BOŽIĆNA PRIČA “Zlatne mreže”

Foto: Maximilian Weisbecker, Unsplash

Ovo je Božićna priča Jere Bilana, nastavnika u Pomorskoj školi Zadar. Već je s prvom zbirkom kratkih priča Svjetionik, izdanom 2018. privukao pažnju javnosti. Kako najavljuje, u 2020. izaći će mu iz tiska zbirka dječjih priča morske tematike o Maloj hobotnici i njenim prijateljima, te knjiga kratkih priča, kolumni i osvrta pod nazivom S prove i krme-moj pogled. Sa zanimanjem čekamo najavljene knjige…

Moja priča počinje prije trideset i pet godina, točnije 6. prosinca 1985. u Zadarskoj općoj bolnici, u rodilištu. Moja je trudnoća bila rizična, pa sam većinu vremena preležala u krevetu. Tada sam rodila sina, i to prije predviđenog vremena, pa su ga liječnici smjestili u inkubator zbog nedovoljno razvijenih pluća. Tamo je ležao mjesec dana, sve do jutarnjih sati 6. siječnja 1986. Toga dana prijepodne na odjel je došla žena koja je nosila trojke, dvije kćeri i sina. Rodila je carskim rezom troje zdrave djece, ali je i njen sin trebao u inkubator. I dospio je tamo, i to na isto mjesto gdje je bio moj sin. Poslijepodne su doveli i treću ženu, rodom iz Starigrada, koja je također rodila sina, prirodnim putem i bez ikakvih komplikacija. Bili smo smještene u istoj sobi. Sjećam se da mi je ta žena, rođena podno Velebita, rekla jednu izreku koju sam zapamtila za čitav život: „Muška se djeca u zlatnim mrežama rađaju“. Značilo je to da se muška djeca teže nose i da teže dolaze na svijet. Nas dvije u sobi bile smo svjedoci istinitosti te narodne mudrosti. Bili su to naši prvorođenci, koje su i njihovi očevi silno željeli. Te sam noći usnula san da će se njih trojica na neki čudesan način njih ponovno susresti. Kad sam se probudila, u sjećanju mi je ostala zlatna boja odjeće naših sinova. Zajedno smo u sobi provele nekoliko dana, pa je svaka od nas otišla na svoju stranu. Nismo se kasnije viđale, nisu nam se životni putevi križali. Ja sam živjela u gradu, žena s trojkama u selu Popovići kod Benkovca, a treća od nas u Starigradu podno Velebita. Sve do jednog dana.

Škola

Sin je odlučio upisati Pomorsku školu u Zadru. Moj djever bio je pomorac po zanimanju. Za vrijeme zajedničkih obiteljskih ručkova znao je prepričavati događaje s broda, opisivati morske tjesnace kuda je plovio, objašnjavati da Kalelarga nije najveća ulica na svijetu, niti je pečena janjetina najbolje jelo koje postoji, već da na ovoj Zemlji ima puno lijepih stvari koje treba vidjeti. Moj ga je sin Gašpar, kako smo mu nadjenuli ime, pomno slušao i upijao svaku njegovu riječ. Pomorska škola, smjer pomorski nautičar, bio je njegov izbor na kojeg moj suprug i ja nismo željeli utjecati. Nakon početka nastavne godine, razrednica nas je pozvala na roditeljski sastanak. Među roditeljima prepoznala sam obje moje prijateljice iz rodilišta. Naši su sinovi upisali istu školu, isti razred. Njihove majke su mi kazale da su njihovi sinovi osjetili neodoljiv zov mora i odlučili upisati baš Pomorsku školu u Zadru. Bio je to radostan susret jer nas je povezivalo ono najljepše što se čovjeku u životu može dogoditi, a to je rađanje novog života. Sjeli smo jedna do druge, a razrednica nas je prozivala. Sin žene iz Popovića živio je u đačkom domu. Dali su mu ime Melkior, a roditelji su onog učenika iz Starigrada nazvali Baltazar. Neobična imena, kako je primijetila njihova razrednica, Zagrepčanka udata u jedno malo mjesto kraj Zadra. Nakon završetka roditeljskog sastanka, upitala sam razrednicu kako su formirani razredi. Ona je odgovorila da to radi školski pedagog metodom slučajnog odabira i da tu nema pravila. Bilo mi je neobično kako su njih trojica baš u istom razredu. Koja ih je to sila okupila? Možda sv. Nikola, jer je moj sin rođen na taj datum. On je zaštitnik i djece, pa jednako onako kako ih je čuvao u rodilištu, čuvat će ih i na moru, ovoga puta kao zaštitnik putnika i pomoraca. A možda mu ih je lakše čuvati kada su na okupu?

Studij i plovidba

Nakon položene mature, njihovi putevi su se razdvojili. Moj sin je otišao na studij u Split. Jedan njegov prijatelj otišao je na jug, u Dubrovnik, a drugi na sjever, u Rijeku. Moj sin diplomirao je pomorski promet, nautički smjer, te otišao na kadeturu u Tankersku plovidbu i dalje napredovao u svojoj struci. Ostao je vjeran brodarskoj tvrtki iz svoga rodnog grada. Nakon godina plovidbe, postao je i zapovjednik broda, tankera za prijevoz sirove nafte. Plovio je najčešće iz Perzijskog zaljeva ili luka sjeverne Afrike u neku od Europskih luka gdje se nalaze rafinerije za daljnju preradu sirove nafte. Osnovao je i obitelj, te sam postala ponosna baka. Sinovljeva obitelj živjela je blizu mene, u stanu koji je moj sin kupio novcem zarađenim plovidbom. Pomagala sam nevjesti oko podizanja djeteta, kada god me je zamolila za pomoć.

Poziv

Vrijeme je prolazilo, tehnologije su napredovale. Mobiteli su ušli u naše živote. Sina sam mogla nazvati i gledati ga dok razgovaramo. Imala sam naviku svaki ponedjeljak poslušati radijsku emisiju Pomorsku večer. Znala sam točno, pomoću aplikacije Vessel Finder, gdje mu se nalazi brod, ali ipak sam rado slušala rubriku „Gdje se nalaze naši brodovi?“, kao i sve druge priloge te popularne radijske emisije. Nisam ni propuštala nedjeljnu emisiju „More“ na Hrvatskoj televiziji. Tog su ponedjeljka na radiju javili o akciji spašavanja broda s imigrantima koji je tonuo na sredini Sredozemlja, između libijske i talijanske obale. Na brodu je bio veliki broj žena i djece koji su išli u potragu za boljim životom. Ali, u akciji nije sudjelovao samo jedan brod. Sudjelovala su tri broda: jedan pod hrvatskom, a dva pod stranim zastavama. Kako su prenijeli mediji, na sva tri broda zapovjednici su bili Hrvati. Imena tih zapovjednika su bila: Gašpar, Melkior i Baltazar. Tri prijatelja iz srednje škole susreli su se na pučini Sredozemnog mora, u akciji spašavanja ljudskih života. Sveti Nikola pomogao je unesrećenim ljudima na način da im je poslao tri plemenita čovjeka, ljude koji su okrenuli prove svojih brodova baš tamo gdje je trebalo.

Dolazak

Sutradan sam nazvala sina koji mi je ispričao kako je spašavanje bilo jako dramatično, te da su žene i djeca bili u smrtnoj opasnosti. Razmišljala sam zašto su baš ta tri kapetana neobičnih imena povezanih datumima rođenja sudjelovala u spašavanju unesrećenih. Čudni su putevi ljudskih sudbina i poruka koje možemo isčitavati iz događaja koje nam život nosi. Znam, kao vjernica, da se treba dogoditi drugi dolazak Isusa Krista, onoga koji će doći kao Spasitelj svijeta. On će iznenaditi sve ljude zaokupljene svojim poslovima i nesvjesne njegovog skorog dolaska. Jer kao što munja izlazi od istoka i bljesne do zapada, tako će biti s dolaskom Sina Čovjekovog. Možda je baš među djecom koja su te večeri bila spašena od sigurne smrti bio i On, Spasitelj. U Djelima apostolskim piše da će se Isus spustiti s neba jednako vidljivo i opipljivo kao što se i uznio na nebo, a Otkrivenje kaže da će ga vidjeti svako oko. Moguće se baš On popeo te večeri iz mora, iz tonućeg čamca na palubu broda u naručju svoje majke, uz prisustvo Gašpara, Melkiora i Baltazara. Možda se On krije tamo gdje mu se najmanje nadamo, možda među imigrantima koji prelaze mora u nadi za nekim boljim životom. Zlatnu mrežu koju je Bog bacio pri rođenju trojice pomoraca, protegla se kroz čitav njihov život. Moj san o njihovom susretu ostvario se na jedan poseban način. S nadom u bolju 2020. godinu svim mojim vjernim čitateljima želim miran i blagoslovljen Božić i sretnu Novu godinu.

Jere Bilan

PROČITAJTE JOŠ:

BRODOSTROJARI Tri dječaka iz iste sobe u rodilištu, nakon 15 godina opet zajedno u istom razredu

SVJETIONIK – Zanimljiva zbirka priča Jere Bilana o obitelji s Blitvenice

Vaš komentar