GORDANA IGREC: “Vivere nell’ Istriana e in Dalmazia” ili zar povijest nije...

GORDANA IGREC: “Vivere nell’ Istriana e in Dalmazia” ili zar povijest nije nikome učiteljica života?

501
Podijeli objavu
Photo: Lokalpatrioti Rijeka

Prva lekcija koju sam u osnovnoj školi u ono „doba mraka“ upamtila bila je ona učiteljice Helene Levak, Dalmatinke rodom iz Zadra, a udate za Varaždinca, kako su: „Mlečani sjekli naše šume“. Po prvi puta je moja dječja glava razmišljala kako postoje „moćni koji mogu sve i oni nemoćni koji trpe i podnose tuđu samovolju“. Tada sam odlučila primiti povijesne knjige u ruke i ne ispuštam ih iz ruku niti danas u zrelijim godinama. Ali, tada sam odlučila i „odabrati pravu stranu“, onu antifašističku. Čemu ovaj privatizirani javni prostor na početku kratkog osvrta na „Vivere nell“ Istria italiana e in Dalmazia“ koju je kazao visoko rangirani talijanski političar Antonio Tajani na obilježavanju „fojbi“ u Istri.

Gordana Igrec

Nakon ove izjave sve „lijevo i desno i desni centar poput HDZ-a“ diglo se na stražnje noge u nas zbog „revizionizma i svojatanja teritorija“. Zastupnica u EU parlamentu Ruža Tomašić je izjavila kako je: „Njezina obitelj patila pod kumunističkom čizmom, ali da su fašististi iz Italije radili zločine po Istri i Dalmaciji“. Nije, naravno, spomenula kako su Pavelić i NDH dali zeleno svjetlo Italiji da okupira Istru i Dalmaciju i isto tako radili zločine nad nekim drugima koje danas u Splitu tjeraju po Rivi da skaču u more vičući za njima „četnici!“, samo zato što su došli radi sporta iz Srbije u nekadašnji „crveni“ Split. A kad smo kod „crvenih“ bez njih ova „utakmica“ kako bi reka Meštar iz Velog mista, neće moći proći. Svi traže komunistička zlodjela kao da traže „dlaku u jajetu“,a zaboravljaju da su ti isti partizani bili jedina neosvojiva tvrđava u okupiranoj Europi i utočište za velik dio naroda koji je polazio za njima ma s kojeg područja nekdašnje Kraljevine Jugoslavije – bio. Ti isti „krvoločni komunisti“ oslobodili su i Istru i Dalmaciju. I svakako da je odmazde bilo i da se nije stiglo niti moglo u povijesno-političkom metežu pitati „tko je pravo, tko je krivo“ nego se išlo stihijski.

Tenkovi 4 armije prodiru u Trst / Photo: Wikimedia

Ali, zato naš antifašistički pokret i drug Tito na njegovom čelu nisu zaslužili da ih se prešućuju u povijesnim udžbenicima i da današnja djeca niti ne znaju za – partizane. Otac i majka moje 72-godišnje susjede Nade bili su u talijanskim logorima. Majka u logoru na Rabu, a otac u zatvoru u Veneciji. Majku su spasili partizani, a oca Slovenci koji su bježali iz zatvora. Tog dana kada su bili zatvoreni u talijanske fašističke logore za njih je: „Bog umro“, kazala mi je susjeda Nada B. Brzo se zaboravlja kako su po gradovima Istre i Dalmacije bili „pendričeni“ i pili ricinusovo ulje od talijanskih fašista svi oni koji su govorili hrvatski. Zaboravlja se i povijesna činjenica da talijanski fašizam koji se pojavio 1922. godine je potaracao put njemačkom nacizmu i njegovoj svireposti koji se pojavio u organiziranom obliku 1933. godine.

Uvjeti života u tadašnjoj Italiji koja je bila u velikoj ekonomskoj krizi bili su slični ovim današnjima. Zaludu se ispričavati Antoniu Tajanu na prozivke EU zastupnika iz Istre, Ivana Jakovčića koji je bio još „uljuđen i blag“ kao uostalom i istrijanski mentalitet iz kojeg je nikao, postavljajući pitanje: „Molim Vas protumačite nam što ste mislili pod ovom izrekom?“ „Nisam želio nikoga uvrijediti, samo sam želio reći kako su:“ Talijani bili žrtve komunista na prosotru cijele Istre i Dalmacije“. O logorima, progonima, batinjanjima naših Istirjana i Dalmatinaca niti riječ. I gdje smo došli? Došli smo na antifašističko ishodište koje je više od puke ideologije, koje je normalna rekacija na sve ugnjetavanje koje tlači ono što diše drugačije od fašističkih i nacističkih ideologija.

Partizani na putu prema Trstu; Rijeka Kvarner, jedinice 4. Armije / Photo: Lokalpatrioti Rijeka

U EU jača sve veši „desnica“ i ako je vjerovati našim starima: „Iza brda se nešto valja“. A što? Vratimo se našim šumama koje su nekoć sjekli Mlečani, vratimo se našom mentalitetu koji je poput gline bio i ostao izmodeliran od svih stranih ugnjetivača koji su se „šepurili“ ovim prostorima. Zašto za nas kažu: „Da smo bolje sluge nego gospodari?“ Pa, valjda stoga, jer nikad nismo smjeli dići glavu. I kada smo je kroz NOB digli, tada su došli oni koji zlonamjerno prebiru kosti po „fojbama“ ili po ostalim „jamama“ i režu korijene naše, režu granu na kojoj sijede.

A doći će možda vremena, makar ne daj Bože, kad će opet trebati se prisjećati naše herojske prošlosti – antifašizma. I ne samo za njom posezati kao za argumentima da „maknu šape ne samo sa našeg tla nego i sa naše kulture, mentaliteta, navika, pogrešaka naših“ i svega onoga po čemu smo mi upravo prepoznatljivi. Zato, „prste k sebi“ Antonio Tajani kao i svi koji osporavaju zasluge antifašizma. Da Dalmacija i Istra nisu bile „crvene“ danas ne bi bilo niti nas. Ali, pamćenje je kratko i podložno manipulacijama u dnevno-političke male i sitne koristi.

Manifestacije u oslobođenoj Rijeci početkom svibnja 1945 / Photo: Lokalpatrioti Rijeka

A riječi? Riječi najprije idu u vjetar, a potom izrastu u monstruzne pokrete poput fašizma i nacizma. Zato, nešto se grdno iza brda valja, a naš svijet koji je u skučenim uvjetima života naučio „voditi samo svoju brigu, opet ne vidi dalje od nosa“. Onih tko imaju pak kredibilitet pozivati se na NOB i našu povijest pritrujenu kod nas je sve manje i manje. Jer naša država nama je sve više maćeha, a sve manje politički ustroj koji vodi iskrenu brigu za svoje građane, za njihovu prošlost, sadašnjost i budućnost. Sve je ovo, na kraju jedan neukusan mišung „sinekura, foteljaštva, komoditeta, konformizma, ljudske sebičnosti, pohlepe, gramzivosti i neuvjerljivosti“ kojoj mali čovjek koji hoće samo „radit i živjet“ više ne vjeruje. A da sjedimo svi na „buretu baruta“ u to nema sumnje. To je samo svojim ostrašćenim pokličem utvrdio Antonio Tajani.

Pišite gospodo prosvjedne note i radite sve u rukavicama. U Gimnaziji u koju sam ja išla u Varaždinu zauvijek su ostali na hodniku u kamenoj ploči uklesani stihovi slovenskog pjesnika Kanjuha: „Lijepo je majko znaj, lijepo je živjeti, ali za ono za što sam ja umro, htio bih još jednom umrijeti“. Zar neki nisu pohađali nastavu? Ili, se povijest doista ponavlja? Kad već ne polazi joj za rukom biti – „učiteljicom života“?

Gordana Igrec

* Stavovi izneseni u kolumnama, vašim vijestima i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije portala Morski.hr *

PROČITAJTE JOŠ: Odgovor na talijansko posezanje hrvatskog Jadrana: Tuđe nećemo, svoje ne damo!

Pratite nas na facebooku: