Kako trajno riješiti problem nedostatka 5 tisuća turističkih djelatnika?

Kako trajno riješiti problem nedostatka 5 tisuća turističkih djelatnika?

130
Podijeli objavu
Photo: Pixabay

„Ra-ra-radnička odmara se klasa, pla-plavi se Jadran talasa“, vrtjela se ova Mucalova pjesma prije kojih 30 godina po radio postajama kada je upekao zvizdan. Onda je bio donekle red. Znalo se da Slavonci ostaju u Slavoniji „brinuti svoju brigu“, a da će se za furešte pobrinuti svi u Dalmaciji i Istri. Poslije 30 godina od kako je skoro pa prošlo nakon osamostaljenja Hrvatske nit manje nit više nego se preko „razglasa“ traži 5 tisuća sezonaca, ponajviše konobara za rad na Jadranu. I to – stranaca! Povuci-potegni kao nekad na Jadranskim susretima, drž-ne daj, Vlada do srijede ne dozvoljava uvoz strane radne snage, a na Zavodu za zapošljavanje je negdje oko 1 5000 kvalificiranih ugostitelja.

Gordana Igrec

Oni pak, očito je, ne žele pod uvjetima koji vladaju u kuhinjama i kafićima diljem Jadrana zarađivati na nekoliko mjeseci kruh u „znoju lica svoga“. Ima li se na umu rečenica uglednog ekonomista dr. Guste Santinija koji je već u više navrata upozoravao kako se „Hrvati u gospodarstvu ponašaju poput djece“ ili nedavne izjave bivšeg premijera Zlatka Mateše kako „nije dobro da naša zemlja ostvaraju BDP od turizma 22 posto“, tada se postavlja ozbiljno pitanje: gdje zapravo gori? I zašto se odmah gasi vatra na jednoj buktinji,  a ne rješavaju se problemi planski. I nekadašnji premijer Zoran Milanović koji je ovih dana najavio kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske imao je „omašku u izjavi“ kada je kazao kako je ovo „ slučajna država“. No, od „slučajne države“ do države „slučaj“ malo treba proći da se razlika izbriše.

Unatrag 28 godina koliko je stara država svo težište se stavilo na uništenje industrije, na uvoz robe, šverc, zavičajno-rođačke veze i na „udicu i parangal za furešte“ iliti – turizam. U međuvremenu od najave da ćemo biti „zemlja meda i mlijeka“ do egzodusa preko 350 tisuća ljudi koje je odselilo iz „lijepe naše“ za boljim radnim uvjetima, boljim ljudskim odnosima i sređenijem i uljuđenijem životu do „pustinje duha“ i zemlje bez kruha ostaje jedino ovo potonje. Što poručuju vladajući: „Ako nema kruha, neka jedu kolače“. Jer sit gladnome ne vjeruje. I upravo na primjeru turističke nevolje sa konobarima koji nedostaju,  a nekako bi baš premijera Plenkovića bilo lijepo vidjeti s leptir mašnom, bijelim sakom i bijelom krpom preko ruke kako tečno govori pet svjetskih jezika i onako imponirajuće pojave raznosi pjate i servira kavu na svim jezicima svijeta, a predsjednicu Grabar Kitarović kako njiše zamamno bokovima dok u kratkoj crnoj suknjici i bijeloj pregači radi kao sobarica, vide se, naime, svi nedostaci gospodarske politike koja se vodila unatrag 28 godina. Onako kao da ju je „voda donijela“ ili „drži vodu dok majstori odu“. Znam da vas ovaj prizor premijera s leptir mašnom i predsjednice u crnoj suknjici i čipkanoj pregači uzbuđuje i nekako vam je odmah lakše oko srca, jer resantiman nemoćnog je – resantiman (makar slutio i na odmazdu i to baš na onom nemoćnijem od sebe), ali slatko je za puk koji jede iz kontejnera ili na akciji i jedva spaja kraj s krajem, barem na papiru kada „kruna nekome padne s glave“ ako ništa drugo, a ono barem zamišljati taj prizor.

No, kako će riješiti ovaj problem? Poslat će onu malu „vojsku nezaposlenih“ u „vatru neka se kale“? Dovesti konobare iz Srbije i poslije ih premlatiti! Zapravo, već je danas pokojni Oliver Dragojević pjevajući Galeba, a poslije dajući komentare na naš „turizam kojeg forsiramo“ kazao: „Ne daju naši ljudi pišljivoga boba za furešte. More i sunce. Da ih se što prije riješe. Nismo mi turistička zemlja“. Tako je kazao Oliver Dragojević. Bojim se da mi samo glumimo „turizam“. Lažan osmijeh, zlatan zub, ako nisi krezub ili glup. Na kojoj je razini naša turistička ponuda? Čemu smo se i zašto toliko okrenuli apartmanizaciji ili velikim hotelskim kompleksima? Pa, na Jadranu primjerice samo na Viru više Varaždinaca iznajmljuje svoje kuće i vikendice za odmor nego što domaći u Splitu zarade i vide šoldi od furešta na svojem terenu. (Jedino ako nemaju kamenu kuću za odmor na Šolti ili na Braču, pa su primorani – iznajmljivati je).

I dok takva rentijerska logika bude temelj za privredu, a ostala „raja“ bude iseljavala, ako tko više ima i iselit, može se dogoditi kao u romanu s naslovom: „Pukovniku nema tko da piše“.

Sve je što je bilo radno sposobno – iselilo je, a Vladi neće uskoro imati niti tko da piše!

Od Hrvatske će ostati samo zastava i grb, poneki političar koji ne može otići u Bruxelless, starost koja je gradila poslije rata zemlju i himna. No, dobro i poneki vatreni navijači „za naše dečke u kopačkama“. Konobara ni za lijek, sobarice su došle iz Srbije, u zagrebačkim kafićima konobara za ljetne sezone nema, jer su svi na Jadranu…Ima li uopće nade za nas koji smo ostali trpjeti, ali ne i šutjeti? Sa leptir mašnom ili bez nje i sa vodama u lavoru. Bez kavijara molim, rekao bi neki Čarls Bukowski.

Gordana Igrec

* Stavovi izneseni u kolumnama, vašim vijestima i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije portala Morski.hr *

Vaš komentar

Pratite nas na facebooku: