MORSKI STRIP: “Svjetioničarski duhovi”

Geografski gledano obala francuske Bretanje nimalo ne nalikuje onoj našoj jadranskoj, ali ako malo zagrebete površinu tog njihovog oceana u kojemu plime stižu brzinom  galopirajućih konja, između valova more je sličnih priča. Mornarskih pjesama, životnih brodoloma i ribarskih sretnih pošti.

Strip crtač Emanuel Lepage ne obrađuje prvi put sličnu tematiku, ali kao Bretonac ovaj put je izabrao najekstremniju i najizoliraniju svjetioničarsku nam točku Europe: Ar-men

Priča slijedi postratne smjene dvojice svjetioničara, njihove rutine i demone prošlosti, te se razvija u smjeru otkrivanja fascinantne gradnje samog svjetionika. Uz fini dodatak bretonskih legendi i početaka kršćanstva sve do životnih navika francuskih izoliranih otoka koji su nekad preživljavali od nasukanih brodova.

Sam crtež je takav da ćete poneke table koje su autorove fotografske ekspresije poželjeti staviti na zid sobe, ili u kabinu broda: lijepo, moćno, ponekad i olujno dobro. Likovi su dovoljno odrađeni na način da je sam scenarij jako filmičan i igra i na otkrivanje samoće kroz izoliranost u surovosti oceana kao i na samu ljudsku snagu i odlučnost u izgradnji ovog čuda, koje je, naravno, jednog dana automatizirano. Naracija ima tri razine, kao i onu posljednju i dirljivu, četvrtu, koja je na kraju otisnuta kao dokumentarni snimak prošlog i nestalog svjetioničarskog vremena. Ove tri dimenzije referiraju se na “stvarnu” priču lanterniste, njegov imaginarni svijet (duše mrtvih prisutne kako i u našim drevnim usmenim svjetovima) i onu zadnju – zapise na unutašnjim zidovima samog svjetionika. Tu iz svijeta legendi, mitova ulazimo koliko u faktografiju, toliko i u priču prvog svjetioničara, kojeg je na otok donijelo more, a otočani izolirali. Zove se Moizez, usamljeni je svjetionik među ljudima. I onaj koji nam u priči priča priču o namjeri francuske vlade da zaustavi brodolome, otočane koji na to gledaju smrknuta lica jer su im brodovi na hridima izvor preživljavanja, pa onda, konačno, i radovi koji počinju ovako: ” Prvi radni dan: četrdeset i pet minuta, nikad nijedan čovjek nije tako dugo ostao na toj hridi.”

Dodajmo tome ratove, ljubavne agonije i osobne gubitke, političke aktualnosti, prosvjede protiv nuklearki i još nećemo sve obuhvatiti.

Tako da, ako vam je  do jedne prave stripovske nevere, zatvorite škure (čuvajte svjetlo!), upalite Sušac blues i zaplovite. Pravac: Ar-men, živi pakao.Lepage “Ar-men, živi pakao”Prijevod: Željka SomunFibra, 2018Ante Alerić