Odgovor na talijansko posezanje hrvatskog Jadrana: Tuđe nećemo, svoje ne damo!

VIS/TRST – Logičnom i racionalnom mozgu je nevjerojatno da jedan predsjednik Europskog parlamenta, institucije koja ujedinjuje zemlje, nacije, jezike, običaje, prošlost i sadašnjost u zajedničku budućnost, uopće izrekne fašistoidnu izjavu kakvu je danas izlanuo Antonio Tajani. Izjavio je “Živjela talijanska Istra i talijanska Dalmacija”!

Svoju glupost pokušao je ublažiti danas na početku plenarne sjednice Europskog parlamenta predsjednik izražavanjem žaljenja ako su tobože krivo shvaćene njegove izjave koje su izazvale oštre i brojne reakcije hrvatskih političara i javnosti. No što se krivo može shvatiti u jasno i glasno izrečenoj pretenziji za hrvatskom obalom, morem i otocima?

Državni vrh čekao večer za reakciju

Hrvatski državni vrh na ovu izjavu reagirao je tek kasno poslijepodne, što iznenađuje s obzirom na osobu koja je to izjavila, funkciju koju obnaša i izuzetno ozbiljnu poruku koju time šalje.

Premijer Andrej Plenković je napokon i najoštrije osudio tu izjavu, naglasivši kako ona “ima natruhe teritorijalnih pretenzija i revizionizma”

– Danas sam razgovarao s Tajanijem. Kazao sam mu da smo bili izrazito nezadovoljni takvom izjavom koja je neprimjerena, te smo zatražili pojašnjenje – rekao je Plenković i dodao kako očekuje da će predsjednik EP-a tijekom dana dati priopćenje o ovoj temi.

Reagirao je i predsjednik Sabora Gordan Jandroković:

– Izjave predsjednika Europskog parlamenta Tajanija predstavljanju sramotno iskrivljavanje povijesnih činjenica koje ne priliče predsjedniku jedne institucije Europske unije. Osim što predstavljaju opasnu revizionističku retoriku o davno riješenim povijesnim pitanjima, izjave predsjednika Europskog parlamenta u suprotnostima su s vrijednostima Europskog parlamenta na čijem je čelu, kao i temeljnim vrijednostima na kojima je nastala i na kojima počiva Europska unija.

– Povijesni revizionizam i iredentizam apsolutno su neprihvatljivi. Temelji Europske unije i njenih institucija ne počivaju na takvim vrijednostima. Odlučno odbacujem i osuđujem pokušaje mijenjanja povijesti i posizanje za hrvatskim teritorijem. O tome ću izvijestiti talijanske i EU institucije – izjavila je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović

Hrvatski Jadran trn u oku talijanskim fašistima

Da bi razumjeli odakle Talijanima i 2019. godine žal za našim otocima i obalom, treba razumijeti pojam talijanskog iredentizma. „Italia Irredenta“ je naziv talijanskog nacionalnog pokreta iz 19. stoljeća nastalog nakon ujedinjenja Italije 1871. Cilj je bio pripajanje Italiji teritorija susjednih država (prvenstveno Austro-Ugarske) na kojima je živjela talijanska nacionalna manjina. Pri tome su ubrajali i sve one koji su govorili talijanski, te bivše posjede država s područja Italije, poput Mletačke Republike. Dakle, pravi bućkuriš svega i svačega što bi moglo opravdati tzv. veliku Italiju.

Na meti talijanskog iredentizma posebno su bili Istra, Venecija-Julijska krajina, Trst, Rijeka, Dalmacija s Bokom kotorskom, grčki Jonski otoci, Nica, Savoja, Korzika, Malta, Ticino te Južni Tirol. U velikoj većini teritorija koje su svojatali talijanski iredentisti, etnički Talijani su bili manjina.

Nakon poraza Italije u Drugom svjetskom ratu te potpisivanja mirovnih ugovora, iredentizam je danas ograničen na ultradesne i neofašističke skupine u Italiji.

Konačno oslobođenje Dalmacije, otoka i Istre

Na Visu je za vrijeme oslobođenja Jugoslavije od fašističke okupacije, Vis je bii sjedište najviših civilnih, vojnih i političkih organa nove Jugoslavije. Predsjednik Josip Broz Tito je na viškoj obali 12. rujna 1944. godine prvi put otvoreno govorio o priključenju slovenskih i hrvatskih krajeva koji su po Rapallskom ugovoru pripali Italiji i tada svima poručio – Tuđe nećemo, svoje ne damo!

Tih su dana jedinice Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije stacionirane na Visu jedna za drugom kretale u borbu za konačno oslobođenje otoka i obale, da bi početkom svibnja 1945. u sastavu 4. armije ušle u Trst, Rijeku i Pulu. Pitanje razgraničenja s Italijom, tada Jugoslavije, a danas njenih slijednica Slovenije i Hrvatske, bit će naposljetku riješeno ugovorom o miru iz 1947. godine, u kojem se kaže i da “Italija ustupa Jugoslaviji s pravom punog suvereniteta otoke Palagružu i ostale otoke”, a konačno Osimskim sporazumima iz 1975. godine.

Ovo je najkraći sažetak povratka pod matičnu zastavu hrvatskih krajeva u okvire granica koje su danas Republika Hrvatska koju upravo Republika Italija takvu priznala 15. siječnja 1992. godine. Jednako tako pod upravo ovim granicama priznao ju je UN, a naposljetku i Europska Unija je primila 2014. godine Republiku Hrvatsku u suverenim granicama bez fašističkih pretenzija pojedinih članica.

Fašističke ideje u Italiji nisu novost

Iredentističke ideje u Italiji se mogu čuti i danas, uglavnom od strane ultradesnih skupina, koje nerijetko izazivaju oštre reakcije hrvatske i slovenske javnosti.

Godine 2001., talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi dao je zlatno odličje (Medaglia d’oro al valor militare) Slobodnoj talijanskoj općini Zadar u egzilu. Iako je time odao počast talijanskoj borbi protiv fašizma, nagradio je organizaciju koja odbija priznati pripadnost Zadra Hrvatskoj.

Na 52. okupljanju talijanskih esula, za vrijeme sudjelovanja na okruglom stolu u listopadu 2005., u prisustvu talijanskih fapista i iredentista, Carlo Giovanardi, raspravljajući na temu “Italija i Dalmacija danas i sutra” je izjavio da će “Italija izvršiti kulturnu, gospodarsku i turističku invaziju kako bi “obnovila talijanstvo Dalmacije”. Znakovit je i naziv rasprave čime se uporno izbjegava uporaba imena “Hrvatska” u naslovu.

Roberto Menia, zastupnik stranke Alleanza Nazionale u talijanskom parlamentu je u par navrata 2005. verbalno napao ustanove Talijana iz Hrvatske, nazivajući ih titoistima, izdajicama i slavokomunistima, iako su ti isti godinama radili na očuvanju identiteta i kulture hrvatskih Talijana. Alleanza Nazionale je, također, vrlo često iskazivala teritorijalni ekspanzionizam prema istočnoj obali Jadrana, tvrdeċi da je Dalmacija ukradena Italiji. Godine 2005. Menia je izjavio da će “Italija povratiti Istru, Rijeku i Dalmaciju kad Hrvatska uđe u EU”.

Rasističke izjave izišle su iz usta i samog talijanskog predsjednika Giorgia Napolitana koji je u veljači 2007., na Dan obilježavanja žrtava fojbi, pokolje u fojbama nazvao “barbarstvom stoljeća”, “posljedicom krvoločne slavenske mržnje”, “slavenskog aneksionizma” govoreći o hrvatskoj i slovenskoj antifašističkoj borbi za oslobođenje istočnog Jadrana od talijanske okupacije. Napolitanove izjave su izazvale hitru i oštru reakciju vodstva Republike Hrvatske. Predsjednik Stipe Mesić je izjavio da je u takvim izjavama nemoguće ne vidjeti tragove otvorenog rasizma, povijesnog revizionizma i političkog revanšizma.

12. prosinca 2007., Talijanska pošta je izdala marku s fotografijom grada Rijeke uz popratni tekst “Rijeka – istočna zemlja nekoć dio Italije”. Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova uputilo je prosvjednu notu Italiji zbog poštanske marke s nacionalističkim natpisom.

12. veljače 2008, gradonačelnik Rijeke, Vojko Obersnel, uputio je prosvjedno pismo vladi Milana i talijanskom veleposlanstvu u RH zbog teksta pozivnice za proslavu imenovanja Ulice grada Rijeke u Milanu u kojoj se povijest Rijeke za vrijeme fašističke vladavine D’Annunzia veliča i lažno prikazuje kao “razdoblje napretka”. U pozivnici je, između ostalog, stajalo i da su “građani Rijeke više stoljeća bili Talijani i govornici talijanskog”, a mirovne ugovore Italije i Jugoslavije nakon 2. svjetskog rata se naziva “ponižavajućim i sramotnim dokumentima za Italiju”. Borba partizana protiv talijanske fašističke vlasti opisana je kao vojno osvajanje. Hrvate se naziva “osvajačima koji nisu podnosili suživot s Talijanima.

I na kraju, što takvima poručiti nakon svega? Pa upravo ono što su posljednje čuli prije nego su se zauvijek povukli s okupiranog područja hrvatske Dalmacije, otoka i Istre: “Tuđe nećemo, a svoje vam ne damo!”

D.G.