REPORTAŽA IGORA NARANDŽIĆA: Rt Sunion – Postaja bogova

REPORTAŽA IGORA NARANDŽIĆA: Rt Sunion – Postaja bogova

745
Podijeli objavu
Photo: Pixabay

Uovo vrijeme kada svi idu na snijeg i kupuju ogromne oklope od robe da bi se zaštitili od tog istog snijega te uspuhano čekaju u nepreglednim kolonama na granicama u svojim nepreglednim vozilima… Mi, koji sanjamo ljeto, grijemo se pričama, u ovom slučaju o velikom, plavom, grčkom moru.

Igor Narandžić

Priča o dobro poznatoj mediteranskoj letargiji

Sinovi disidenti u studentskim gradovima Europe, vratiše se pomoći svome ocu u vođenju restorana, ali jao, gdje baš te jeseni kad sam ja nogom kročio u njihov simpatičan objekt  od trske, drveta i ribarskih mreža.

Bilo je to u Grčkoj, na  južnoj točci atičkog poluotoka, brijeg se rušio u prostrani Egej, a dolje ispod, mali restoran na pješčanoj plaži.

Rt Sunion se zvao taj brijeg na kojem se kočoperio hram Posejdonov, čvrstih dorskih stupova, odolijevajući stoljećima. Tamo smo trebali ići poslije. Poslije ručka.

Čekali smo na jelo, upali u omaru svakodnevnog grčkog dana, promatrali valove te svaki tren nestrpljivo poglede dizali ka vrhu klisure gdje nas je taj kameni monument kao nekim tihim glasom dozivao. Ali kako doći?

Photo: Wikimedia

Jelo ne stiže, mada je narudžba otišla prije više od sat vremena u pravcu kuhinje. Pogledam preko stolova i ugledam dugokosog mladića u tradicionalnoj grčkoj nošnji (bijela košulja, plave hlače) kako se presavija lijeno preko stolice odmah tik do kuhinjskih vrata. Ništa mi nije bilo jasno.

On je trebao donijeti našu narudžbu kao i narudžbe još 50-tak gostiju, a gle ga tamo sjedi…ne znam, možda se ugrijava?

Shvatio sam nonšalantnost Mediterana, samo se znalački nasmiješio mladiću koji je sada privukao zanimaciju svih gostiju restorana svojim nezanimanjem za rad, te mu potiho dao podršku onom našom; pomalo.

Photo: Igor Narandžić

Drugi bi ga vjerojatno pomalo ubili. Ja ne. Shvaćao sam ga. Moć opraštanja.

Umjesto jela, zapalih cigaru te se pogledom vratim na Rt Sunion. Kasno to popodne napokon smo bili gore. Vrijeme se čudno mijenjalo, od sunčanog dana do tamne pacifičke ciklone i natrag. Još par koraka po krivudavim kozjim stazama sada uređenima za turističke rute i stigli smo. Na vrhu su već bili naši turistički autobusi, na prilaznom parkiralištu, podsjećajući nas da smo ovdje samo privremeno, u prolazu, turistički. Na žalost.

Prišli smo grotlu kamenih stupova i zapjenjenog mora što se prostiralo ispod, moćna je to bila slika što i dan danas živi u mom sjećanju. Na rubu klisure, kamena oznaka Egejeva pada, kralja atenskog koji je u nesretnom nesporazumu skončao život bacivši se u debelo more, koje potom po njemu i dobiva svoje ime, Egejsko more.

Photo: Igor Narandžić

Naime, njegov sin Tezej vraćao se sa otoka Krete, gdje je ubio Minotaura i ugrabio dvije kraljeve kćeri.  Dogovor je bio;  ako preživi da na jarbol istakne bijela jedra nadomak Grčke da bi njegov otac na vrijeme primio sretne vijesti i izašao mu u susret, no spletom okolnosti ( kojih u grčkoj mitološkoj priči ima napretek), umjesto bijele zastave mornari izvjesiše crnu zastavu što je bio znakom Tezejeve pogibije na otoku. Vidjevši to, njegov utučeni otac se bacio baš sa ovog mjesta kako je obavještavala kamena oznaka…hm, visoko je, nagnuo sam se… zračne struje podno klisure bile su toliko jake, grebeni u moru tako istaknuti da mi se sve činilo da je nesretni Egej prije skončao na nekoj od donjih stijena, ili jednostavno bio odbačen o zid klisure i da možda mora nije ni vidio, bar dok je bio živ…

Photo: Igor Narandžić

Posejdonov hram nad morem, bio je vrlo jasan znamen grčke mitološke ravnoteže kako na moru tako i na kopnu, znalo se u toj cijeloj plejadi bogova komu što pripada, a nama turistima i strancima, ostalo je na tom mjestu svega još par trenutaka, toliko su nam bogovi namijenili.  Vrijeme se naglo promijenilo, na gore, naravno, uspio sam izvaditi fotoaparat, opaliti par bježećih slika i već je kiša krenula.

Gromovi su proparali nebo, vjetar se pojačao i ništa nije preostalo nego časno uzmaknuti u autobuse koji su nam sada dobro došli. Kada smo krenuli, sjetio sam se opet onog grčkog konobara, sjetio sam se oprosta koji sam mu udijelio, a sjetio sam se i toga da smo izgubili preko dragocjenog sata samo čekajući da se on pokrene.

Za to vrijeme mogao sam biti na rt Sunionu i lagano čilati uz kamene stupove tražeći u antici smisao svoga postojanja… ne , oprosta nije moglo biti, zaključio sam na kraju i izgubio iz vida veliko, plavo, grčko more.

Igor Narandžić

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: