Konobari odlaze za Njemačku odbijajući plaću i do 10 tisuća kuna

Konobari odlaze za Njemačku odbijajući plaću i do 10 tisuća kuna

2824
Podijeli objavu
Photo: Pixabay

Konobar se ne vraća kući! Barem ne – dobar konobar! Odlazi dobar konobar sa sezonskog posla u Dalmaciji, ali u Njemačku i dalje, kud ga put nanese. “Trbuhom za kruhom” ide tražit “pogaču, kad mu je ovdje kruha premalo”. Tako barem ovih dana govore neke naše tiskovine da, naime, neće biti sezonskih konobara do godine, jer da “ne prihvačaju niti plaću od 10 tisuća kuna!”. A kako će je prihvatiti ako su dobro ispekli zanat u Dalmaciji tijekom turističke sezone, a u Slavoniji ima pšenice, ali nema pogače, pa put pod noge.

Gordana Igrec

Za dobrim konobarom koji govori barem tri jezika i to odlično, koji ima stas i glas, manire i kulturu ophođenja sa gostima, koji je uvijek spreman na uslugu i sve odraditi sa iskrenim smješkom i ljubažnošću, prema riječima službenika iz kadrovske službe za zapošljavanje ugostiteljske i ostale turističke radne snage, “otimaju se već kad izlaze u Splitu ili Rijeci iz autobusa”.  

Prije Drugog svjetskog rata dok nisu pometene sve vrijednosti 20. stoljeća, biti konobar značilo je zauzimati dosta visok status u društvu. Nisu za ludu konobare zvali “ober”. Otac proslavljenog producenta, dobitnika Oskara za Schindlerovu listu (među inim filmovima), Branka Lustiga bio je prije velikog rata “ober” u Osijeku. Znalo se da tada “ober” ima crne hlače, bijelu košulju, bijeli sako, crnu leptir mašnu i bijelu krpu preko ruke. Da je uglađen i uslužan. Ta treba biti takvog kova i karaktera da želiš udovoljavati svim hirovima gostiju i stranih ljudi oko sebe i služiti im. Biti im stalno na usluzi. Kad smo kod toga nekako se s godinama izgubila i navika davanja napojnice ili “tringerlta” kod nas što je bio znak dobrog odgoja korisnika usluga i njegovog poštovanja prema – “oberu”.

Tako da prije samo kojih 70 godina nije mogao, a niti želio u konobare ići – svatko. Tu uslužnu kulturu do koje osobito drže, a to pokazuju i visokim plaćama zadržali su do danas susjedni narodi poput Austrijanaca, Nijemaca ili Talijana, pa i Španjolci i Grci, ali i Mađari. Gotovo cijela bivša Austro-ugarska. Jedino se kod nas s nekim omalovažavanjem gleda na konobarsko zvanje, a posebno na konobarice. Njima se, a osobito onima koji dolaze kao sezonci na ljeto raditi u Dalmaciju i Istru nude loši uvjeti života (neki opskurni sobičci koje dijele sa još njih dvoje troje), a nerijetko su poslagani poput srdelica i loši uvjeti rada. A oni samo pitaju za satnicu, slobodne dane, čistu sobu, uvjete rada i…plaću. A plaće su za njihov rad – premale. Ima doduše i konobara koji su priučeni, koji nisu “konobari u duši”, pa sve rade preko volje, drže se kiselo i samo su teret poslodavcima. Ali, takvih je znatno manje nego vrsnih, učenih “obera” za kojima se ne otimaju samo poslodavci u Dalmaciji nego i u razvijenijim državama Europe! Konobar u svakom slučaju zna zbrojiti 2 i 2 i zna da je i Hrvatska u Europi, ali koliko god on zbrajao uvijek je na gubitku. Dok zbraja u kunama. Eh, tek kad dođe u Njemačku i počne zbrajati u eurima tada vidi koliko vrijedi on i njegov rad i umijeće usluživanja. U Njemačkoj je “ober” još uvijek gospodin. Kod nas je konobar po nekoj računici uravnilokvke “zadnja klasa ljudi”.

Photo: Unsplash

Uzalud govore i pet jezika

Makar bio “lijep ko slika, imao nisku bijelih zuba i osmijeh od uha do uha” i govorio pitko tri svjetska jezika. Makar šarmirao sve strankinje i strane furešte opsluživao kao da su mu rod rođeni. Ali, izgleda da mi to ne cijenimo. Barem, ne dovoljno. I stoga ne čudi što smišljaju strategiju kako će uvoziti konobare i sobarice ( iz BiH ili Srbije), a koje za sada (iste iz Slavonije) na moru rade za plaću od 5 000 kuna, a u Njemačkoj za 2 000 eura i to u svjetskim hotelskim lancima sa prestižnim zvjezdicama. Naravno, da će se svatko od njih osjećati kao vrijedan čovjek po zvanju i kvalitetama u takvim uvjetima rada i sa plaćom koja im omogućava pristojan život u prostoru koji ima impresivnu arhitekturu, kulturu ophođenja i višetisućljetnu povijest. Za razliku od njih što mi možemo ponuditi mladim, lijepim odličnim konobarima ili sobaricama i vrsnim kuharima? Posao od jutra do sutra po sistemu “budi sretan što radiš!” Upravo na primjeru iskustva konobara ili sobarica ili kuhara kojih će iz domaće Slavonije, a iz Dalmacije biti još i manje i to iz godine u godinu, može se napraviti “krvna slika našeg društva” koja jednom nogom stoji u starom sklopu kakav smo izgradili dok smo se “bahatili” u socijalizmu i dok smo s istom praksom nastavili u sustavu kojeg još ne znamo pravilno artikulirati, a koji je došao poslije.

Vremena prije Velikog rata nitko ne spominje, jer nam je pamćenje kratko. Ugostiteljske škole ako ne zakazaju i ako odgajaju i osposobljavaju kvalitetan kadar, onda su pak oni potencijalni kandidati za odlazak preko granice. Uostalom, za zanimanje konobara niti nije velika navala i jagma.

Photo: Pixabay

Kako sada stvari stoje naša poslovica “kako ćemo – lako ćemo” i sve je samorazumljivo, neće dugo moći “piti vodu”. Jer voda je već mnogima došla do grla, a vrsni konobari i marljive sobarice počeli su otkazivati poslušnost. Možemo se jedino nadati da će doći priučeni u struci i oni koji se za sezonski turizam drže kao za slamku spasa i uz najbolju volju za rad, srušiti dosegnute stnadarde usluge, a time i ozbiljno poljuljati sliku o našoj turističkoj ponudi koji ne gradimo samo unatrag 27 godina od naše samostalnosti, već od prvih dokonih i probirljivih aristokratskih turista u Opatiji bajnoj u 19. stoljeću, preko buržoazije “široke ruke” početkom 20. stoljeća do masovnog turizma koji je počeo uzimati maha početkom 60-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to “ober” izdržao na nogama i uz smješak! Ali, kako stvari stoje, on više neće po uhodanim stnadardima! On radije, s pravom, odlazi u zemlje visokog standarda življenja i kulture ophođenja! A ljubav prema domovini i svojem plavom moru, kao i svaka ljubav, na kraju ima svoju cijenu! Pametnome dosta!

Gordana Igrec

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: