Dugo nisam nešto napisao, a još duže je prošlo od kada su misli i emocije slagale niz , onako iz dubine duše. Vanka dere jugo, svira kroz škure i roje mi se misli kroz glavu o svoj tuzi kroz koju smo prolazili od ove nedilje, do danas. Otpratili smo Ljubu, zajedno s velikim brojem njegovih Prvićana i Srimara, s velikim brojem njegovih štovatelja i njegovom obitelji. Tek kad čovik ode, vidiš koliko je zapravo velik bio.
Oplakala ga je svaka ribarska kuća u mom kraju, zasuzilo je oko starih kapetana i nije nas sram priznati, plakali smo ka dica od tuge. Ostat će uvik živ kao uspomena na kolegu i prijatelja, u svakom od nas! Potrudit ćemo se da i njegova dica prokoračaju lakše kroz život, koliko se to može kad ti zla sudbina i more otmu oca!
Ali, volio bi ovog trenutka spomenuti i čovjeka prema kojemu gajim respekt čitav svoj radni vijek, a nakon ove zadnje tragedije, držim ga definitivno za moralnu vertikalu te naše ribarske populacije, generacije kapetana koja se kao posljednji Mohikanci ne da otrgnuti s mora. Ferdinad Popov, ime je nepoznato široj javnosti, skroman i po strani od bilo kakvog publiciteta, potrošija je skoro pola stoljeća života ,radeći pošteni ribarski posao i nesebično pomažući ljudima u nevolji. Kad sam prevrtio uspomene na sve nesreće ribarskih brodova koje pamtim, na sve akcije pomoći u nevolji, shvatio sam da ih sve veže jedno ime, a to je ime našeg Ferdija,dobrog duha ribara moga kraja.
