PROFESIONALAC POJAŠNJAVA: Evo zašto sportski ronioci nisu obučeni za spašavanja

Photo: Davor Majkić

Naš kolumnist i profesionalni ronioc Davor Majkić, osvrnuo se na nedavni slučaj stradavanja ribara kod Zmajana gdje se s razlogom postavilo pitanje “Imamo li bliže ronioce za hitne slučajeve od Zagreba?”

Davor Majkić

Ne naglašavajući da je gubitak ljudskih života najveća tragedija, neupitno je da se na tim tragedijama nemarom i neznanjem pružaju prilike za nova zla. Odmah nakon nesreće obaviještene su odgovorne službe koje nisu mogle učiniti ništa. Postavlja se bezbroj osnovanih i neosnovanih pitanja kao, zašto nisu pozvani lokalni sportski ronioci, zašto splitska jedinica nije mogla zanemariti vježbu i intervenirati, ali nedostaje još pitanja. Zašto nije intervenirala bilo koja ekipa tvrtki ili obrtnika za ronilačke radove?

Zbunjujuća riječ “Ronioc

Da, ronioc je onaj koji roni, jednako kao “vozač” koji vozi. Svi znamo da svojom “B” vozačkom dozvolom spadamo u kategoriju amatera, a isto tako i sportski ronioci. Drugim riječima nismo osposobljeni, utrenirani,…za profesionalnu vožnju čak niti osobnog automobila ako mu je svrha prijevoz putnika, vožnja kombija hitne pomoći, kamiona, autobusa.

Sportski nogometaši igraju nogomet vikendom, a profesionalci svakodnevno, naučeni su i izdrilani treninzima, konstantno su fit. I zato zarađuju velike novce i plaćaju porez u Monte Carlu.

Unatoč činjenici da u Hrvatskoj postoji ogroman broj osoba koje su položile osnovni sportski tečaj autonomnog ronjenja, nemojmo se zavaravati ni pomislima kako su većina njih sposobni ili spremni reagirati u ovakvim kriznim situacijama.

Sportaši su slabo obučeni jer se trajanje današnjih tečaja mjeri satima a ne kao nekad mjesecima, nisu utrenirani i nemaju rutinu u ronjenju jer si malo tko zbog obaveza može dozvoliti nekoliko ronilačkih izleta tjedno (osobito zbog 2.400,00 kuna harača pri naplati dozvola za isto. Ovo “za isto” ni sam ne shvaćam, zašto se to plaća i čekam odgovor više od desetljeća).

U ovakvim situacijama odgovorni (u Svijetu) prisiljeni su koristiti tehniku osiguravajućih kuća i vojske, a to je najobičniji “zakon brojeva”. Pošalju li nedovoljno sposobne ljude na intervenciju, već prisutna tragedija može se i povećati, a ne samo ostati neriješena.

PROČITAJTE JOŠ: STIPE PETRINA “Ronioci iz Zagreba dolaze spašavati, to je slabost sustava”

Photo: Pixabay

Zašto je pozvana udaljena ekipa?

Ronioci specijalne policije su obučeni i utrenirani za reagiranje u puno težim situacijama i nitko ne sumnja da bi im ovakva akcija bila rutinska operacija, ali i mene zanima kako da nije zanemarena njihova trenutna rutinska aktivnost već je pozvana toliko udaljena ekipa.

Zanima me i odgovor na pitanje koje nisam našao u komentarima:
– Zašto nisu pozvani profesionalni ronioci koje imamo u gotovo svakom selu na Jadranu, koji su bolje obučeni od sportaša, utrenirani su jer im je ronjenje svakodnevni posao, većina je dovoljno dobro opremljena za ovakve intervencije i dostupni su doslovno 24/7 ?

Prilikom svake tragedije prisutna je riječ “nažalost”, ali čini se da “nažalost” nismo daleko odmakli i ne u pravom smjeru od doba milicionerske kontrole i njihovog iživljavanja na roniocima.

Čak i tada sportski ronioci pozivani su na ovakve intervencije, ali njihov osnovni tečaj trajao je mjesecima, nekontinuitet u ronjenjima kažnjavao se gubitkom licence, liječnički pregledi bili su fascinantno strogi, instruktori i treneri su nam doslovno pili krv na slamku i bili smo pod patronatom vojske koja sve ovo prijašnje uvjetovala i bezuvjetno tražila potpunu spremnost, ali nas je darivala opremom i besplatnim tečajevima.

Čak se i ta spremnost provjeravala najmanje jednom godišnje na akcijama “Ništa Nas Ne smije Iznenaditi”, kako bi Grobničani rekli “A ča nam ki more”.

Iako SPORTSKI ronioci, bili su ipak sposobni i spremni reagirati, a upravo oni su dobrim dijelom danas aktivni u podvodnim radovima. Razlog je bila politika tadašnje “JNA” ali i činjenica da je bilo svega nekoliko obrtnika koji su se bavili ronjenjem, a sportaša puno manje nego danas.

Opet “nažalost”, u ovom slučaju očekivalo se vađenje tijela utopljenika, ali moglo se raditi i o potrebi hitnog spašavanja života kad su odlučujuće sekunde, a ne sati puta iz Zagreba.

Onaj tko ne shvaća razliku ovih situacija neka pogleda sljedeće sadržaje i zapita se što bi bilo da je nesretnik čekao pomoć prokleto dugim sekundama, minutama, satima, nadajući se da neće stići prekasno?

Nigerian cook survives 2 days under sea in shipwreck air bubble

Apel odgovornima da se pokuša kvalitetnije organiziranje spašavanja na/pod morem od strane jednog malog ronioca je besmislen i višestruko ismijan, ali siguran sam da pametniji imaju bolje ideje i njihov trud bi mogao nešto potaknuti.

Svačiji tata je mogao biti na toj ribarici.

Davor Majkić

PROČITAJTE JOŠ: Smrtno stradao ribar u brodu koji je nakon nasukavanja potonuo kod otoka Zmajana

Vaš komentar