Drvene igračke iz Dalmatinske zagore, kulturno dobro koje izumire

Photo: EMZ

ZELOVO/SPLIT – Tradicija izrade drvenih igračaka koja je u Hrvatskoj uvrštena na listu UNESCO-ve nematerijalne zaštićene baštine nije svojstvena samo Hrvatskom zagorju. Drvene igračke izrađivale su se i u zaleđu Dalmacije točnije u Dalmatinskoj zagori u mjestu Zelovu, a najčešće ih se može vidjeti i kupiti na sajmovima i feštama, poput one splitske na Svetog Dujma.

Gordana Igrec

U svojoj opsežnoj znanstvenoj knjizi koju je prije kojih mjesec dana promovirala muzejska savjetnica dr. sc. Iris Biškupić Bašić u Mimari u Zagrebu pod nazivom „Drvene tradicijske igračke“, upravo s puno pažnje, ljubavi, ali znanstveno utemeljeno, jer je sama „zasukala rukave“ i istražila ovu temu na licu mjesta, opisuje izradu igračaka u Dalmatinskoj zagori. To su oni drveni leptiri i sve drvene igračke koje tako rado još uvijek, unatoč svijetu video igara, roditelji ili djedovi i bake kupuju za Svetoga Duje u Splitu na vašaru svojoj djeci. Vraćajući se tako u svoje djetinjstvo i tako čuvajući tradiciju. Ne kaže se uzalud: „Bolje da propadne selo, nego običaji“. U Skandinavskim zemljama velika se pažnja pridaje drvenim igračkama u razvoju dječje mašte, socijaliziranosti i svih osobina potrebnih da jednom postanu „zreli i odgovorni, te empatični ljudi“. Knjigom o tradicijskim drvenim igračkama dr.sc. Iris Biškupić Bašić iz Etnografskog muzeja u Zagrebu s kojom smo razgovarali za portal morski, daje svoj obol djetinjstvu i tradiciji za koju se vrijedi boriti da ne izumre.

dr. sc. Iris Biškupić Bašić – Photo: EMZ

Kako ste doznali da su se mještani sela Zelovo bavili izradom tradicijskih igračaka?

– U Etnografskom muzeju u Zagrebu zaposlena sam kao muzejska savjetnica i voditeljica Zbirke dječjih igračaka i igara, Zbirke košaraštva, Zbirke lončarstva, Zbirke medičarsko-svjećarskog obrta, Zbirke tradicijskih dječjih igračaka i Zbirke tradicijskih obrta.

Već sam kao dijete odlazila s roditeljima na proštenja i sajmove i na dar dobivala dječje igračke koje su nastajale u hrvatskim selima. Moj je otac čuo da se igračke izrađuju i u Zelovu, a dolaskom u Sinj zatekao je majstora Jakova Delaša kako ispred crkve na pijaci prodaje na kartonskoj kutiji lijepe drvene dječje igračke koje je sam izradio. Taj susret ga je potaknuo da posjetimo spomenuto selo i razgovaramo o izradi igračaka sa spomenutim rukotvorcem. Kasnije kada sam počela raditi u Etnografskom muzeju bilo je prirodno da posjetim majstora Delaša i od njega za muzejsku zbirku otkupim igračke. To je naravno, bio samo početak istraživanja koje sam započela u mladosti, a traje i danas.

Od kad se mještani Zelova bave izradom tradicijskih drvenih igračaka?

– Selo Zelovo, nedaleko Sinja, u Dalmatinskoj zagori, smjestilo se na 800 m nadmorske visine, a kako su u tome kraju zime bile oštre i duge, a stanovnici vješti u obradi i oblikovanju drvenih predmeta, uz diple, gusle i cigaretnike (cigarluke), glinene lule i drvene kamiše, već početkom 20. stoljeća crpeći uzore i inspiraciju iz neposredne okoline pojedinci su se počeli baviti i izradom dječjih igračaka. Na području Zelova u Sinjskom kotaru pokrenuta je oko 1949. godine domaća radinost, a glavni nositelj proizvodnje dječjih igračaka bio je rezbar Ante Delaš.

Posljednja obitelj koja je izrađivala dječje igračke u Zelovu je obitelj Jakova Delaša. Njegovi sinov Stanko, Ivan i Mate, kao i kći Kata, od djetinjstva su uz oca izrađivali igračke, a kada je on zbog bolesti 2000. godine prestao s radom, Stanko nastavlja uz svoj posao i izrađivati igračke do 2002. godine kada zbog smanjenog interesa javnosti potpuno prestaje s rezbarenjem.

Gdje su plasirali svoje proizvode?

– Proizvode su za prodaju donosili Kotarsko-trgovačkom poduzeću „Kamešnica“ koje ih je dalje distribuiralo, potom poduzeću Narodne rukotvorine u Zagrebu, ali i na pijaci ispred svetišta Gospe Sinjske u Sinju, na pazaru u Splitu, a posebno za vrijeme svetkovine Svetog Duje. Putovali su i u ostala dalmatinska središta poput Imotskog, Knina, Vrgorca, Vrlike, Makarske.

Po čemu se njihove igračke razlikuju od onih napravljenih u Hrvatskom zagorju?

– Zelovske igračke izrađene su od klenova drva, najčešće su to malene kratke svirale ukrašene rezbarenom površinom te lakirane ili oslikane. Uz klen koristili su često i drvo trepetljiku ili jasiku (iz porodice vrbe) koja je rasprostranjena na spomenutom području, a prikladna je za obradu jer je meka, lagana, elastična i srednje čvrsta te bijela pa je pogodna za oslikavanje. Njihovo je oslikavanje karakteristično i prepoznatljivo pa možemo reći da je to tzv. zelovska manira oslikavanja. Kao podlogu na drvo nanose nježno žutu vodenu boju na koju se apliciraju ukrasi s blagim crvenim i zelenim šarama, za razliku od zagorskih igračaka koje su intenzivnih jarkih crvenih, plavih, žutih ili zelenih boja, a tako su i šareno ukrašavane. Motiva je znatno manje nego u Hrvatskom zagorju, ali sve su rađene rukom, nožićem i spajane čavlićima. Najviše su radili konjiće i leptire koje nazivaju ticama. Potom zrakoplove, gimnastičare, plesače na štapu tj. vrtaljke i svirale poput čekića.

Koliko se osoba u Zelovu bavilo izradom drvenih igračaka?

– Nije mi poznat točan broj izrađivača dječjih igračaka, ali u nekim dokumentima navodi se da je pedesetih godina 20. stoljeća radilo desetak stanovnika Zelova, a da se moglo zaposliti još toliko drvorezbara. Krajem 20. stoljeća tj. 90-ih godina ostao je samo već spomenuti rezbar Jakov Delaš.

Što je od njihovih izrađenih igračaka ostalo sačuvano do danas?

– U Etnografskom muzeju u Zagrebu sačuvano je u Zbirci tradicijskih dječjih igračaka devedeset i devet igračaka s područja Zelova. Ove se igračke nalaze i u fundusu Etnografskog muzeja u Splitu, Makarskoj, Sinju, a vjerujem i u mnogim obiteljima diljem Hrvatske i šire.

Photo: Youtube/Screenshot

Kulturno dobro koje se ugasilo

Jesu li igračke iz sela Zelova na popisu UNESCO-ove nematerijalne baštine?

– Zelovske se igračke ne nalaze na UNESCO-ovu popisu nematerijalnih kulturnih dobara čovječanstva, jer da bi dobro bilo upisano na UNESCO-ov Reprezentativan popis mora biti živo u narodu, mora ga se njegovati i s njime živjeti, a na žalost ovo se kulturno dobro ugasilo kao umijeće izrade te ga Ministarstvo kulture Republike Hrvatske nije moglo uvrstiti u nominaciju uz tradicijske dječje igračke Hrvatskog zagorja koje se još uvijek izrađuju.

Izumire li u cijeloj Hrvatskoj polako izrada tradicijskih drvenih igračaka?

– Na žalost izumire. Od nekoliko centara u kojima je postojala organizirana izrada igračaka, danas se izrada zadržala samo na malom prostoru Hrvatskog zagorja, u selima Laz Bistrički i Stubički, Tugonica, Turnišće, Gornja Stubica i Marija Bistrica, ali s malim brojem nositelja ovoga umijeća.

Što takve igračke danas nama znače?

– Dječje igračke važan su dio naše baštine, na izradu i ljepotu ovih igračaka koje su nastajale organizirano u hrvatskim selima možemo biti ponosni jer nose sva obilježja kraja u kojemu su nastajala. Kao i u ostalim Europskim zemljama i u Hrvatskoj se razvila organizirana izrada igračaka, a u Hrvatskom zagorju u pojedinim se obiteljima zadržala izrada s izričajem kojeg nose već generacijama. I upravo ta originalna izrada, korištenje prirodnih autohtonih materijala, živopisno oslikavanje i promišljanje o njihovoj namjeni i pomoći u razvoju djeteta od najranije životne dobi hrvatsku igračku čine jedinstvenom. One nisu ostale samo igračke, one su postale prepoznatljive i kao nacionalni suvenir i jedan od simbola Hrvatske.

Koji su planovi za budućnost?

– Etnografski muzej koji ove godine slavi stotu obljetnicu ušao je u proces obnove pa je potrebno prikupljenu građu obraditi prema danas zadanim pravilima, da bi se mogla u novom stalnom postavu što bolje predstaviti javnosti. No, kako mi etnolozi pratimo promjene koje se događaju u narodu dio našega posla je i terenski rad bez kojega niti jedna tema kojom se bavimo ne bi bila potpuna. Stoga kada radimo na terenu uz bilježenje slikom i riječi kazivanja sugovornika, pokušavamo uvijek nadopuniti i naše zbirke predmetima koji nam nedostaju. Tako je nastala i ova knjiga o tradicijskim dječjim igračkama iz Zbirke Etnografskog muzeja, ne samo s ciljem da predstavi dio bogatog muzejskog fundusa, već i da ostavi pisani trag o jednom vrijednom umijeću i ljudima koji su ga stvarali, za nove generacije. Želja mi je na isti način obraditi i druge muzejske zbirke za koje sam zadužena i o kojima skrbim.

Gordana Igrec

Vaš komentar