BURA SAMLJELA VOZILA Dan kad su u Jadrolinijinom trajektu od tegljača ostali samo ključevi

Dva dana nakon Božića 1993. godine orkansko je nevrijeme gotovo 24 sata zarobilo posadu i putnike trajekta “Vladimir Nazor” u kojem su vozila bila potpuno smrskana i od njih je ostala tek hrpa neupotrebljivog željeza.

Na brodu su bila tri tegljača, osam kamiona i četiri osobna automobila, a nakon što se u garaži trajekta razlilo ulje, valovi i ples automobila i tegljača učinili su svoje. Mrvili su se međusobno i pravo je čudo da nitko od putnika i posade nije nastradao, piše tadašnje izdanje Večernjeg lista.

– Bili smo u zagrljaju sa smrću skoro 24 sata. Tu sam noć spavao u kabini tegljača. Trajekt je plutao u zavjetrini Velebita, a drama je počela ujutro negdje poslije 9 sati kad se brod pokušao dočepati Stare Novalje. U tom trenutku brod su počeli prekrivati divovski, deset-metarski valovi. “”Nazor” se naginjao do krajnjih granica i do 45 stupnjeva, a onda je za nas 27 putnika i 10 članova posade nastupio “stoti krug pakla”, ispričao je tada 25-godišnji Ljubušak Dragan uz ostatke skupog tegljača.

– Kad se u garaži od siline valjanja iz bačava izlilo ulje, vozila su započela svoj jezivi ples. I dok se brod sudarao s valovima i vjetrom koji je tutnjio i 170 km na sat, vozila su udarala jedno o drugo i o oplatu broda. Nitko to nije očekivao, a u tom trenutku u većini vozila bili su njihovi vlasnici, kojima se nije boravilo u brodskom salonu, po kojem su se kotrljale fotelje i stolice. Kad su se karoserije i kabine počele drobiti kao orahove ljuske, svatko je nastojao ugrabiti trenutak i izvući se iz zagrljaja smrti – ispričao je kamiondžija Joško Bulić koji je u Hrvatsku dovozio svojim šleperom humanitarnu pomoć iz Njemačke.

– Da smo se survali u provaliju, lakše bi to podnijeli, to traje trenutak, a ovo… Žena i ja smo se nalazili u kabini mojeg tegljača, kad je nastupio dar-mar, nismo mogli van. Sa svakim novim udarcem a bilo ih je po dvadesetak u seriji, kabina je postajala sve manja, a zasulo nas je i staklo. Iskočio sam kroz razbijen prozor, dohvatio se za ogradu gornje palube, a ženu sam izvukao naglavačke iz tog pakla – ispričao je Bulić koji ni sam nije vjerovao da su se on i njegova supruga uspjelo spasiti iz tog žrvnja smrti, a od njegova nekad lijepog 15-tonskog tegljača ostali su samo ključevi.

Tadašnji zapovjednik trajekta “Vladimir Nazor”, Splićanin Branko Jaram ispričao je o ovom horor događaju sljedeće:

– U nedjelju, 27. prosinca u 20 sati isplovili smo iz Stare Novalje na Pagu za trajektno pristanište Prizna. Nismo mogli pristati u Prizni, pa smo se pred orkanskom burom sklonili u zavjetrinu Velebita u uvalu Svatska i tu sačekali jutro.

Negdje oko 7.30 sati pokušali smo se vratiti u Staru Novalju, ali nevrijeme nam to nije dopustilo. Oko 9,30 sati vjetar nam je polomio i radarsku antenu, tako da smo ostali i bez pozicije broda. Vidljivost je bila nikakva zbog morske prašine i snijega, tako da sam oko 10.45 odlučio poslati u eter signal za pomoć May Day. Iz Rijeke su odmah prema nama uputili dva brodska tegljača, a skrenut je i naš brod “Liburnija”, koji se nalazio negdje oko Raba na redovitoj liniji Rijeka-Zadar.

Vjetar i more su nas i dalje nosili prema sjeverozapadnom dijelu otoka Paga, ali smo u jednom trenutku uspjeli postaviti pravac broda na vjetar i doći oko 12.30 u zavjetrinu otoka Dolina, nedaleko od Raba. Tada smo otkazali pomoć koja je išla prema nama. Sreća je da u Staroj Novalji nismo ukrcali autobuse i više vozila, a prije isplovljenja ukrcali smo i 420 tona balasta i tako povećali stabilnost broda dugog 86 metara.
Zahvaljujući prisebnosti posade, prvenstveno prvom časniku palube Nikši Glumcu i upravitelju stroja Damiru Puljaku, nije došlo do veće nesreće – ispričao je tada kapetan trajekta.

Pero Lovrović je u to vrijeme radio kao reporter Večernjeg lista. Za Morski HR je ustupio fotografije iz svoje arhive.

– Dočekao sam trajekt u Riječkoj luci i ušao na trajekt i snimio to. Detalje ne znam samo je posada bila van sebe psihički i fizički – ispričao nam je kratko, a fotografije govore više od ijedne riječi.

Jurica Gašpar