HOMMAGE OLIVERU DRAGOJEVIĆU: “Zbogom, moj galebe”

Photo: Jurica Gašpar

Prije nego me kosnula vijest o smrti Olivera Dragojevića spremala sam se nakon dugih godina namjerne apsitnencije od mora radi ljubavi, naći neku valu i leći i sklopiti oči. Sigurno bih potiho zapjevušila: “Lipo mi je lipo mi je na lažini suvoj ležat…moj galebe”. Što da ti kaže “jedno dijete ranjeno u duši” koje živi u meni i ljubi more ka da je ondje ugledalo svijet nego: “Poleti, galebe poleti. Raširi krila!” Moj, galebe.

Gordana Igrec

Kad su žene u mojoj velikoj obitelji počevši od bake do mame ili snahe ili tete Ane koja je zapravo bila naša kućna pomoćnica, a toliko smo je voljeli da smo je uzeli pod svoje, za ljetnih dana, a prije Splitskog festivala, u doba dok sam bila dijete, prale prozore ogromne kuće, sve od redom su pjevušile: “Malo šoldi, puno vire u to jubavi bez mire i vagun dobre voje”. Tako sam još zarana počela u srcu Varaždina odrastati uz pjesme Olivera Dragojevića. Meni pak je najmilija Oliverova pjesma dok sam bila mala varaždinska curica bila ova: ” U te san se zajubija nemoj mi zamirit… i Karoca gre”. Nije bilo u to vrijeme socijalizma niti jednog Splitskog festivala da ga sve muško i žensko u mojoj “uvrnutoj familiji koja je imala puno para, a pjevala ća je život vengo fantažija” nije gotovo pobožno posjedala na fotelje i trosjede i uz otvoren prozor za vrijeme ljetnih noći pažljivo slušala i gledala svaki Splitski festival. Čekajući s velikim nestrpljenjem nastup Tereze Kesovije, a najviše od sviju – onega malega – Olivera Dragojevića.

Moji roditelji dok su bili mladi i na pečalbi u Njemačkoj iz privatno-obiteljskih, a ne političkih ili gospodarskih razloga negdje sredinom 60-tih godina 20. stoljeća došli su u noćni klub slušati “jednog nježnog Dalmatinca”. Poslije mi je mama pričala kako je moj otac nesklon šlagerima i evergreenima jednako kao i cajkama, osim klasičnoj glazbi ili nekoj autohtonoj narodnoj, rekao za još tada nepoznatog Olivera Dragojevića:”Pogledaj ga. Nemaš ga što vidjeti, a pjeva kao slavuj!”. Tako je Oliver pratio moju familiju i mene do kraja svojega života. Ja sam ko dijete jedina u Varaždinu zbog ljubavi prema Malom i Velom mistu i Smoji, navijala za Hajduka. I već po tome bila “bijela vrana”. A moji se nikako nisu mogli naviknuti na tamburice. Draže su im bile melodije s Jadrana. Poslije me život nekom samo njemu čudnom i poznatom logikom doveo kao mladu novinarku u dopisništvu Slobodne Dalmacije u Zagrebu u kojoj sam provela šest svojih najslavnijih novinarskih godina. Gdje sam dosegla vrhunce novinarske karijere i stekla jednu od mnogih ljubavi u Splitu koju nosim i koju ću nositi u sebi do kraja života. U Slobodnoj Dalmaciji počela sam pisati u kulturi za današnjeg novinara Jutarnjeg lista Juricu Pavičića u vrijeme dok je urednik kulture bio današnji akademik i legenda Dalamcije novinar i pjesnik Jakša Fiamengo. Kojeg sam imala prilike i osobno upoznati. No, Splitske festivale i Olivera sam pratila u stopu. Pratila sam ga dok je nastupao u Parizu dok je svijet zamijenio za svoj Split.

Dok sam po stanu obavljala kućanske poslove pjevušila sam: “Sve nježne riječi svijeta sačuvao sam za te Magdalena, Magdalena. Jer ja sam stari morski vuk. Imala je malu rupicu na bradi. Skalinada, Skalinada. To je bilo ka u priči Roko nije jema ništa Cicibela još i manje”. Što da se kaže? Obilježio je Oliver cijeli moj mali život. Cijeli život jedne generacije koja se polako sprema na počinaka, na odlazak. Što će Split biti bez Olivera? I što bi Oliver bio bez Splita? Uostalom, zar nije započeo svoje uspinjanje skalinama sa pjesmom:” Ća će Rio De Jenerio, Akapulko il’ Madrid kad ja iman svoju valu, kad ja imam svoju malu tamo je moj cili svit”.

Prije nego me kosnula vijest o smrti Olivera Dragojevića spremala sam se nakon dugih godina namjerne apsitnencije od mora radi ljubavi, naći neku valu i leći i sklopiti oči. Sigurno bih potiho zapjevušila: “Lipo mi je lipo mi je na lažini suvoj ležat…moj galebe”.

Što da ti kaže “jedno dijete ranjeno u duši” koje živi u meni i ljubi more ka da je ondje ugledalo svijet nego: “Poleti, galebe poleti. Raširi krila!” Moj, galebe.

P.S.

Na vijest o tvoj smrti moja se mama rasplakala i moja varaždinska prijateljica i moja je prijateljica iz Čučerja, pjesnikinja ostala u čudu zatečena. Otišao je jedan svijet. Za njime su se zatvorila vrata raja. I više ništa neće biti kao prije. A ti si se Oliver, iz života preselio u pjesmu i u stih. To si ustalom ionako cijeli život i bio! Preselio si se u vječnost gdje i pripadaš. Hvala ti “stari morski vuče”.

Gordana Igrec i portal Morski.hr

P.S. 2.

Ti si Oliver nama ispoklanjao cijeloga sebe. Sada ti se jedino mogu odužiti svojim skromnim darom. Jednom pjesmom koja čeka da se objavi u mojoj novoj zbirci “Gdje teku medi i mlijeko”. Nadam se da si već u toj zemlji. Na tom – oblaku.

PROČITAJTE JOŠ: HNK HAJDUK: “Oliveru je bio teži poraz ‘Ajduka nego slabije proć’ na festivalu”

Photo: Pixabay

More i ja

Miluje me…

more.

Tepa mi…

i rane mi

veže.

Dok mu

šapućem

neka me

od tla

spasi,

neka me

od kopna

odveže.

More čuje

moje molbe

dok me dodiruje

kao što nitko

prije nije.

To more

samo može,

takvo što

more samo

smije,

samo – snije.

More moje…

i ja u tebe

umotana…

Kao stijena

u tebi srasla,

u tebe – uklesana.

Gordana Igrec