BOLI LI KITA MORE? Dug put od riže do kitova mesa na...

BOLI LI KITA MORE? Dug put od riže do kitova mesa na jelovniku Japanaca

1629
Podijeli objavu
Photo: Youtube/Screenshot

„Kita boli more“ naslov je romana najboljeg židovskog humorističnog pisca Efraima Kishona kojeg smo čitali 80-ih godina, ponajviše. Trebala bi ga ponovno uzeti u ruke jednako kao i „Guliverova putovanja“. A zašto? Pa, zato jer su uz Norvežane i Islanđane i Japanci ponovno, nakon pauze od 30 godina, odlučili početi loviti kitove. Japanski građani već su se bili odvikli od kitovog mesa i ubijanja sisavaca koji žive u moru, koji piju majčino mlijeko, ne dišu na škrge već na pluća i najveća su stvorenja na zemlji. Zato se odluka japanske Vlade može tumačiti kao resantiman koji mali ljudi gaje u odnosu na one velike.

Gordana Igrec

Poput Liliputanaca koji su zarobili velikog Gulivera. No, pojava ova nije niti iz bajke niti iz priče s poukom za djecu. Doista, kada je to čovjek kao hommo sapiens postao svežder, odnosno, mesožder?

Na svijetu od preko 7 milijardi stanovnika negdje je tek oko 5 posto vegetraijanaca.

Sve životinje uzgajaju se i kolju u neopisivo brutalnim okolnostima. Izuzetak je tek kod nekih religijskih obreda poput onih kod Izraelaca gdje životinja mora biti ubijena – košer. Znači, bezbolno, a krv iscijeđena iz nje do kraja. Ostali ugoj životinja je industrijski kao na traci i takvo je i ubijanje. Bez zahvalnosti niti poštovanja.

Psiholozi i sociolozi tvrde kako je došlo u svih naroda do velike jezične prijevare kojom je um izigran u ime jedenja – mesa, a ne – životinje. Naime, izbrisala se u jeziku i govoru i mentalnom pimanju jednakost između mesa i životinja.

Photo: Pixabay

Povijest japanskog kitolova

No, da se vratimo kitovima. U Jadranu ih živi oko 9 vrsta, a u svijetu su najugroženiji upravo ovi divovi mekog srca i blage ćudi. Koji su velika djeca i tako se ponašaju. Ipak neki od kolega dali su se u potragu za korijenima od kojeg vremena datira meso kita na jelovniku kod primjerice Japanaca na kojih se trenutno digla sva galama, kuka i motika.

Taj neimenovani novinar piše, dakle, sljedeće:

Druga anegdota je vezana uz posjet moje drage prijateljice Japanu. I tako – napravili mi finu večeru kojom je dominirao goveđi odrezak vrhunske kvalitete. Negdje između zalogaja steaka, prijateljica ničim izazvana počne držati predavanje o tome “kako nije u redu da Japanci jedu kitove.” Japanskom dijelu partyja je bilo malo neugodno. Meni nije. Kazao sam: “a ne smeta ti žvakati govedinu?”

Dakle – istina je. Japanci zaista jedu kitove, i kitovsko je meso moguće kupiti (ali se treba baš potruditi – ne nalazi se na svakom koraku). Japan kitove jede stoljećima. Postoje zapisi, i crteži kako su Japanci harpunima hvatali kitove jos u 12-om stoljeću. A meso kitova se jedu jos iz Jomon perioda (1400. PNE – 300. NE). Tradicija je poprilično duga. Ova vrsta izlova, naravno, nije “potamanila” kitove. Uostalom, pokušajte vi izloviti kita nabacujući harpun po njemu. 

Modernizacija Japana u Meiji periodu (1868 – 1912 N.E.) donijela je i neke nove stvari. Japanski je car jednostavno odlučio da se Japan iz zaostale poljoprivredne feudalne zemlje se razvije u moderno drustvo. U svim aspektima. Počeli su se imitirati zapadnjački trendovi i prehrana tu nije bila izuzetak. U Japanu se počelo jesti meso. Do tada se nisu jele ni svinje ni krave, niti se pilo mlijeko (Budizam inače preporuča svojim sljedbenicima vegetarijanstvo ). Ako se i jelo, količine su bile zanemarive. Glavna hrana, koja je Japan tisućljecima održavala na životu je bila riža.

Photo: Youtube/Screenshot

Slika Japana kao “ubojice kitova” za koje je kriv Zapad

Modernizacija je naravno zahvatila i kitolovstvo. Japanci su preuzeli norveška iskustva, kupili norveške kitolovce i imali norveške učitelje i instruktore za lov na kitove. Prvi izlovljeni kit je bio onaj što ga je upucao norveški topdžija Morten Pedersen. Poslije su se u kitolovstvo uključili i Rusi i Amerikanci i svi “zapadnjaci” koji su imali nekog interesa. 

Ipak, za jednu sliku Japana kao “ubojice kitova” zaslužne su neke druge strahote. Glad. Nakon Drugog svjetskog rata u Japanu je zbog nestašice hrane zavladala glad. Američke okupacijske snage i njihov zapovjednik General Douglas MacArthur pokrenuli su inicijativu masovnog izlovljavanja kitova i modrenizacije flote japanskih kitolovaca. U tom je trenutku to bila win-win situacija. Meso za gladne Japance i velike količine novca zarađenog od kitovskog ulja za Ameriku i Europu. Treba li napomenuti da su prve ekspedicije lova na kitove vodili Amerikanci i Australci? Iskustva američkog mornaričkog časnika Davida McCrackena sa prve poslijeratne kitolovne ekspedicije detaljno su opisana u njegovoj knizi.

Treba naglasiti i da je kitolovstvo kao i konzumacija kitovskog mesa u Japanu u opadanju. Dobar dio ljudi ( srednjovječnih i starijih) koji se odluči otići u restoran gdje se služi meso kita – odlazi iz nekih nostalgičnih pobuda – da se prisjeti teških vremena kada se u Japanu gladovalo (koliko god ova konstrukcija zapadnjačkom umu bila strana).

Photo: Institut plavi svijet

Kitovo meso nije zdravo – Doze žive u jetri kita mogu biti i do 500 puta više od “sigurnosne granice”

Određeni postotak opadanja konzumacije ide i na bolje obrazovanje Japanaca koji znaju da meso kita nije najbolje za ljudsko zdravlje. Dapače, može biti vrlo štetno. Meso kita, kao i ostalih morskih sisavaca bogato je teškim metalima – koji su iznimno štetni za ljudsko zdravlje. (Probali ste kad usrkati živu iz razbijenog termometra? Nemojte! ) Doze žive u jetri kita mogu biti i do 500 puta više od “sigurnosne granice”, a to je opet dovoljno da imate trenutačno trovanje. 

“Sad – jesam li ja jeo kitovsko meso? Jesam. Isto kako sam u određenim krajevima jeo i krokodila ili klokana ili noja. Priznajem. Isto kao sto je moj prijatelj Jaewook iz Koreje s početka ovog posta priznao da je probao psa“, piše McCracken.

Što nakon ovog iskrenog priznanja još više reći? Kita ne boli more! Njega boli ljudski rod koji sve što gmiže, hoda, pliva – lovi. Što primoran zbog gladi, a što zbog objesti i dodvoravanju nepcima koje nemaju milosti. Mnoge vrste životinja i njihove mladunčadi za ljude su neprocjenjive i vrlo skupe delicije na tanjuru. Japanci sasvim sigurno nisu izuzetak. Jer, dug je bio put od hranjenja samo rižom do – kitovog mesa. A ljudsku vrstu? Nju, pak po svemu sudeći „boli uho“! Ionako nam je planeta, životinjske vrste, a najposlije i mi sami dovedena na rub egzistencije. Ovako ili onako okrenuli priču, poslije najluđe noći Japanci će moći samo reći: „kita boli more“ toliko će ih iznjeti na tanjur njegovo meso.

A mi? Jesmo li u svemu tome nevini? Nismo, na žalost. Poslije silvestarske noći svi kažu: „kad jaganjci utihnu“. A gdje je sve ostalo što ide uz francusku salatu, pašticadu ili sarmu. Eh, jesmo i mi ljudi posebna sorta! Daš nam malo radosti i slobode i već se vraćamo „u pećinu“. Kao barbari. A sutra je novi dan i svi nešto bolje očekuju. Pa i kitovi!

Gordana Igrec

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: