko pravoslavnih svećenika, Markovih prijatelja koji su nas, zahvaljujući Marku srdačno i prijateljski ugostili u „Srbinju“ u na daleko poznatom restoranu Brioni koji je na jednoj Sutjescinoj adi, a zaposlenici su slobodnjaci iz nadaleko poznatog fočanskog zatvora – kazao je to Ninoslav Kopač.

– Kada stigosmo na Tjentište ostao sam zapanjen prelijepom prirodom. Visoravni smještenoj između surih planina Zelengore i Maglića, a najviše me iznenadila rijeka Sutjeska koja protiče visoravni i izgleda kao uski potočić. Okolne guste prašume djeluju zastrašujuće i u jednom trenutku Marko je rekao: „Možda nas iz neke šume gleda Rašo (Radovan Karadžić) i kaže „Gle Marka, kako se udebljao!“ Bilo je ljeto divan dan, ali sav kraj bio je zapušten a preko ceste koja vodi za Trebinje bile su navaljene gromade kamenja i cesta je bila neprohodna. Također nismo iz istog razloga mogli doći do Ljubinog groba koji je obilježen spomenikom – govori nam Kopač.

– Zašto sve ovo danas pišem? – pitao se Kopač, te dodao – Zbog nedavne odluke Predsjedništva Hrvatskog sabora da odbije pokroviteljstvo nad obilježavanjem 75-godišnjice proboja Bitke na Sutjesci. Mnogi će se upitati: „Kakve veze ima Hrvatski sabor sa „Sutjeskom“? E, pa vratimo se malo u prošlost koja nam je donijela jedan dio ponosa i prošlosti u životima mnogih, naravno ne svih, jer za neke, a danas u Hrvatskoj NOB je bila sve drugo, a ne borba za slobodu, iako u preambuli hrvatskog Ustava stoji da je Hrvatska nastala na tekovinama NOB-a!”

Ivan Ribar i Josip Broz Tito koji je tijekom Bitke na Sutjesci i ranjen / Photo: Wikimedia

Njemački izvještaj: “Nijedna partizanska jedinica se nije predala ni dezertirala”

– Bitka na Sutjesci bila je odlučujuća bitka Pete neprijateljske ofenzive i ključna je za konačni završetak rata na ovim prostorima. Dvadeset sedmog svibnja 22.148 partizana, uključujući borce i 3.500 ranjenika, našlo se u obruču 127 hiljada vojnika neprijateljskih snaga. Nijemaca, Talijana, ustaša i Bugara koji su između ostalog teškog naoružanja imali na raspolaganju 300 zrakoplova. Rijeka Sutjeska tada nije izgledala kao potočić, kao kada sam je ja vidio, već je nakon obilnih kiša bila nabujala rijeka koju je bilo teško prijeći.

Bitka je trajala od 15. svibnja do 15. lipnja i to je bila najveća klaonica na ovim prostorima. Od ukupnog broja partizanskih boraca bilo je najviše partizana s područja Hrvatske. Samo iz Dalmacije ih je bilo 5.928.

Najviše Dalmatinaca bilo je iz Šibenika, 1.316, od toga je poginulo 787 boraca. Iz Splita je bio 1.091 borac, a tamo ih je poginulo 190 i na trećem mjestu po broju učesnika s područja Hrvatske bilo je 568 Kninjana od kojih je svoje kosti zauvijek tamo ostavilo 334 borca. Ukupan broj poginulih partizana s područja Dalmacije je 3.032.- kazao je Kopač.

Zanimljivo da je u toj bici ranjen i Josip Broz Tito, koji je bio jedini vrhovni komandant koji je ranjen u Drugom svjetskom ratu. Tu je poginuo i čuveni Hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić, koji je posthumno proglašen Narodnim herojem.

U svojim izvještajima njemački general Rudolf Lueters naveo je da su „pobunjenici vješto vođeni i s borbenim moralom koji izaziva čuđenje“, da je partizansko izvlačenje i „proboj bila čista pobjeda. Niti jedna partizanska jedinica nije se predala, niti jedna nije dezertirala“.

Hrvatska sramota

Vezano za ove činjenice i nastanku hrvatske samostalnosti na temeljima NOB-a saborski zastupnik Ranko Ostojić podnio je prijedlog Saboru da povodom 75.  godišnjice te slavne bitke Sabor bude pokrovitelj, koju neki nazivaju i „Hrvatska bitka“. Na svom prvom zasjedanju Predsjedništvo Sabora u novoj godini Ostojićev prijedlog glatko je odbijen većinom glasova. Za njegov prijedlog glasao je samo njegov stranački kolega SDP-ovac Siniša Hajdaš Dončić, a protiv su bili HDZ-ovci Goran Jandroković, Željko Reiner i Milijan Brkić, dok su suzdržani bili Božo Petrov (Most) i Furio Radin (manjinski zastupnik).

Zanimljiva je izjava potpredsjednika Sabora Furia Radina o razlogu njegove suzdržanosti. Kaže da je bitka bila na području druge države i da bi za saborsko pokroviteljstvo trebala biti i dozvola države na kojoj se bitka održala. Pa da to je veliki problem! Problem je da je teško sporazumijevanje s tom državom BiH. Ne govorimo istim jezikom, pa je teško naći prevoditelja, međutim takvih problema nemamo s Austrijom u kojoj je Sabor pokrovitelj komemoracije na Bleiburškom polju za četrdesetak ustaša koji su tamo poginuli, nakon što su zapucali, jer nisu htjeli položiti oružje. Interesantno je da Sabor bez problema odaje poštu upravo onima koji su izvršili pokolj nad antifašistima čija je krv u preambuli Ustava RH naznačena kao temelj hrvatskoj samostalnosti. To je još jedan od dokaza da u ovoj jadnoj zemlji koja je uništena politički i ekonomski sve više jača neoustaštvo i neofašizam, koji umjesto da vlast uguši u njegovom nastajanju, podilazi mu unatoč Ustavu i zakonima Evropske Unije čija je Hrvatska članica.

O tome zašto pak je najviše Dalmatinaca dalo svoj život sa vjerom “u neki bolji i pravedniji svijet” moralo bi se na dugačko i naširoko pisati. Toliko dugačko i široko da ne bi stalo u ovo nešto malo pisanije za potrebe kolumne našega portala. Dalmatinski dišpet i ne priznavanje autoriteta poznat je od uvijek. Kao i njihov osjećaj za pravdu. Dalmacija je oduvijek disala “crveno”. Osim kada danas diše “crno”.

Što se dogodilo sa Dalmatincima? Oli su i oni posustali? Omasovili se, demokratizirali u najgorem smislu te riječi, kada se gube sve karakterne osobine i pojedinac postaje bezlična, amorfna masa sa krilaticom: “U se, na se i poda se.”

Spomenik bitci na Sutjesci iz 1971. godine akademskog kipara Miodraga Živkovića / Photo: Wikimedia

Doda li se svemu ovome službeni dopis koji smo dobili od Ministarstva kulture o održavanju i čuvanju svih (devastiranih antifašističkih spomenika) koji je svojim birokratskim jezikom unio jezu u tako živu stvarnost poput jedne bitke na Sutjesci i svih spomenika palim borcima, tada se mora gospodski sa stilom od svega i to bez riječi povući.

“Vezano za vaš upit o vođenju službenih razgovora o predmetnoj tematici s predsjednikom Vlade Republike Hrvatske Andrejom Plenkovićem obavještavamo vas kako o svim ključnim aktivnostima i postupanjima u resoru kulture postoji permanentna komunikacija i s premijerom i s Vladom RH, kao i vrlo kvalitetna i učinkovita međuresorna suradnja. Na vaš upit kako se ministrica kulture Obuljen Koržinek odnosi prema spomenutoj problematici ističemo kako i ministrica i Ministarstvo kulture snažno osuđuju svako uništavanje ili oštećivanje kulturnih dobara te upozoravamo na zakonsku obvezu svih institucija i građana RH da su dužni skrbiti o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Antifašizam predstavlja civilizacijsku stečevinu te je jedan od temelja suvremenog društvenog političkog uređenja i jedna od temeljnih vrijednosti Europske unije, kojoj i Republika Hrvatska svjetonazorski i vrijednosno pripada. Zaključno ističemo kako Ministarstvo kulture prema svim kulturnim dobrima postupa na jednak i nepristran način, stručno i profesionalno, u skladu s realnim mogućnostima i okolnostima.”

Kao što to već biva sa dežurnim ministarstvima i njihovim mlakim životnim svjetonazorima sakrivenim iza “paragrafa Zakona” sve se na kraju svelo na relativiziranje svega oko nas. Umjesto da se oslonilo na primjer Dalmatinaca iz partizanske udarničke i bez imalo prijetvorne uljuđenosti “lupilo šakom o stol” i definitvno reklo: Ne! Svakoj zlonamjernoj devastaciji spomenika NOB-u i palim borcima, svakoj relativizaciji ustašva, svim “Crkvenim kađenjima nad jamama i nakdnadnim pametima i otkrićima povijesti”. Za takvo što očito više se nema odvažnosti niti temperamenta niti “muda” kao što je to znala često govoriti jedna od najboljih povjesničarki s ovog prostora, sveučilišna profesorica povijesti dr. Nada Klajić. Na čija sam predavanja “zakasnila” godinu dana, jer je prije toga umrla od raka. Pojeli su je mlakonje u životu i “vina uglađena gospoda koja ne znaju popu reći pop i bobu bob”. Svaka sličnost s našim političarima (nije) slučajna.

Gordana Igrec

 

* Stavovi izneseni u kolumnama, vašim vijestima i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije portala Morski.hr *

Pratite nas na facebooku: