Zašto su traženi hrvatski pomorci?

Zašto su traženi hrvatski pomorci?

1477
Podijeli objavu
Photo: Youtube/Screenshot

Pomorstvo je Hrvatima pojam poznat još od srednjega vijeka, a službena izobrazba pomoraca počinje još davne 1849. godine u Pomorskoj školi Bakar. Kasnije se otvaraju pomorske škole u Malom Lošinju, Zadru, Splitu, Šibeniku, te Korčuli.

Pomorska škola Bakar posebno je zanimljiva jer je prva na Sredozemlju posjedovala školski brod, čuvenu “Margitu”. Visokoškolska izobrazba pomoraca datira pak iz 1866. kada je u Rijeci osnovana Vojno-pomorska akademija pod okriljem Austro-Ugarske Monarhije. Akademija je ugašena početkom Prvog svjetskog rata, te se tek nakon Drugoga svjetskoga rata ponovo vraća u život, i to 1949. godine s nazivom Visoka pomorska škola koja prerasta u današnji Pomorski fakultet. Deset godina kasnije, sa radom počinje i Pomorski fakultet Split, dok su Dubrovnik i Zadar, takoreći, juniori u visokoškolskoj izobrazbi pomoraca, piše Pomorac.net.

U Hrvatskoj danas 30-ak tisuća pomoraca

Kroz sve te godine, iz pomorskih škola i fakulteta izišlo je preko sto tisuća pomoraca, što je uistinu impresivna brojka. Danas je u Hrvatskoj tridesetak tisuća pomoraca, od kojih polovicu čine časnici. Oni se na svjetskome tržištu natječu sa još milijun i pol pomoraca iz cijeloga svijeta, odnosno preko sedamsto tisuća časnika i još više od osam stotina tisuća mornara. Usprkos ovim brojkama, na pomorskom tržištu vlada deficit radne snage. Najviše nedostaje časnika, a problem su zemlje trećega svijeta gdje se diplome i potvrdnice kupuju za svega nekoliko stotina dolara. Zanimljivo je kako visoko razvijene zemlje imaju malen broj svojih pomoraca, te da je zapravo interes za radom u pomorstvu najveći u slabo razvijenim državama. Prednjače Filipini, svojevrsna tvornica pomoraca. Filipinaca je trenutno u pomorstvu nešto manje od tristo tisuća, te ih to čini zemljom s najvećim brojem pomoraca na svijetu. Razlog tome jest taj što ih plaća od svega dvije do tri tisuće dolara u njihovoj zemlji pretvara iz staleža siromaha i prosjaka u klasu bogataša. Filipinski trend slijedi i Indija, a od zemalja Europe, najistaknutije brojem pomoraca su Ukrajina i Rusija.

Pomorstvo više ne čine prekrcaji tereta koji traju desetak dana, zabava uz dalmatinske pjesme na Atlantiku i šetnje egzotičnim gradovima s punim novčanikom američkih dolara. Sve je to sada tek dio jedne prošlosti. Brodovi dolaze i odlaze iz lučkih terminala prema unaprijed dogovorenom rasporedu, prekrcajna sredstva su toliko efikasna da manipulaciju tereta sa prekooceanskih brodova obavljaju u manje od dvadeset i četiri sata, a posada broda reducirana je na minimum poradi uštede brodarskih kompanija. Sve to rezultira napornim radom, neprospavanim noćima i životom koji je sve, samo ne običan, pa je stoga, usprkos napretku tehnologije i poboljšanju uvjeta života na brodu, “kruh sa sedam kora” i dalje ostao “kruh sa sedam kora”, s mogućnošću rasta na osam kora. Zbog nedovoljne obrazovanosti pomorskoga kadra iz zemalja trećega svijeta, premorenosti i iscrpljenosti, svake se godine dogodi više tisuća pomorskih nesreća koje u prosjeku odnesu nekoliko stotina života. Ipak, hrvatski pomorci nisu odustali od mora, dapače, interes je sve veći. O tome govori i podatak od preko pola milijarde američkih dolara unesenih u Republiku Hrvatsku svake godine preko plaća pomoraca, ali i činjenica da se dvjesto tisuća ljudi prehranjuje upravo od djelatnosti vezanih uz pomorski transport.

Hrvatske pomorce svijet doživljava prijateljski

O stanju na pomorskom tržištu za Pomorac.net progovorio je dugogodišnji kapetan duge plovidbe, Vedran Cetković iz Rijeke. On je cijeli svoj radni vijek, dugih četrdeset i pet godina, proveo na brodovima ploveći svjetskim morem, a od toga je gotovo trideset godina obnašao dužnost Zapovjednika broda. Vedran kroz priču ističe kako su hrvatski pomorci nekada bili veoma traženi, ali danas to nije toliko čest slučaj. Razlog tome jest jeftina radna snaga. Smatra i kako se država ne odnosi pravedno prema pomorcima.

– Država treba djelomično rasteretiti pomorce nameta. Pokradeni smo u nametima, a onda pokradeni u mirovinama i tako dalje – razočarano progovara Cetković.

Kazuje kako je tržište otvoreno za brodare, te da su hrvatske kompanije u istoj poziciji u odnosu na brodare razvijenih država, te da je problem u gospodarenju. Svojih prekooceanskih avantura s osmjehom se prisjeća, a na pitanje odnosa Hrvata i ostalih naroda na brodovima odgovara:

– Pomorci različitih narodnosti Hrvate doživljavaju većinom prijateljski – kaže Cetković koji je samo jedan u moru onih koji misle da država treba rasteretiti pomorce raznih nameta. Riječ je zapravo ona famozna sto osamdeset i tri dana provedena u navigaciji, na osnovu kojih se plaća porez na dohodak. Ulogu još igraju i integracija u zdravstveni, te mirovinski sustav. Uz pomorce, tu je još i više tisuća ljudi zaposlenih na brodovima za krstarenja bez pomorskih knjižica. Oni se, naime, tretiraju kao hotelsko osoblje, te nemaju jednak status kao i pomorci koji obavljaju poslove u službi palube i stroja.

Kako bi hrvatski pomorci uistinu bili tražena radna snaga na pomorskom tržištu, najvažnije su pomorske obrazovne ustanove. Tu, uz prethodno spomenute škole i fakultete, spadaju i pomorska učilišta na kojima se odvija nastava i polaganje ispita u svrhu ishodovanja međunarodnih pomorskih potvrdnica usklađenih sa STCW konvencijom. O stanju u sustavu obrazovanja pomoraca više je rekao Ivan Toman, profesor Pomorskog odjela Sveučilišta u Zadru. On tvrdi da država nije prepoznala potencijal kojeg naši pomorci imaju u svijetu, odnosno potrebu da se taj potencijal kroz konkretno obrazovanje i praktičnu izobrazbu i realizira.

– Situaciju umnogome spašavaju pomorska učilišta koja zbog naravi svoga posla imaju značajne vlastite prihode od cjeloživotnog obrazovanja pomoraca te su u stanju ulagati tako stečena sredstva u osuvremenjavanje vlastitih resursa za rad s pomorcima. To se vidi na primjerima pomorskih fakulteta, pomorskih sveučilišnih odjela i srednjih pomorskih škola gdje ustanove nabavljaju opremu poput navigacijskih i brodostrojarskih simulatora, brodica i splavi za spašavanje te druge nužne opreme za izobrazbu pomorskog kadra, često u potpunosti iz vlastitih sredstava. Participiranje države u adekvatnom opremanju ustanova i unaprjeđivanju uvjeta rada je na minimalno prihvatljivom nivou – ističe Toman.

Cijeli članak pročitajte OVDJE.

I.B.

 

Vaš komentar

Pratite nas na facebooku: