O presudi Frani Lučiću: Savjest nije moneta za podkusurivanje, a zdravlje nema...

O presudi Frani Lučiću: Savjest nije moneta za podkusurivanje, a zdravlje nema cijenu!

570
Podijeli objavu
Photo: Ilustracija/MORH / HRT Screenshot

Provjereno pravilo povijesti je ono da: svako vrijeme ima svoje zlatno tele kojemu se klanja. Mi živimo gledajući unatrag već negdje oko 4 stotine godine u vremenu kada se klanjamo moneti. Ali, kad bolje i pogledamo ljudski rod se od pamtivjeka klanja nekoj moneti! Bilo ona, kao u nas u današnje vrijeme kuna koja brzo iskače iz novčanika bilo zelenbać iz SAD-a ili koliko-toliko, za sad stabilan euro. Ali, poanta je u tome, da mu se svi klanjamo! Zapravo, za priču o sudbini Frane Lučića jedinog preživjelog vatrogasca iz „paklenog tornja“ morali bismo postaviti pitanje: „Ima li zdravlje cijenu?“

Gordana Igrec

Do danas, 12. godina koliko je prošlo od tragedije na Kornatima, nisu se svi mogli usuglasiti u pronalasku odgovornih za „ognjenu oluju“ koja je uzela živote 12-tero muškaraca. Očeve – djeci, supruge – ženama, sinove – majkama i očevima. Zavila u crno cijelo jedno mjesto. Iz pakla je jedini preživjeli svjedok Frane Lučić, pa „tko preživi neka priča“. Nije li tako? Ovih dana donesena je odluka da država isplati 1,7 milijuna kuna za „štetu“ koja je počinjena prema ovom mladiću s time da sve sa kamatama raste na iznos od kojih 5 milijuna kuna. Time se država „isprsila“ i oprala ruke.

Ako je doista istina da se ono malo ogleda u velikom i obratno: ono veliko u malom tada se lako može reći kako se država (i) u ovom slučaju ponijela poput mnogih obitelji kakve danas nerijetko poznajemo, a koje odsutstvo majke i oca na „važnim“ poslovima kojima grade karijere kako bi udovoljili svojoj nesigurnoj taštini i nakupovali što više materijalnih dobara, vrijeme koje ne provode sa svojom djecom i smijeh koji ne dijele sa njima i neznanje o njihovim brigama, nesudjelovanje u njihovom odrastanju, nadoknađuju time što im kupuju skupe odjevne predmete, kupuju im skupu IT tehnologiju i kupuju – ljubav. Ali, ljubav ide za ljubav. I ne može se kupiti! To je jedina pojava koja i kada se plaća ljubav ne uzvraća ako je nije osjetila. Ona ne zna lagati niti se pretvarati. Tako je i sa odštetom vatrogascu Frani Lučiću. Hoće li 5 milijuna kuna njemu vratiti – zdravlje, radnu sposobnost, radost življenja?! Hoće dosadašnjih 15 milijuna isplaćenih kuna vratiti muževe i sinove njihovim obiteljima? Neće! Kome je dovoljna ova gesta države kao maćehe i hipokrizijskog postupka, da svoju vlastitu nebrigu sakriju u „plavu kovertu“, taj je već unaprijed izgubljen. On je već duboko ukorijenjen u birokratsko-novčanoj mašineriji promišljanja svijeta oko sebe. Kome svi šoldi ovega svita ne vrijede pišljiva boba i ne mogu kupit sriću, eh taj, taj je već osta čovik staroga kova. I kad mu na račun sjedne 5 milijuna kuna Frano Lučić će barem u noći skrovito spustiti suzu za svoje kolege za svoj život i mladost koji mu je oduzelo jedno od četiri prapočela života: (voda, zemlja, zrak, vatra).

Photo: Screenshot

Dalmatinska zemlja, bila je i ostala škrta, a vode nije bilo dosta za vruć zrak koji je puhao i raznosio vatru. Tko će za kojih 10 godina pitati kako je Frane Lučić? Kako živi kao milijunaš narušenog zdravlja? U šta je uložio novac ako mu on ne može vratiti prijatelje niti zdravlje? Tko je poput Poncija Pilata „oprao ruke?“. Dok sve polako odlazi u zaborav. Osim one stare: Para vrti gdje burgija neće! Žalosno što je „šuška ušla pokvariti domaći dalmatinski svit“. A baš genracija Frane Lučića, grupa TBF piva: „Vridiš toliko koliko imaš!“ prozivajući tako kroz pjesmu našu stvarnost.

A Dalmatinac je uvijek išao za guštima, za malim radostima i veseljem. Bio zadovoljan s malim u životu, a sad odjednom velika država došla je s velikim šoldima da „spasi sebi obraz“ i „zatvori zauvijek usta dalmatinskom i ostalom puku“ koji suosjeća sa tragedijom vatrogasaca i još uvijek ne razumije: tko je odgovoran za velik oganj? Zemlja, zrak, voda? Ili, se ljudski nemar olako poigrao sa sudbinama Frane Lučića i njegovih kolega? Tko više mari, kad su suze slane i isplakane, a „nije u šoldima sve“ odzvanja još jedino u dalmatinskoj pismi.

Photo: Franko Garma

Stvarnost? Stvarnost je postala neizdrživ „pakleni toranj“ u kojem se svi vrtimo kao na ražnju: jedni boreći se za egzistencijalni opstanak. Drugi: boreći se za ostanak na tronu posutom – zelembaćima. Ili, kunama. Na kraju, dođe na isto. Zar ne? Savjest se ne kupuje. Nije moneta za podkusurivanje. A zdravlje nema cijenu! Baš kao i život! Dokažite ove stare i vječne maksine onima koji vuku konce sudbine sviju nas! Dokažite!

Gordana Igrec

* Stavovi izneseni u kolumnama, vašim vijestima i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije portala Morski.hr *

PROČITAJTE JOŠ: 

ZAŠTO SU NASTRADALI? Pogledajte potresni dokumentarni film: Kornatska tragedija

Postrojba koja je dvaput Hrvatskoj dala najbolje ljude: “Nakon Kornata hodnici su zanijemili”

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: