Ni u moru mire…

Danas, u doba kad se tehnologija razvija warp brzinama i kad je čovjek u stanju zaviriti u najveće dubine i nekad nezamislive visine, more je sa svojom florom i faunom postalo izloženije i ranjivije nego ikad u povijesti. Enormne količine otpada, poglavito skoro pa nemoguće razgradive plastike, pluta oceanima i morima diljem planete, zagađujući vode i ugrožavajući cijele ekosustave sa njihovim stanovnicima u svim stupcima mora. Samim tim i nas same koji eksploatiramo more.

Uz zagađenje upravo je i neumjerena i nekontrolirana eksploatacija mora jedan od najvažnijih čimbenika kad se govori o budućnosti morskih ekosustava.

Ako zanemarimo zasad široke oceane i ograničimo se na svoje dvorište, upravo je ta eksploatacija i njeni rezultati ono što možemo zamjetiti kao bitnu razliku u odnosu na ne tako daleku prošlost.

Gledajući po internetu neke stare dokumentarne zapise i isječke otprije nekih 50-ak godina, kod ribara uočavam jednu te istu mantru koja se ponavljala onda baš kao i sad. A ta je da ribe nema i da je prije bilo puno više.

Ribanje i ribarsko prigovaranje je sastavni dio života i izražaja ribara od pamtivijeka, to je tako bilo i bit` će.

Činjenica jest da su se mnoge vrste dovele do ruba propasti nekontroliranim (i pohlepnim) izlovom,  neke vrste su dovedene na rub propasti, dok je drugima porasla brojnost i održavaju se prilično dobro.

Je li ribe prije bilo više? Možda.

Jesu li alati u međuvremenu evoluirali? Apsolutno.

Uz današnje aparature i opremu malo toga je ostalo skriveno.

Moćni sonderi i njihove značajke poput downscan-ova, side imaging-a, chirp tehnologije na morskom dnu vide i najmanju ribicu koja se skutrila iza kakvog kamena, sigurna od napada grabežljivaca, ali ne i od oka koje je promatra iza ekrana visoke rezolucije.

Nesalomljivi štapovi, nevidljive strune, čvrste upredenice, udice svih oblika i veličina ostavljaju ribama malo šanse za spas.

Da nebi bilo da je oprema kriva za sve, isključivo je na nama odluka kako ćemo se ponašati prema moru.

Prepucavanja na relaciji sportski-profesionalni ribolovci su svakodnevna. Svatko ima svoje argumente i dokaze kako baš on ne ugrožava more i kako je njegov način ribolova najmanje štetan. Svaki način ribolova je poguban za riblji fond ako ga se koristi neodgovorno, masovno. Za krivolov i prekomjeran izlov je, drage dame i gospodo, nevažno radi li se o puški ili mreži.

Postoji puno istinskih zaljubljenika u more i s jedne i s druge strane, ali puno je i kukolja u tom žitu.  Još uvijek. Kad se taj kukolj ukloni i kad kolektivna svijest bude u takvom stadiju da na more gleda kao na živi organizam, a ne kao na rupu bez dna, tada ćemo krenuti u pravom smjeru.

Ipak, da nebi sve bilo tako crno, mišljenja sam da se zadnjih godina situacija nešto popravlja u pogledu zaštite mora. Tako sve češće možemo naći vijesti o hvatanju krivolovaca dojavama građana (bar onima na koje državni aparat reagira), te kaznama za iste. Ljudi su počeli sve više osuđivati i prijavljivati takve postupke, pa više nije normalno u uzobalnim mjestima sa letargijom gledati na one koji se naočigled svih bave krivolovom, love nedoraslu ribu i tamane sve na što naiđu pod morskom površinom. Nadam se da će uskoro i vijesti o ekocidu cijelih matičnih jata ribe, npr. komarče, postati iznimno rijetke, te da će prizori minijaturnih grdobinica, komarčica, fratrića i ostale ribe iz podmorskih dječjih vrtića na ribarnicama postati više iznimka nego pravilo kao što je to slučaj danas.

Zakoni koji se donose su dosta konfuzni, nerijetko i pristrani, ali se ipak donose i pokušava se nešto napraviti na tom polju. Uz pomoć struke te uz malo više sluha za ribare i ribolovce, moglo bi se u budućnosti izglasati dobar zakon koji će štititi more i ribare i naći načina za pametno gospodarenje morem. I kad te zakone budu donosili oni koji more vide više nego jednom godišnje i koji nisu zavareni za fotelje duboko u kontinentu.

Moralna obveza svih nas je da more poštujemo i štitimo i da se prema njemu odnosimo kao prema živom organizmu, jer more to i jest.

Živi organizam koji treba našu zaštitu i poštovanje, za dobrobit svih nas i budućih naraštaja.