Dok Europska komisija vuče konce sudbine Uljanika, Radnička klasa ide u raj

Photo: Facebook/Uljanik za "BOLJE SUTRA"

Zasigurno je rijetko tko od mnogobrojne publike koja je slušala predavanje kontroverzne književnice Dubravke Ugrešić održano krajem lipnja u središtu Zagreba u popularnoj Booksi obratio pažnju na njezine lucidne tvrdnje kako od “Hrvatske nije ostalo ništa drugo do kockica, zastave i jezika!”, a kamoli da je ove riječi mogao staviti u neki širi kontekst. Upravo ovih dana se sudbina jednog od nekad najuspješnijih brodogradilišta u bivšoj državi, Uljaniku u Puli, rješava, a gdje drugdje nego u birokratskoj, hladnoj i ravnodušnoj bruxellskoj administraciji. Dakle, Europska komisija odlučuje je li plan restrukturiranja (ma što to značilo) prihvatljiv ili nije.

Gordana Igrec

Doista, Hrvatska je podlegla u najnesretniji trenutak svjetske ekonomske krize općoj globalizaciji. A mi nismo imali niti spremne startne gospodarske mogućnosti koje smo mahom baštinili iz socijalizma za uključivanje na konkurentsko europsko i svjetsko tržište, a niti se kao gospodarstvenici počevši od svojeg “novčanika” ne ponašamo financijski pismeno. Ugledni ekonomist prof.dr.sc. Guste Santini je kazao kako se: “Naš domaći čovjek u ekonomiji ponaša na razini razigranog djeteta. Ponudiš mu šarenu igračku i on će učiniti sve: dići kredite, zadužiti se kod lihvara, susjeda, rođaka, samo da udovolji trenutnoj želji koja će ga u vlastitim očima podići za koju stepenicu više.” Sasvim je sigurno, kako je kazao dalje prof.dr.sc. Santini da se na takvom: “Mentalnom sklopu ne može graditi zdrava i održiva nacionalna ekonomija”.

Prije Santinija, otac domovine dr. Ante Starčević je tvrdolinijaški upozoravao: “Niti s Peštom niti s Bečom”, poslije njega je nešto fleksibliniji Stjepan Radić govorio kada su Hrvati bili inicijatori ulaska u Jugoslaviju: “Ne srljajte kao guske u maglu”. Pa, opet, nakon što smo se izborili za samostalnu državu nama konce našeg gospodarstva vuku iz Bruxellesa i svih svjetskih gospodarskih tokova. O kojima najviše ovisimo. I ne samo to: mi ovisimo o ljudima za koje ne znamo odakle su došli? Kakvo im je stručno obrazovanje, jesu li porijeklom iz malobrojnih građanskih obitelji koje socijalizam nije uspio “socijalizirati”, iz koje su “rupe lezli” uopće? Jer, naši tajkuni su stvoreni u ovom ratu. Oni nisu bogataši s pedigreom poput europskih, iza kojih stoji stoljetna poslovna tradicija njihovih obitelji, pa samim time i kultura života i kultura poslovanja koja se u takvom okviru podrazumijeva.

Photo: Pixabay

Otpustiti “Samo 1200 radnika”

Sada se na Danka Končara gleda “k’o u Boga” s očekivanjima kakve će on kao “cheef” grupacije, uz Europsku komisiju, povući konce. A u planu restrukturiranja brodogradišta Uljanik je da se otpusti 1 200 radnika. Čak i njih 4 000!  U jednom dnevnom listu pisalo je: “Samo 1 200 radnika”. Kada se od brojke “samo 1 200” pomnoži brojka sa njihovo troje ili četvero članova dobiva se broj od oko 4 000 tisuće ljudi koji će ostati bez osnovnih egzistencijalnih uvjeta ua dostojanstven život! O njih 4 000 da se niti ne govori, jer umnožak je vrtoglav i poražavajući! Makar, tko više uopće mari za takvo što? Kada nam je zemlja uz Bugarsku najsiromašnija u Europi, a naši umirovljenici od sviju europskih lista apostrofirani kao “ugrožena kategorija ljudi koja jedva da preživljava”. Niti od sindikalaca koji bi se po svojem opisu angažmana trebali jače zalagati za prava radnika ne čuju se neki konkretni potezi, osim riječi kako je: “Situacija ozbiljna, ali rješiva”. Tijekom ovih vrućih ljetnih mjeseci dok se jedni kupaju u moru, a drugi “doma u lavoru” ili u “znoju lica svoga” Europska komisija zajedno s tajkunom Končarom i sindikalcima koji “brinu radničku brigu” odredit će “kursor kojim će zaplovit Uljanik u budućnosti”. Ako se nakon svih sastančanje i mudrovanja i tiho ugasi, bez glasa i odjeka tko će više to uopće zapaziti u zemlji u kojoj po istoimenom filmu “radnička klasa ide u raj”.

Doista je “feministička baba kojoj je Hrvatska mrska” kako su nepravedno 90-tih godina stigmatizirali književnicu Dubravku Ugrešić na “kraju balade” imala na žalost pravo. A o svjetonazoru jednog Ante Starčevića koji se danas zloupotrebljava u “krajnje desničarskim hrvatskim krugovima” ili pak vizionarskom razmišljanju prvog politologa s diplomom u džepu u Hrvata, Stjepana Radića, da se niti ne govori. Očito je da će od nekadašnjih divova i giganta ostati samo “mala barka koja pušta na sve strane”. A radnike-jarane, tko uopće više šiša? Osim, samovoljnih i bahatih političara koji su svoje “pajdaše” ionako pronašli u novopečenim Glembajevima. Radnicma se jedino kao utjeha može poručiti da će u raju barem biti prvi s lijeva jednom Miroslavu Krleži. On ih ne bi izdao!

Gordana Igrec

* Stavovi izneseni u kolumnama, vašim vijestima i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije portala Morski.hr *

PROČITAJTE JOŠ: RADNIK ULJANIKA OTVORENO ZA MORSKI.HR: „Izdali su nas Uprava i sindikati!“