Umjesto da poleti nebom, zaronio u morske dubine: “Ronjenje je kao hodanje...

Umjesto da poleti nebom, zaronio u morske dubine: “Ronjenje je kao hodanje Svemirom”

2207
Podijeli objavu
Photo: Pixabay

ZAGREB – Kada u središtu Zagreba u jednoj turističkoj agenciji kupujete kartu za avion kod 41 godišnjeg dipl. ing. zračnog prometa, Zagrepčanina po rođenju, Zorana Babića tada ni ne slutite da je on zapravo – “čovjek tuljan”. Da se iza ugodnog lika i uljuđenog ophođenja s klijentima krije isto tako uljuđen, ali i strastveni ronilac koji je nakon mnogo hobija u svojim zrelim godinama odabrao morsko plavetnilo za svoje “trenutke opuštanja od svakodnevnice i za svoju intimu”.

Gordana Igrec

Zoran nam je odmah u razgovoru za naš portal ispalio k’o iz topa: “Nikada nisam postao pilot. Možda sam se zato bacio u dubine?” A pliva li pilot-ronilac k’o riba u vodi u morskim dubinama i kako je zagrebački asfalt zamijenio za morsko prostranstvo doznajte iz razgovora sa ovim zanimljivim muškarcem u zrelim godinama iz metropole, kojeg više ima na Jadranu nego u rodnom mu gradu. I to u bilo koje godišnje doba.

Kako dugo se bavite ronjenjem?

Ronjenjem sam se, nažalost, počeo relativno kasno za baviti za svoje godine. Tek 2010. godine. Ali nikada nisam požalio i član sam Ronilačkog kluba Geronimo iz Zagreba. Klub je osnovan 6. rujna 2004. godine, iako korijene vuče iz Diver sport kluba Zagreb koji je osnovan davne 1993. godine.

Ronilac Zoran Babić – Photo: Osobni album

Kako dugo je trajala obuka Vaša za ronioca?

Od kada je počela, moglo bi se reći da i dalje traje. Početni tečaj ronjenja u mojem klubu inače traje 10 dana, rastegnuto kroz 4 vikenda. Rijetko tko danas može odvojiti odjednom toliko vremena. Ovako kada su tečajevi vikendom, puno je lakše. Mnogi kada čuju da tečaj traje toliko dugo misle da je to predugo, ali mi se u klubu vodimo uzrečicom da je sigurnost imperativ. Ne želimo se baviti polu-tečajevima gdje ljudi plate i „nauče roniti“ u 2 dana. U 2 dana možete naučiti kako isprazniti vodu iz maske, ili kako se ispravno oblače peraje.

Godinu dana nakon mog početnog tečaja, upisao sam napredni tečaj koji je puno ozbiljniji i koji traje cca 2 mjeseca (opet vikendima) na kojem se uče dodatne vještine potrebne za kompliciranije zarone (noćno ronjenje, dublje ronjenje od 20 – 40 m, vještine pomoći i samopomoći, spašavanje ronioca u nezgodi, …). Za pristup R2 tečaju je potrebno imati najmanje 20 zarona kao R1 ronilac (do 20 m).Zatim nakon polaganja dodatnih individualnih specijalnosti (npr. ronilac-spasilac, punilac ronilačkih boca – kompresorist, specijalnost dubinskog ronjenja, ronjenja na olupinama, specijalnost noćnog ronjenja, specijalnost ronilac u suhom odijelu, voditelj brodice B kategorije) i sakupljenih najmanje 50 zarona nakon R2 sam uspješno položio za kategoriju R3 i postao voditelj ronjenja.

Nakon asistiranja na početnim ronilačkim tečajevima i vođenja najmanje 50 urona od stjecanja kategorije R3, položio sam ispit za instruktora s jednom zvijezdom (I1), koji mi je omogućio da podučavam početne ronioce, a ove godine sam položio i ispit za instruktora s 2 zvijezde (I2) koja mi omogućuje da svoje iskustvo i ljubav prema ronjenju prenesem i na polaznike naprednih, R2 tečajeva. Osim ovog, rekreativnog dijela, edukaciju sam nastavio dijelu ronjenja koji se naziva tehničko ronjenje, koje omogućuje ronjenje u najzahtjevnijim uvjetima kao što su ronjenje u dekompresijskom režimu ili ronjenje u natkrivenim prostorima koji zahtijevaju kako posebnu opremu i pripremu tako i veliku razinu koncentracije kako bi se proveo unaprijed izrađeni plan i sigurno završio zaron, gdje se očekuje ogromna količina kako pozornosti, tako i tehnike i kontrole. Sljedeća na redu je certifikacija za ronjenje u špiljama tzv. speleoronjenje koja se s pravom smatra najzahtjevnijom ronilačkom disciplinom.

Što je potaknulo jednog zagrebačkog dečka poput vas da se počne baviti ronjenjem?

Oduvijek sam volio more. Moja majka (kojoj je, prema njezinim riječima, zaranjanje samo glave pod površinu vode uvijek bilo nelagodno) često kaže da se uvijek čudila kako sam već kao jako mali više vremena provodio s maskom pod površinom nego plivajući iznad površine. Iako sam to oduvijek želio, dugo sam vremena, najčešće zbog nedostatka vremena, odgađao tečaj ronjenja. Mislim da je činjenica da sam počeo roniti tek sa 33 godine jedna od rijetkih stvari zbog koje ću pomalo žaliti u životu. Sada s velikim veseljem gledam kako ronjenje mlade ljudi, koje učim roniti, veseli i to mi je jako drago.

Photo: Amy Joy/Unsplash

Što Vas najviše privlači ka ronjenju?

Mislim da to nije jedna određena stvar, nego kombinacija više njih. U početku je to nevjerojatan osjećaj slobode, jer se možete kretati u 3 dimenzije što je jedno potpuno nevjerojatno iskustvo. Tu je i osobni napredak i razvoj na nekoliko razina koji nikada ne prestaje, bilo da ronite s novom opremom ili napredujete u ronilačkoj karijeri u različitim disciplinama. Zatim način na koji počnete zaista gledati oko sebe dok ronite u krajoliku koji često zaista izgleda kao da nije s ove planete. Nažalost, često vas iz tog sanjarenja i izleta u drugi svijet u ovaj naš, prilično grubo, vrati ono što susretnete dok ronite kao što su kilometri jadranskog podmorja na kojima su čekićima potučeni prstaci ili nevjerojatne količine smeća svake vrste koje završe u moru. Mislim da je jako bitno dizati svijest o ovome i odgajati buduće generacije da je isto bace li plastičnu vrećicu na pod (što većina ljudi danas ipak više ne radi) ili ako ju bace u more. Čak i gore, jer s poda je može pokupiti svatko, ali je iz mora tek rijetki imaju priliku izvaditi.

Kako se osjećate u dubinama?

Ronjenje je vjerojatno najbliže što ću se ikada približiti „hodanju u svemiru“. Jedna vrsta polu-bestežinskog stanja gotovo nalik letenju. Zatim je tu mirnoća i tišina tijekom zarona, što je danas u užurbanom društvu u kojem živimo prava rijetkost, kakvu neki ne mogu niti pojmiti, a kamoli iskusiti. Činjenicu da ronim smatram velikom časti koju nažalost nema svatko.

Koliko puta ronite na mjesec?

Imam sreće da klub čiji sam član ima dosta članova koji sami organiziraju ronilačke izlete, pa se uvijek negdje s nekim može otići roniti. Koliko je to puta mjesečno ipak ovisi i o mogućnostima, a ne samo o željama. Kada se bavite ronjenjem, živjeti u Hrvatskoj je zaista velika sreća jer more je uvijek blizu. Roniocima koji žive u kontinentalnim zemljama more je tek rijetka poslastica koju si mogu priuštiti tek u iznimnim slučajevima. Ljudi u Austriji, Češkoj, Mađarskoj ili južnoj Njemačkoj osim u bazenima, roniti uče u jezerima, rijekama, pa čak i potopljenim kamenolomima. Da, služi svrsi, ali neusporedivo je s morem. Od kada sam počeo roniti, spoznao sam da na Jadranu ima toliko više od bezličnog turističkog prospekta na koji najčešće ljudi pomisle kada se kaže „more“. Naravno da osim u moru, ronimo i u rijekama (npr. Kupa, Gacka) i jezerima. Ronilački klubovi u Slavoniji npr. rone i u Savi, a nerijetko i u tzv. šodericama.

Što je sa zimskim ronjenjem?

Za razliku od stereotipa da su aktivnosti vezane uz more rezervirane isključivo za ljeto, ronim tijekom cijele godine. Zbog velike gužve na obali, ljeti zapravo ronim najmanje, ako uopće.

Koliko članova ima Vaš klub?

Geronimo je jedan od najvećih i najaktivnijih ronilačkih klubova u Hrvatskoj s preko stotinu članova. Svake se godine upisuju novi ljudi i tako se članstvo širi. Geronimo je vrlo velik i raznolik klub, te se osim ronjenja iz gušta i tečajevima, bavi i drugim aktivnostima kao što su sportsko ronjenje perajama, ronjenje na dah, besplatni tečajevi za ronjenje osoba s invaliditetom kao i organiziranje eko akcija. Ove godine smo do sada organizirali 5 eko akcija (u Karlobagu, u Šišljaviću na Kupi, na Korčuli, u Ozlju, u Otočcu na Gackoj. Na južnoj strani Korčule smo, jednu malu uvalu blizu Prišćapca u lipnju očistili od gomile plastike koju je na kopno nanijelo more. Ronili smo u blizini i sasvim slučajno zatekli zaista šokantan prizor prekrasne male uvale doslovno zatrpane plastikom. Brzinski smo se organizirali, kontaktirali lokalnu komunalnu tvrtku i uz uvale uklonili 198 velikih vreća od 120 L plastičnog smeća. Obzirom da lokacija nije dostupna cestom, brod kojim smo ronili smo doslovno zatrpali vrećama i doplovili do mjesta Gršćica gdje smo bili smješteni. Morali smo, naravno, objasniti mještanima da im tu planinu vreća za smeće nećemo tamo i ostaviti, te smo zamolili komunalac da dođu pokupiti plastični otpad. Često ljudi misle da je najvažnije tek izvaditi smeće iz mora, no mislim da je tu tek početak i da je jednako važno izvađeni otpad zbrinuti na ispravan način.

Photo: Anurag Harichchandrakar/Unsplash

Koje osobine mora imati dobar ronilac?

Za početak, mora se ugodno osjećati u vodi. To je preduvjet. Većina to ljudi ima instinktivno kada se rodi, ali se vremenom i odgojem dio izgubi. Kada se počnete baviti ronjenjem, zapravo se vraćate tom osjećaju. Za razliku od ronjenja prije 30 godina, kada ste za bavljenje ronjenjem morali biti gotovo sportaš, danas se zbog razvoja moderne ronilačke opreme ronjenjem zaista može baviti gotovo svatko. Opće zdravstveno stanje i mogućnost korištenja barem jednog para udova, zapravo su sve što vam treba. Kao i u svakodnevnom životu ako ste u formi, to je samo dodatni plus.

Namjeravate li moguće istraživati artefakte iz podmorja ili fotografirati podmorje? Ili Vas zadovoljava samo uron?

Podvodna arheologija je vrlo ozbiljna grana koja je nažalost kod nas vrlo rijetka ako uzmete u obzir činjenicu koliko imamo mora. Svjestan sam da sam laik po pitanju arheologije, ali se nadam da ću jednom dobiti priliku svojim ronilačkim znanjem pridonijeti nekoj arheološkoj podvodnoj ekspediciji. Zanimljivo, sjećam se da sam kao dijete od 5 ili 6 godina u posjetu nekim prijateljima mojih roditelja prvi puta vidio amforu. U njihovoj dnevnoj sobi. U centru Zagreba. Uporno sam ispitivao što je to i od kuda je to i sjećam se da mi nije bilo jasno zašto je to u njihovoj dnevnoj sobi ako je to „jako, jako staro“ i „iz mora“. Moja logika mi je već tada govorila da to, ako već nije u moru, treba biti u nekom muzeju. Bio sam jako mlad i tek kasnije sam shvatio da su amfore u dnevnim sobama kako u kontinentalnim, tako i primorskim gradovima, nažalost, više pravilo nego iznimka. Mnogo me ljudi, kada im kažem da se bavim ronjenjem, prvo pita koliko ribe izvadim dok ronim. Često uzalud pokušavam objasniti da ne vadim ribu, nego ju samo gledam. Začuđeni pogledi i odmahivanje glavom u potpunoj nevjerici su i dalje najčešće reakcije.Take nothing but pictures & memories, leave nothing but bubbles, kill nothing but time.

Je li Vas strah kad zaronite?

Ne. Nikada me nije bilo strah. Ronjenje je sigurno ako poštujete pravila. Na zadnjem početnom tečaju koji sam držao, mojim tečajcima to nije bilo jasno, jer je općeprihvaćena „istina“ da je ronjenje jako opasno, uz onu da se roni s bocama s kisikom, dok se zapravo roni s običnim zrakom, pa sam im pokušao objasniti na primjeru. Većina ljudi u Zagrebu ili Osijeku će se složiti da je sigurno voziti se tramvajem i to uzimaju zdravo za gotovo. Dođe tramvaj, otvore se vrata, uđete u tramvaj, zatvore se vrata, vozite se. Nitko ne misli da je to opasno. Ali tramvajem se možete voziti i drugačije. Dođe tramvaj, otvore se vrata, vi u tramvaj stavite samo jednu nogu, zatvore se vrata, tramvaj krene. Činjenično, vi se i dalje vozite tramvajem, ali ovaj puta kada se ne držite pravila, to više nije sigurno. Uvijek treba biti poštovati pravila i biti na oprezu. Uostalom, ništa drugačije nego kad hodate cestom.

Tko Vam je bio učitelj i gdje ste se učili?

Instruktorica na početnom tečaju bila mi je Tihana Krmpotić koja mi je svojom nevjerojatnom energijom usadila ljubav prema ronjenju koju imam i danas i koju se trudim prenijeti na svoje tečajce. Na naprednim, instruktorskim i tehničkim tečajevima, to je bio Ivica Ćukušić, koji, osim što je jedan od najiskusnijih (speleo)ronioca u Hrvatskoj, ujedno i član HGSS-a, po mojem mišljenju organizacije s jednom od najplemenitijih ciljeva u Hrvatskoj.

Do kad se namjeravate baviti ronjenjem?

Nisam razmišljao o tome. Trenutno uživam u svemu što mi ronjenje pruža. Nadam se da ću se još dugo baviti ronjenjem, a kad više neću moći, nadam se da će se njime baviti oni koje sam učio roniti.

Gordana Igrec

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: