POD OTVORENIM NEBOM Tri šoltanska dana

POD OTVORENIM NEBOM Tri šoltanska dana

1370
Podijeli objavu
Južna strana otoka Šolta / Photo: Igor Narandžić

ŠOLTA – S ponistre se vidi Šolta…. Ovi stihovi bi trebali biti dovoljni da vam skrenu pažnju na istoimeni obližnji otok. Ako vam stihovi ne probude znatiželju, onda se sjetite da vam ni blizina otoka ni površni pogled s kopna neće otkriti ono skriveno. Šoltu morate posjetiti. U svakom slučaju, na svaki način.

Igor Narandžić

Šoltu morate posjetiti. Ponavljam li se to? Pa naravno.

Jer ono što je dobro treba ponavljati više puta. Ne samo zato što je istinski dobro, već i zato što su ljudi podložni zaboravu i uvijek iznova im treba stavljati slike pred oči.

Moja slika počinje sa Šoltom.

Tri šoltanska dana. Naziv nije slučajno izabran. Time želim skrenuti pažnju na kultni filmski klasik iz sedamdesetih (Tri kondorova dana, op.a.).

Volim taj film kao što i volim ta tri šoltanska dana koja su mi pružila istinski „filmski“ užitak.

Obilazak skuterom

Šolta je puna scena koje se izmjenjuju, a ja sam ih odlučio doživjeti skuterom. Odličan izbor. Prijevozno sredstvo po mjeri; počevši od gužve u gradskoj luci, kroz koju sam elegantno kliznuo pa smještaj na trajektu koji nisam ni osjetio do zadovoljstva kada izađeš iz trajekta te dodaš gas i ostaviš gužvu za sobom u trenu.

Scenu, vjetar u kosi, neću ni spominjati.

Glavni razlog zašto sam se odlučio za skuter bio je taj što sam u ta tri dana htio vidjeti što više od šoltanskih skrivenih kutaka i ne biti lociran samo na jednom mjestu. Skuter mi je omogućavao kretanje po uskim makadamskim cestama, kojima Šolta obiluje.

Photo: Igor Narandžić

Šolta ima neobičan oblik pružanja. Sjeveroistočna obala otoka koja gleda na Split i kopno (burna strana) naseljena je i gravitira naravno prema kopnu. Sve ceste i sva mjesta su tamo.

Jugozapadna strana otoka, surova i divlja, bez ikakvih cesta privlačila je moju pažnju. Na toj strani, obala se obrušavala dosta strmo; litice i škrape ne ostavljaju puno prostora za improvizaciju;  makadamski putovi koji izgledaju kao da nikuda ne vode, iznenadne i prelijepe uvale s odmjerenim oblutcima….to je bila Šolta koja me čekala.

Često se pripremam tako da kartografski svladam orijentaciju otoka i ne ostavljam puno upitnika prije polaska na neki otok. U slučaju Šolte, napravio sam iznimku. Htio sam da me taj otok, gotovo nadohvat Splitu, iznenadi.

Naravno, nisam htio da me kiša iznenadi tako da vremensku prognozu nisam prepustio slučaju, spavanje pod otvorenim nebom zahtijeva čisto i mirno nebo.

Photo: Igor Narandžić

Trebalo je krenuti.

Šator, vreća i karimat pričvršćeni na skuteru, ruksak sa potrepštinama za tri dana i avantura je mogla početi.

Nakon usputnog prolaza kroz Rogač, nužnog stajanja u Grohotama, Maslinica je bila prvo ozbiljno mjesto za odmor;  jedino mjesto koje gleda u sunce u zalazu i to kroz koloplet sedam otoka. Kao da sam našao svoju Kuću. Kuću zapadnog pogleda. Maslinica nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Mene je vratila u prošlost. Kao da sam ju već davno posjetio, tako sam snažno doživljavao sjećanje, no moje je bilo lažno jer ovo je prvi put da gledam Maslinicu. Čudna koincidencija, zar ne?

Uvala Šešula, do koje se može i pješke iz mjesta, bila mi je prvo noćno odmorište. Uvala je popularno okupljalište brodica i nautičara, stoga ako želite potpunu samoću, nastavite dalje i ne brinite jer Šolta nudi prekrasne uvale od mjesta Maslinica na zapadnoj obali pa cijelom južnom stranom sve do druge strane otoka.

Photo: Igor Narandžić

Šolta ima dugu povijest izolacije i možda je to teže podnosila od nekih pučinskih otoka jer je tako blizu kopna. To sam osjetio na njenoj jugozapadnoj obali dok sam se dugo provlačio kroz ostatke vojne žice koja služi još samo da rastavlja more od stijenja; čovjeka od njegove idealne uvale.

Marinča Rat je bio poprilično vjetrovit za duži boravak i da ne kažem, teže dostupan pošto vam tu stijenje ne nudi ništa osim slobodnog ili slučajnog pada u more.

Šolta je divlja, koliko god bila blizu kopnu, ona je stvarno divlja. Čim se makneš s ceste, čim se makneš s puta, nestaješ u nedorečenoj suprotnosti druge strane otoka. Tamo je širina plavetnila beskonačna, tamo su vjetrovi jači, a valovi nesputani.

Svaka slijedeća uvala zazivala je logički slijed nastavka putovanja; vidio sam svoju nemoć naspram dužine puta i zaključio da mi tri dana i ograničena količina goriva ne mogu pružiti potpuni užitak otkrivanja Šolte. 

Photo: Igor Narandžić

Nisam mogao ući u svaku uvalu. Nije bilo moguće, jer toliko ih je bilo.

I bolje da je tako. Šoltu ću opet morati posjetiti i nastaviti tamo gdje sam stao.

Mjesta Stomorska i Nečujam poslužili su mi za dobru kavu nakon dva dana divljine. Promatrao sam obalu u tim mjestima i zaključio da priroda i dalje vodi glavnu riječ; bilo naseljena ili ne, obala je na Šolti svugdje ista; neukroćena.

Dok me trajekt vozio natrag put kopna, a Rogač, Nečujam i Stomorska dobivali neke nove oblike sad kad sam ih upoznao, sjetio sam se stihova s početka ove priče;

S ponistre se vidi Šolta…kaže stih i nije točan. S ponistre se vidi otok, no ne vidi se Šolta. Na taj otok moraš doći pa da vidiš što je Šolta….tako bi nekako stih trebao glasiti….

No pjesme ostavimo pjesnicima, a nama šetačima po otocima, ostavite otoke.

Šolta je poput gore navedenog filma, klasik i jednostavno oduševljava.

Igor Narandžić

Vaš komentar
Pratite nas na facebooku: