LUKO PALJETAK nakon nagrade predsjednice: “Dubrovnik je meni sve, a ja njemu...

LUKO PALJETAK nakon nagrade predsjednice: “Dubrovnik je meni sve, a ja njemu samo stanovnik”

1079
Podijeli objavu
Photo: Jurica Gašpar/EASAL

DUBROVNIK – “Ne pišem pjesme nigdje nego tu gdje me stignu!” rekao je odmah na početku našeg razgovora ovogodišnji dobitnik ordena “Ante Starčević” za zasluge u književnom stvaralaštvu akademik, pjesnik i književnik dr. filologije, jedan od najboljih prevoditelja Shakespearea u nas, “dubrovački gospar jednostavnog i skromnog, tankoćutnog ponašanja” Luko Paljetak koji je u ponedjeljak 18. lipnja, gore spomenuti orden primio od predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović.

Gordana Igrec

S Lukom Paljetkom, s kojim se družila moja generacija od svojih malih nogu razgovor smo vodili o njegovu pjesničku stvaralaštvu kao i onome proznom, o njegovim umirovljeničkim danima, ali i o njegovom Dubrovniku kakvog pamti nekada i danas.

Za one nešto mlađe, valja spomenuti gdje ste i kada rođeni, zar ne?

– Rođen sam u Dubrovniku, ratne 1943. godine. Ja sam iz siromašne obitelji i završio sam Učiteljsku školu. Nekako mi se to činilo malo, pa sam otišao na Pedagošku akademiju, onda mi ondašnje vlasti nisu htjele dati stipendiju, ali ja sam se odlučio na studij filozofije u Zadru. Ne zato jer bi mi Zagreb bio neprivlačan, nego zato jer nisam imao dovoljno novaca. 1964 godine upisao sam studij u Zadru. Studij jugoslavistike i engleskog jezika. I to sam završio kao najbolji studnet 1968. Onda sam odslužio vojsku i dobio posao najprije u Kazalištu lutaka. Potom sam dobio mjesto asistenta na Filozofskom fakultetu i tu sam radio osam godina. Upoznao sam tu svoju suprugu i vratio se u Dubrovnik zajedno sa njom. Imao sam privilegiiju da sam rođen u Dubrovniku što god drugi mislili o tome, da je Dubrovnik daleko, da je Bogu iza leđa, da je na rogu Hrvatske… Družio sam se sa ondašnjim slikarima, ali nisam zbog novčane situacije mogao na studij. Otac mi je bio drvodjela, a majka domaćica i zbog toga nisam otišao na slikarstvo, nego na književnost.

Photo: Gordana Igrec

Kada ste, naime, objavili svoju prvu zbirku pjesama?

– 1962. godine sam objavio svoju prvu pjesmu. Nekim ozbiljnijim radom počeo sam se baviti tijekom studija. To je bilo zgodno ozračje, pomalo boemsko pomalo studentsko. Kada sam završio studij objavio sam svoju prvu zbirku pod nazivom “Nečastivi iz ruže” i za nju dobio nagradu A.B. Šimić.

Koliko ste do sada objavili zbirka pjesama i knjiga?

– 40 zbirka pjesama i možda 150 knjiga, monografija, u grafikama itd. Pjesme nastaju po potrebi ne iz neke grafomanije. Jer ja to ne volim.

A vrijedne nagrade koje ste dobili?

– Nagrada A. B. Šimić, Goranov vijenac, Josip Sever, Tadijanoviću nagradu, zatim sam dobio nekoliko važnih nagrada za kratku priču. U ponedjeljak mi je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović dodjelila orden reda Starčevića.

Gdje živite danas?

– U stanu supruge Anuške i u mojem. Ali ne živim unutar Zidina Grada. Kuću sam nakon smrti moje mame morao napustiti i sada živim u lijepom dijelu koji je smješten od Starog dijela prema Lapadu. Imamo vrt, dva balkona, u jutro čujemo ptice, imamo mačka kojega zovemo Pjegica.

Koja je Vama najdraža Vaša pjesma?

– Jedna je uglazbljena: Kutija koja pokazuje vrijeme. Ona je draga i drugima. Bliske su mi i ljubavne teme zato što je ljubav neiscrpna ,a da je ne zlorabite. Tako da se ne ponavljate. Današnji pjesnici se klone te teme. Zato jer se treba pisati suberverzivnije. To je danas mondena riječ. Mlađi muškarci više pažnje poklanjaju mišićima i tetovažama – tim atavizmima primitivnog društva, nego iskrenoj nepatetičnoj ljubavnoj lirici koja jednako tako “pogađa” žene kao i muškarce. No, kao da to nije nimalo nikoga briga, pa je danas tzv.ljubavna lirika takoreći rezervirana za pjesnikinje kao uostalom i sva lirska riječ. Kao da je posrijedi “neki sladunjav zov ili pjesnički poriv kojeg nitko ne shvaća za ozbiljno. Naravno, bez pathosa. Što, dakako, vrijeđa jednako i žene i muškarce”. A meni se čini da trebaš pisati ono što moraš, ono što je u tebi. Ali, zato trebaš biti spreman. Ako pijanist želi svirati Schopena, mora znati čitati note i mora znati svirati, a onda će ga svirati na svoj način. Pjesnik mora imati vokabular, mora imati tehnička znanja. Poneki mladi kolege misle: idemo sjesti i to otkucati u kompjutor. To pak nije baš tako. Najteže je odgojiti jedan odnos koji se teško postiže, ali se dugogodišnjim radom može postići. Čitati svoju vlastitu pjesmu kao da nije vaša. Onda tu možete vidjeti što nije dobro. Ako ste zaljubljeni u svoje vlastito djelo, onda to neće ići.

Kako, međutim, provodite svoje umirovljeničke dane? S kim se družite?

– Prijatelje sami biramo. Ne treba imati premalo prijatelja, a ne treba ih imati niti previše. Postoje prijatelji koje ne trebate često viđati, a da vam budu vrlo, vrlo bliski prijatelji. Postoji druga vrsta prijatelja koji su vam žderači vremena. Moj krug prijatelja nije velik, ali je vrlo kvalitetan. Najbolji prijatelj je kreativna samoća!

Gdje danas u zlatnim godinama nalazite nadahnuće?

– Svugdje. Pjesma može doći odasvud. Pjesma može doći iz prirode ili društva iz okolice iz vlastitog iskustva iz tuđeg iskustva, iz knjiga što ne znači da ste ukrali stih, nego da vam je jednostavno jedan pročitani stih otvorio jedan pretinac za kojeg niste znali da postoji u vama.

A Dubrovnik? Kakav je Dubrovnik danas u usporedbi sa Dubrovnikom vaše mladosti?

– Današnji Dubrovnik je bogat u smislu novaca. On je turistički prenapučen. Zakrčen je, ispražnjen od autentičnog stanovništva koje je živjelo unutar Zidina. Moj Dubrovnik je bio grad s puno djece, s puno ljudi koji su živjeli u uskim ulicama. Ljudi koji su se svi međusobno podržavali, pomagali i živjeli moderan srednjovjekovan život u tim malim ulicama. Djelili dobro i zlo. U mojoj ulici je samo jedan čovjek imao televizor. On je taj televizor donio van i svi bi ga gledali. To je bio vrlo zanimljiv grad. Turisti su bili rijetki i samo u određeno doba godine, ali je imao sjajne Dubrovačke ljetne igre koje su bie svjetski poznate. Tako da sam ja od svoje sedme godine, pa sve do odlaska u Zadar mogao vidjeti najbolje predstave, čuti najbolje svjetske glazbenike. Što je bilo dodatno obrazovanje. Zamislite da vidite kako se igra Hamlet na engleskom ili gledati u živo kako dirigira Karajan. Dakle, sve se moglo. Danas se to ne može bez obzira na količinu novca. Čini se da se nešto izgubilo u odnosu na potrebu i na kriterij. Današnji ideal mladih ljudi i čovjeka općenito je zabavljanje. Ako ste primjetili kada odete u restoran svi će vam još reći – uživajte. Dakle, današnji je cilj reko bih gotovo Zapadnog dijela čovječanstva: hedonističan. Zabavljati se, uživati, a to je sasvim u redu. Ali prije toga mora postojati nešto sasvim drugo. Mora postojati rad, mora postojati trenutci kada ti tu zabavu moraš osjetiti kao neku vrstu nagrade. Ako je zabava beskrajna i trajna onda je ona jedini oblik djelovanja. A onda ona gubi smisao, otrca se i postaje, ako tako smijem reći – blazirana.

Photo: Jurica Gašpar

Što Vas, međutim, danas najviše smeta u Dubrovniku?

– Nagomilanost, otuđenost ljudi, na neki način bahatost, ogrubljelost prema potrebama susjeda. Postoje ljudi koji žive u malim zgradama pa se jedva poznaju. Postoje ljudi, male obitelji koji bez potrebe imaju po troja ili četvora kola. Postoji sve manje ljudi koji poznaju svoj grad. Ne samo povijest nego njegov život, a kamoli život iz vremena kada je Dubrovnik bio svjetski moćna i poznata država. Što mi često i u Hrvatskoj zaboravljamo da je Dubrovnik bio država, moćna država. I to država koja se mogla nositi sa tri najmoćnije države ondašnjeg svijeta: sa Venecijom, sa Turskom carevinom i sa Španjolskom!

Koliko je, međutim, Vaše pjesničko stvaralaštvo uvjetovano životom u Dubrovniku? Kod Vas je sve, naime, puno “sunca, maslina, raslinja, mirisa, boja, okusa, ljubavi…”

– To je sve istina što ste rekli. Ali, svojem gradu nastojao sam se odužiti posebno knjigom koju sam nazvao “Pjesmi na dubrovačku”. Dakle, ona je napisana dubrovačkim dijalektom koji se i danas govori na žalost. Već se lamentira kako Dubrovčani sve manje razumiju svoj lokalni idiom.  Dakle, knjiga je tako napisana. I ona je neka vrsta posvete mojem gradu. Svemu onome što sam osjećao prema njegovim književnim ili drugim veličinama ili njegovim vizurama. Napisao sam i posebnu knjigu eseja “Moj Dubrovnik”. Tu je moj moto koji otrkiva moj odnos prema tom gradu, a on glasi: Dubrovnik je meni sve, a ja sam njemu samo stanovnik.

Što nam novoga prirpemate u književnosti?

– Danas je promocija Nakupina moje nove zbirke pjesama.

Što je Vama danas najdraže u Dubrovniku?

– Doći kada svi odu!

A to znači?

– Doživjeti grad kad on postaje sam sebi dovoljan. Kad on počinje sam sebe doživljavati kao prastaro, drevno, pametno biće s kojim onda mogu razgovarati na drugi način.

Ja bih za vas rekla ovako: Zapravo Vi ste putovali, a nikada se niste maknuli s kućnoga praga…

– To je moguće tako reći. Premda sam dosta putovao. Ja nikada nisam htio istjerati Dubrovnik iz sebe. Ali Dubrovnik je za mene bio mjera za mnoge stvari koje sam vidio vani u drugim gradovima. Po svojoj prirodi ja sam bio čovjek koji se brzo prilagođavao svim situacijama i znam otkriti autentičnu ljepotu svagdje gdje ona zaista postoji. I znam prepoznati lažnu ljepotu od prave ljepote (a to je lijepa osobina) što nije uvijek jako lagano. Do toga treba znati doći.

Gordana Igrec

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: