Photo: Igor Narandžić

Ako je otac Velebit, onda je majka Dinara. Naravno govorimo o našim planinama. A njihovo dijete, po logici stvari, bilo bi Biokovo. Divlje, razmetno nepočešljano dijete. 

Igor Narandžić

Biokovo je jedina planina u Hrvatskoj koja istovremeno može izazvati vrtoglavicu i divljenje. Biokovo je vertikala. Vertikala nad morem. Stajanjem na  vidikovcima poprimamo oblik divokoze i poput te spretne životinje ostajemo na tim točkama dugo, dugo. Biokovo je također jedina planina s koje se direktno možeš sjuriti u more; htio ti to ili ne, odnosno slobodnom voljom ili slobodnim padom.

 

Ne okreći se sine – Photo: Igor Narandžić

Biokovo ima nekoliko lica, onako kad se gleda iz daljine. Ovisno prilazimo li mu s morske ili kopnene strane.  Svaki susret s Biokovom je upečatljiv na svoj način. Morsko lice Biokova je impozantno i nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Biokovo kao da se ruši u more, njegova strmina, oštrina i ogoljelost bez ikakva uljepšavanja udaraju u plavetnilo. 

Biokovo ulazi u more – Photo: Igor Narandžić

Biokovo je odraz naših težnji, naših napora, naših strahova i dvojbi. Biokovo uvijek ima pitanje, ako ne i dva koje s vremenom postavimo sami sebi dok se penjemo, a glase otprilike ovako: “mogu li ja ovo?” i “jesam li sigurno normalan?” (onaj doktor na sistematskom  pregledu kao da mi je nešto prešutio)?

Gledano s mora, Biokovo je zid koji omeđuje makarsko primorje, zgodna turistička vizura, ali isto tako Biokovo je zamka za šlapica turiste koji gledajući  iz kafića s rive pomisle kako i nije neki napor sada krenuti gore i naći se na jednom od vrhova. Takvi na kraju nigdje ne dođu. Helikopter dođe po njih.

Gledano iz unutrašnjosti (s autoceste) Biokovo izaziva divljenje. Biokovo nije prostrana, široka planina poput Dinare, Velebita, Biokovo je prostorno, škrta, ali tehnički, iznimno zahtjevna planina. A jedan od njegovih težih uspona svakako je uspon s morske strane na Sv Iliju. Kada stanete u podnožje te staze, a GPS uređaj pokazuje slijedeće vrijednosti: 1600 metara do cilja i 1000 metara nadmorske visine, ne morate biti matematičar da zaključite kako svaki korak na Biokovu ima svoju visinu. A visina je permanentna, stalna i uvijek iznova vas udara u lice.

Put na Sv Iliju rješava nas nekoliko dilema i donosi bitne zaključke: nešto s nama sigurno nije u redu (pogledati pod “sistematski pregled”, op.a.), usto možemo svaki tren pasti i tresnuti pa to što s nama nije u redu, gubi na značaju. Ne smijemo gledati ni dolje ispod nas, ne smijemo razmišljati o putu koji nas još čeka do cilja, zašto nismo vezani kada ovo graniči s alpinizmom itd…..

Biokovo traži ruke i noge – Photo: Igor Narandžić

Uspon na Biokovo traži ruke i noge.

Drevna Berulija – Photo: Igor Narandžić

Jedan od rijetkih pitomijih uspona na Biokovo, kroz bajkovitu, drevnu Beruliju.

Stigovi Petra Gudelja – Photo: Igor Narandžić

Na putu nas prate stihovi pjesnika Biokova, Petra Gudelja.

Na Biokovu nema lakog pristupa, unatoč asfaltnoj cesti najviši vrh (Sv Jure) se osvaja na tradicionalni način; korak po korak. Sv  Jure i penjač od pamtivijeka….

Sveti Jure i penjač – Photo: Igor Narandžić

Biokovo ne prašta loše isplaniran izlet. Biokovo ne prašta uopće. Iza takvih izleta ostaju samo umorne noge (danima), pokoja rana ili posjekotina, raspadnuta obuća te tamna koža izložena suncu i morskoj soli. 

Igra oblaka nad pučinom – Photo: Igor Narandžić

Na Biokovu se definitivno osjeća more. Pa čak i kada se zađe u planinu i na taj način more izgubi iz vida, more je i dalje tu. Njegovo plavetnilo i prostranost noću poistovjećujemo s plavim, tamnim nebom, a raštrkane otoke po pučini možemo zamisliti u zviježđu nad našim glavama.

Noćenje na travnatoj glavici – Photo: Igor Narandžić

Noćiti na Biokovu, na tim visinama, pod otvorenim zvjezdanim nebom i nad otvorenim morem kojeg doduše noću ne vidimo, ne čujemo, ali ga  osjećamo – privilegija je ljudi. Ponesite šator i vreću jer vrijeme se u planinama brzo izmjenjuje. Nemojte izabrati vrh koji direktno gleda na sjever jer su udari bure na Biokovu zastrašujući i iznenadni, malo niži vrhovi nad morem bit će sasvim u redu, a opet skriveni ste od vjetra. Vatru nemojte paliti, plinsko kuhalo je brzo i efikasno. 

Samoizrađeno kuhalo – Photo: Igor Narandžić

A svjetlo? Ne treba vam. Samo pogledajte u zvijezde. Na Biokovu naime nema svjetlosnog zagađenja…

A ujutro, kao nagrada vašim naporima, Biokovo vam se odužuje višestruko- pogled s jedinstvene  vertikale nad morem.

Jutarnji pogled – Photo: Igor Narandžić

I da, Biokovo ima i treće lice, umalo zaboravih, to je lice planinara  što se spušta niz njegove vrleti natrag u civilizaciju – lice umora, zadovoljstva i odsustva.  Odsustva do buđenja. 

Do iduće morske šetnje, pozdrav!

Igor Narandžić

Vaš komentar