POD OTVORENIM NEBOM: Zadnja pruga… Biševo

POD OTVORENIM NEBOM: Zadnja pruga… Biševo

1179
Podijeli objavu
Photo: Igor Narandžić

Opisat ću vam ovdje jedan odlazak s Biševa. Ne zato što ga pamtim već zato što je bio poseban. Uostalom svaki odlazak zaziva novi dolazak. Tako i ja.

Čekam svoje novo Biševo.

Igor Narandžić

Brod nas je čekao. Isti onaj koji nas je i doveo, tu, na predivnu odbačenu hrid, Biševo.

Ljeto, još nam je tijelo ćutilo mirise komiške noći koju smo eto sinoć napustili, da bismo joj se sada u ovaj večernji čas opet prevratnički vraćali.

Spuštenih glava, pomalo posramljeni još jučer smo se kleli u sjaj i ljepotu naj ribarskog mjesta na svitu, Komiže, a evo već jutro slijedeće, nudili smo cijelu Komižu za samo još pet minuta otoka Biševa.

Nezahvalni dobronamjernici, nazvali bi nas, ali nas ne bi oštro sudili, ipak ljudi smo ne imuni na ljepotu što nam se odražava poput mirne vode u dnu duše te  nas lelujavo odnosi  sve dalje i dalje.

Lijepo je to mjesto, par kuća nemarno razbacanih po sredini otoka odišu mirom, hladom i nekom čeznutljivom rimskom pronicljivošću. Obale strme, nepristupačne, plaže rijetke i zato lijepe. Sve je podređeno vjetru, moru i samotnim razgovorima. Sve je podređeno sebi.

Photo: Wikimedia

Stajali smo na mulu ukrcavajući se dakle na brod, na mulu koje je na mene ostavilo strahovit utisak još dugo nakon što su i zadnje vidljive crte otoka nestale iz našeg duha.

Bilo je to kameno zdanje nešto udesno uvučeno pod neveliku stijenu, ali otvoreno širokom terasom i pokrovom od bambusa.

Svirala je glazba, nekoliko parova veselo se razgovaralo i kako smo se mi sve više udaljavali od obala, glazba kao da je ojačavala, udovi njihovi kao da su se oslobodili, oni su počeli plesati, smijati se otvorenim glasom, oni su počeli živjeti.

Ostavljali smo dakle tu malenu grupu avanturista na kamenom mulu u samo-za-ljeto sklepanom caffeu, koji će raditi dok oni budu tu, kao i otok koji će živjeti dok oni budu tu, a s obzirom da je upravo otišla zadnja pruga Biševo, izabrali su i ostati tu.

Nevjerojatno, ali prelio me nekakav pogansko – arhaičan osjećaj gledajući u te ljude koji se provode u caffeu.

Tko poznaje Biševo zna o čemu govorim.

Photo: Igor Narandžić

Jer tamo nema ništa, ni ljudi, ni vozila, tek pokoji zalutali pas koji će nakon i posljednje grupice avanturista što jednog dana napuste otok, usmjeriti svoju njušku ka prohladnom jesenjem suncu, ne bi li se barem malo ugrijao na toj osamljenoj hridi koju ljudi zovu Biševo.

Morski pozdrav!

Igor Narandžić

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: