NEISPRIČANA RATNA PRIČA Tajni diverzantski vod 28 godina čuvao tajnu obrane Šibenika...

NEISPRIČANA RATNA PRIČA Tajni diverzantski vod 28 godina čuvao tajnu obrane Šibenika s mora

4590
Podijeli objavu
Foto: Jovica Brkić, Boris Radić, Zoran Šonc

ŠIBENIK – Nećete ih vidjeti po braniteljskim prosvjedima, a nažalost ni u povijesnim udžbenicima. Nema ih na ni jednoj fotografiji, obljetnicama, misama ili stranačkim skupovima. Ne primaju čak ni braniteljske mirovine, jer, kako kažu „Odradili smo posao u ratu, a nakon rata nastavljamo radom doprinositi državi u miru.“ Donosimo ekskluzivnu priču o tajnom vodu za podvodna djelovanja, o kojem se do danas u javnosti nije znalo ništa!

Izgradili su prvo ubojito plovilo Hrvatske ratne mornarice. Zaštitili su Šibenik od agresora s mora. Bili su spremni na diverzantske akcije Jugoslavenske ratne mornarice i nakon 28 godina odgovaraju na pitanje “Je li ulazak u šibensku luku bio miniran?”

Istinu na vidjelo napokon izbacuje ratni zapovjednik prvog improviziranog torpednog čamca, porinutog prije raketne topovnjače Petar Krešimir IV. Boris Radić je nakon dugo godina na nagovor svojih bližnjih, obitelji, prijatelja i djelatnika Muzeja grada Šibenika, odlučio napraviti knjigu u kojoj opisuje dosad nikad ispričanu pozadinu događaja obrane Šibenika s mora.

Ronioci pretvorili svoje plovilo u prvi ratni brod

– Priču su započeli ronioci ronilačkog kluba Jastog. Vrimena su bila takva da smo mi radili u strogoj tajnosti. Prva četveročlana posada osmislila je prenamjenu 8 i pol metara dugog broda kojeg je dotad koristio upravo naš klub. Jedan od najvažnijih naših zadataka je bio čuvati Žirje od desanta, pa onda Smokvicu i Zečevo. Kako god izgledali smišno, opremljeni smo bili tako da smo mogli napraviti kaos! Imali smo karakteristike ratnog broda, osim što smo izgledali smiješno mali, ali američka torpeda NK 44 koja smo montirali na plovilo, bila su ubojita!

Bilo je dojava o podmornicama kod otoka Svilana i Zečeva, ali s brzinom od svega 8 NM na sat, dok dođemo na lokaciju, obično tamo ne bi zatekli ništa. Nismo imali bilo borbenih djelovanja, jer da smo imali, onda bi se znalo – priča uvodno Radić priču koju će prvi put javnosti ispričati tek pri predstavljanju svoje knjigeu izdanju šibenskog Muzeja.

– Samostalni vod za podvodna djelovanja osnovan je 16. rujna 1991. na početku Rujanskog rata. Vod je formiran u prostorijama tadašnjeg Ronilačkog kluba „Jastog“ na sastanku u 16 sati, a prva sirena za opću opasnost u Šibeniku oglašena je u 17.57.

Treba naglasiti kako su svi dragovoljno došli nakon telefonskog poziva.

Vod se ustrojava prema ranijoj obučenosti iz pojedinih područja borbenog djelovanja, na Protuminsko, Protudiverzantsko i Pomoćno odjeljenje.

Zapovjednik Omer Marinov  javlja u stožer 113. brigade HV-a o izvršenoj mobilizaciji i Vod dobiva status samostalne postrojbe. Veza sa stožerom su kapetan Božo Marković, pukovnik Duško Krnić te Davor Škugor u Kriznom štabu.

Ujutro, 17. rujna 1991. počinje napad na grad. Brodovi JRM, u bijegu iz ratne luke Kuline, otvaraju vatru po starom gradu. Pripadnici Voda se nalaze na obali u prostorijama Ronilačkog kluba „Jastog“ pod izravnom vatrom s brodova.

U tenkovskom granatiranju grada, 20. rujna 1991. jedna granata pada neposredno ispred klupskih prostorija oštetivši  vrata. Bilo je jasno da se ondje više ne može ostati  pa je Vod prebačen u prostor Veslačkog kluba „Krka“.

Foto: Jovica Brkić, Boris Radić, Zoran Šonc

Zbog potpunog zamračenja grada, u strahu od bombardiranja zračnih snaga JNA, slijedi zadatak gašenja svih pomorskih svjetala u Kanalu sv. Ante. svih osim onog koji se nalazi uz samu vojarnu Minerska.

Od 25. rujna 1991. do 26. listopada 1991. pripadnici Voda izvršavaju mnogobrojne zadatke pretraživanja Remontnog zavoda, koji je oslobođen, te vojarne „Kuline“ tragajući za odbačenim naoružanjem i neeksplodiranim minskoeksplozivnim sredstvima. Bili su u izravnoj opasnosti zbog okruženja neprijateljske vojske smještene u vojarnama „Duboka“ i „Paninkovac“ i raketiranja iz zraka preostalih brodova koji su bili na vezu u  Remontnom zavodu. U tom pretraživanju, pored streljiva i odbačene brodske opreme, pronašli su i prvu pušku postrojbe Kalašnjikov M70 – priča nam Boris Radić tijek događaja.

Zatvaranje i miniranje kanala

– Zbog osnovane sumnje da JNA namjerava izvući preostale oficire iz okruženih vojarni, dana 26. listopada 1991. dobivaju zadatak da potpuno zatvore Kanal sv. Ante te da nadziru svako kretanje, te iz prostora VK „Krka“ sele u bungalove na Jadriji.

Kako bi se dodatno osigurali od probijanja barikade, izrađuju podvodne sidrene mine  s električnim upaljačima kabelom povezanim s kontrolnom sobom u samoj lanterni Jadrija.

Podvodni ronilački lokator kome je funkcija prisluškivanje drugih lokatora. Na svjetioniku Jadrija bio je zapovjedni/kontrolni centar, gdje je čovik osluškivao ako bi čuli sonar podmornice, onda bi on zvao zapovjedništvo, tražio dozvolu za aktiviranje mina – Foto: Jovica Brkić, Boris Radić, Zoran Šonc

Od Hrvatskog ronilačkog saveza stiže pomoć u opremi i eksplozivu zaplijenjenima u zagrebačkim vojarnama; gumeni čamac s vanbrodskim motorom od 40KS te podvodni telefon i ručni podvodni električni lokator ili sonar. Kako je jedna njegova opcija bila samo osluškivanje drugih sonara, a podmornice se za podvodnu plovidbu koriste tim uređajima (koji su slični radarima), dolaze na ideju da jedan takav uređaj postave na rivi svjetionika Jadrija kako bi osluškivali mogući dolazak podmornice. No, to nije bilo dovoljno, nego je  trebalo i fizički spriječiti podmornice i brodove da prolaze kanalom – priča Radić.

Mrežom čelične užadi od Mediteranskih igara zatvorili ulaz u Šibenik

– Nalaze rješenje da ispletu mrežu od čelične užadi i njom zatvore ulaz. Materijal nalaze u zatonskom hangaru. Sajle, koje su služile za veslačke staze ostale od Mediteranskih igara 1979. godine, dobro su poslužile svrsi. Zadatak nije bio nimalo lak. Sondirana je konfiguracija terena između lanterne Jadrija i pličine Ročno, čija je udaljenost oko 200 metara, a dubina kanala 42 metra sa strmim krajevima. Trebalo je isplesti mrežu od oko 8000 m2 . Odlučili su da „oko“ mreže bude dimenzija 1×2 metra kako bi riba mogla nesmetano migrirati. Mrežu su izradili na nogometnom igralištu blizu  Minerske iz koje su ih svakodnevno nadzirali  i imali  na nišanu. Odlučili su je izraditi u tri dijela jer je, zbog veličine i težine, bilo nemoguće njeno postavljanje.

Uz jako osiguranje policije, koja je pratila ponašanje jugo-vojske iz vojarne Minerska, te uz pomoć tehnike Elektroprijenosa, 1. studenog 1991. postavljaju mrežu na zadanu poziciju. Rasteže se čelično uže debljine 12 milimetara od Jadrije do Ročnog, na njega se vješa mreža i ronioci izvode podvodno spajanje sva tri dijela. Jedan je kraj bio pričvršćen oko lanterne Ročno, a drugi na vitlo postavljeno na rivi lanterne Jadrija. Između nosive sajle i vitla postavljaju jaki dinamometar kako bi ih alarmirao u slučaju da osluškivanje sonara zakaže,  a podmornica se zabije u mrežu. U tom slučaju, dinamometar bi pokazao nenormalno naprezanje mreže što bi značilo da je nešto gura. Na nosivu sajlu još se postavljaju plutače i svjetlosna signalizacija, kao oznaka mogućeg prolaza. Vitlo je omogućavalo da mrežu po potrebi spuste do dubine koja je potrebna da naši brodovi, uz suglasnost Kriznog štaba, mogu nesmetano prolaziti, nakon čega bi je ponovno zategli tako da nije bilo moguće proći ni brodovima ni podmornicama.

Kako bi se dodatno osigurali od probijanja barikade, izrađuju podvodne sidrene mine  s električnim upaljačima kabelom povezanim s kontrolnom sobom u samoj lanterni Jadrija – otkriva Radić do ovog trenutka nepoznate detalje.

Miniranje izvedeno u najstrožoj tajnosti: „Ni posadama naših brodova ne bi bilo ugodno da su znali da prolaze iznad minskog polja“

– Izrađuju dvije mine u metalnom kućištu s po 60 kilograma trotila i sidre ih najbliže mreži na dubinu od 15 metara. Dodaju još niz sidrenih mina s jedne i druge strane mreže, u razmaku od desetak metara. Prazne posude boje Jupola od 15 litara pune s desetak kilograma trotila i nazivaju ih popularno „jupolkama“. Oblažu ih stiroporom kako bi mogle plutati na zadanoj dubini. I one su bile kabelom povezane s kontrolnom sobom te su se mogle aktivirati u svakom trenutku, pojedinačno ili sve zajedno.

Miniranje kanala izvedeno je u strogoj tajnosti tako da, osim njih i nekoliko ljudi iz zapovjedništva, nitko nije znao. Valjda i posadama naših brodova koji su povezivali otoke sa Šibenikom ne bi bilo ugodno da su znale da prolaze iznad minskog polja. Zadatak je obavljen i Kanal sv. Ante bio je osiguran.

Kanal sv. Ante bio je miniran tzv. minama “Jupolkama”. Civilni brodovi bi se puštali, a onda bi se sajla s čeličnom mrežom ponovno zategla… Foto: Jovica Brkić, Boris Radić, Zoran Šonc

Nakon postavljanja svakodnevno se, roneći, provjeravala mreža i sidrene mine. Napokon je HV imao potpun nadzor cjelokupnog pomorskog prometa nad morem i pod njim.

U međuvremenu, Hrvatska vojska  preuzima vojarnu „Paninkovac“ gdje napokon dolaze do osobnog naoružanja Kalašnjikov M 70 i mitraljeza MG 42 kalibra 7,9mm s pripadajućim streljivom.

Također, u potkopima nalaze i američka protupodmornička torpeda MK 44.

Genijalna ideja za mali bojni brod, protiv kojeg podmornice JRM-a nisu imale šanse

– Kako je još uvijek prijetila opasnost od diverzantskih napada na bitnice Žirje te Zečevo i Smokvicu, dolaze na ideju da prerade njihovu ronilačku pilotinu u torpedni čamac. Naime, torpedo je trebalo samo spustiti u more i on bi se počeo spiralno spuštati do zadane dubine dok bi mu se baterije punile morskom vodom koja je služila kao elektrolit. Kad bi se napunile, torpedo bi proradio i uključilo vlastiti pogon i sonar te aktivno pretraživao okolicu tražeći cilj. Kad dođe do zadane dubine, ponovno se spiralno vraća do 5 metara ispod površine te nanovo zaranja dok ne pronađe cilj ili potroši baterije. Ako bi pronašao cilj, automatski bi se usmjerio prema objektu brzinom od 30 NM te ga udario i aktivirao eksplozivno punjenje koje je moglo probiti čeličnu oplatu podmornice i izazvati ozbiljno oštećenje ili potpuno potapanje, ovisno o mjestu udara. Podmornice bivše vojske mogle su se kretati maksimalnom brzinom od 16 NM, dakle nisu imale nikakve mogućnosti za bijeg.

Izgleda vrlo jednostavno, ali je trebalo osmisliti način kako ga nositi na brodu i baciti u more.  Zamjenik zapovjednika i ronilački instruktor ing. brodogradnje Zoran Šonc uzima mjere torpeda, osmišljava mehanizam, pravi nacrt i daje ga u izradu Remontnom brodogradilištu. Posadu broda tada čine Zoran Šonc, Boris Radić, Jovica Brkić i Joso Juras.

Hidrostatski upaljač za dubinske mine gađanje podmornica – uzeli smo sanduke trotila nagaznih mina i izvadili par komada punjenja i upaljač kojeg smo napravili od injekcije. S tim razmakom smo regulirali gdje će mina eksplodirati – Foto: Jovica Brkić, Boris Radić, Zoran Šonc
Brod je morao izgledati kao civilni izvana. Na krmi su dvije mine, koje se nimalo ne ističu – Foto: Jovica Brkić, Boris Radić, Zoran Šonc

Brod odvoze u Remontno brodogradilište gdje se rekonstruira, a posada aktivno sudjeluje u svim radovima.

Osnovna ideja je bila da brod zadrži civilna obilježja radi sigurnosti posade. Opremaju ga podvodnim električnim lokatorom (podvodnim radarom). Sondu lokatora postavljaju na pramac kamufliranu kao feral. Pri korištenju bi se sonda spuštala iz kućišta i uranjala u more ispod gaza broda. Na kabinu se smještaju dva nosača torpeda, a zbog stabiliteta broda ispod podnica postavljaju željezne ingote (oko 600 kilograma) te sanduke streljiva kao i sanduke improviziranih dubinskih mina s 20 kilograma prešanog  trotila TM200, opremljene hidrostatskim upaljačima vlastite izrade.

Upaljač je izrađen od plastične štrcaljke za injekcije tako da je na klip postavljen  jedan kontakt, a drugi kroz otvor štrcaljke. Razmakom između kontakata određivala se dubina aktiviranja mine. Kako bi mina tonula, tako bi rastao vodeni tlak pa bi se klip približavao kontaktu. Svakih 10 metara tlak naraste za 1 bar, tako klip na 10 metra dođe na polovinu volumena štrcaljke, na 20 metara za još jednu trećinu, a na 30 metara za jednu četvrtinu preostalog volumena i tako dalje. Taj primitivni sistem dopuštao je prilično precizno programiranje za dubine od 30 – 35 metara, što je bilo sasvim dovoljno  uzmemo li u obzir da je naš akvatorij prosječno dubok 40 metara. Kad se oduzme volumen podmornice, mina je vrlo učinkovita. Upaljač je bio opremljen baterijom od 9V zalivene silikonom kako bi se izolirala od morske vode, spojen dvjema električnim kapsulama umetnutima u otvore TM-a, po jedna sa svake strane sanduka.

Foto: Jovica Brkić, Boris Radić, Zoran Šonc

Po krmi su bile postavljene dvije originalne dubinske mine obučene u bijele navlake u koje je stavljen stiropor kako bi usporili tonjenje  da bi se posada mogla udaljiti na sigurnu udaljenost. Brod opremaju radiostanicama VHS i CB te Motorolom. Još  imaju jedan od prvih mobitela (Dunkel kofer), koji je u to vrijeme bio pravo čudo. Od osobnog naoružanja  kalašnjikovi M70, mitraljez MG 42, puška M48, dvije zolje, nekoliko protudiverzantskih mina PDRBM65, ručne granate, plastični eksploziv pakiran po 30 dag, detonirajući  i sporogoreći štapin, električni detonatori, obične detonatorske kapsule DK-8-Al, diverzantske mine, tzv. peke, s vremenski tempirnim upaljačima (dva komada), sanduk TM200 (100 komada), sanduk streljiva za puške kalibra 7,62 te sanduk streljiva za mitraljez i pušku M48 kalibra 7,9 – detaljno opisuje Radić.

Ovako je brod izgledao kad bi se otkrila njegova ubojita namjena – Foto: Jovica Brkić, Boris Radić, Zoran Šonc

Prvi borbeni zadatak

– Brod isplovljava iz Remontnog zavoda 9. prosinca 1991. g. u 18:15h u potpunom mraku prema vojarni Paninkovac  gdje se naoružava torpedima. Sutradan isto po noći napušta Paninkovac i kreće u svoj prvi borbeni zadatak. Pretražuje kanal sv. Ante do izlaza na lanternu Jadrija gdje im je baza. Sljedeće dane provode obilazeći otok Žirje, također noću u vrijeme mogućeg iskrcaja diverzanata koji bi mogli zaprijetiti topovskoj bitnici Žirje. Kasnije se pretraga proširuje  na bitnicu Zečevo i Smokvicu.

Nastavljaju s redovnim dužnostima pretraživanja akvatorija, održavanja mreže te čuvanja skladišta. Kako je rekao zapovjednik Omer Marinov možda pretenciozno, ali sigurno je blizu istine da su bili prva samostalna ‘morska’ postrojba u HV-u s glavom i repom – priča nam zapovjednik prvog improviziranog torpednog čamca.

U međuvremenu Samostalni vod za podvodna djelovanja  113. brigade sudjeluje u operacijama oslobađanja Miljevačkog platoa, kao logistička podrška svojim gumenim čamcem.

Nakon potpunog povlačenja JRM-a u Boku Kotorsku, razminiraju kanal sv Ante i uklanjaju mrežu.

1.08.1992 prelaze u vojarnu Paninkovac i ulaze u sastav HRM-a.

Tu ostaju do 1993., a kako se kompletna mornarica premješta u Split, Vod za podvodna djelovanja je raspušten.

Za svoje djelovanje od admirala Svete Letice dobivaju pohvalnicu 19. lipnja 1992.g.

Nakon rata, svi članovi ovog tajnog voda vratili su se svojim poslovima i svatko je otišao svojim putem. Naš sugovornik nam napominje da srećom nitko u ratu nije stradao, ali i jednako važno da nitko nije u vojnoj mirovini.

Povijesni okvir knjige koju potpisuje Boris Radić napisala je Marijana Klisović, a nakladnik je Muzej grada Šibenika čiji je ravnatelj Željko Krnčević. Predstavljanje knjige o nepoznatom dijelu Rujanskog rata bit će u Muzeju grada Šibenika 26. rujna u 19h.

Jurica Gašpar, prof.

PROČITAJTE JOŠ: 

Prva pomorska bitka Domovinskog rata u kojoj su trajekt i dva remorkera pobijedili JRM

Vaš komentar

Pratite nas na facebooku: