Foto: navyworld/narod/ru/Ilustracija

Vodonosac, brod PT-71 iz sastava 1. divizijuna Obalne straže Hrvatske ratne mornarice, prema svemu sudeći, 25. studenog krenuo je na svoje posljednje putovanje. Ekipa Hrvatskog vojnika na brod se ukrcala prilikom njegova povratka s Mljeta, a članovi posade su podijelili kako je bilo služiti na vodonoscu.

Bunar brod – tako su ga nekad zvali. No, to je bilo u ona vremena kad u priobalnim dijelovima Hrvatske nije bilo vodovoda pa su ljudi prikupljali kišnicu za sebe, stoku, voćnjake, povrtnjake, maslinike, a u slučaju suše, žeđ je na otocima gasio bunar brod. Danas, pak, za njega cijela posada gotovo jednoglasno kaže je to brod s dušom. Iako se zadnjih nekoliko godina nešto rjeđe koristio za potporu civilnim institucijama, vodonosac PT-71 iz sastava 1. divizijuna Obalne straže Republike Hrvatske svoju funkciju nije izgubio.

Vodu je dostavljao otočnim postajama obalnog motrenja i prema potrebi “uskakao” u pomoć lokalnom stanovništvu, a sasvim je izvjesno da je 25. studenog krenuo na svoje posljednje putovanje.

Ekipa Hrvatskog vojnika na vodonosac se ukrcala tri dana poslije, prije nego što je uplovio u splitsku luku Lora vojarne “Admiral flote Sveto Letica-Barba”, gdje nas je dočekala njegova posada na čelu sa zapovjednikom poručnikom fregate Mirkom Žižićem. Pomalo tužni zbog najave da PT-71 dogodine odlazi u rezalište, no, kako kažu, ipak ponosni jer su godinama ljudima dovozili “tekuće zlato”.

– Vraćamo se s naše redovite zadaće. Upravo smo opskrbili postaju Mljet vodom, što inače radimo svaka tri mjeseca. Sama zadaća traje tri dana. Krenuli smo u ponedjeljak, a dotamo nam treba desetak sati. Sidrimo se na otočiću Jakljanu te ujutro plovimo prema našem odredištu Mljetu. Iskrcavamo nekih 200 tona vode i za taj nam posao treba oko pet sati. Kad njima damo vodu, idemo u sljedeću luku, a to je uvala Kneža na Korčuli – govori zapovjednik dok prolazi kroz Kaštelanski zaljev. Osim postaji na Mljetu, brod je vodu davao još POM-u Žirje, vojnom objektu Privala i Tatinje u Pločama.

Foto: navyworld/narod/ru/Ilustracija

Muzejski primjerak

Brod je, inače, gotovo pa muzejski primjerak. Izgrađen je 1956. u Brodotrogiru kao pomoćni teretni brod, a poslije je preinačen u vodonosac te se koristio za dostavu vode na otoke. U Obalnoj straži šale se kako je riječ o najstarijem sredstvu u Hrvatskoj vojsci, no unatoč starosti, funkcionira besprijekorno.

– Ovakav način gradnje nije više uobičajen i stvarno je solidno napravljen. Kao i svaki brod, zahtijeva redovito održavanje, no nikad na njemu nismo imali većih kvarova. Brzina mu je deset čvorova, a u tankove može stati 350 tona vode – govori o značajkama broda njegov zapovjednik. Sve do ove godine bilo je 12 članova posade, no nakon preustroja ostalo ih je pet. Na ovoj, po svemu sudeći posljednjoj plovidbi, ukupno je deset pripadnika. Njih pet došlo je u ispomoć, a riječ je uglavnom o pripadnicima koji su tijekom godina bili dijelom posade.

Dok sa zapovjednikom razgovaramo na zapovjednom mostu PT-71, cijelo ga vrijeme pažljivo prati njegov mentor – poručnik bojnog broda Dino Mihalić. On je vodonoscem zapovijedao cijelo desetljeće i, kako kaže, to su mu najljepše godine.

– Ovo je jedan od težih brodova za upravljanje. Vrlo je nezgodan, no nakon njega puno je lakše upravljati svim drugim brodovima. Iznimno je kvalitetno građen. Specifičan je po mnogočemu, ima starinski način upravljanja i svi su uređaji starinski. Ipak, većih kvarova, koliko pamtim, nije bilo – kaže poručnik bojnog broda. Dodaje da se prijašnjih godina puno više surađivalo s civilnim vlastima oko dostave vode, no za vrijeme velikih suša nije rijetkost da se PT-71 zaputi prema dalmatinskim otocima. Primjerice, prije nekoliko godina vodonosac je zadarskim otocima mjesec dana dostavljao vodu, a spasili su i Hvarane kad su ostali bez vode.

Vodonosac HRM-a PT-71 / Photo: Wikimedia

Nestašica vode

– Bila je velika nestašica vode na otocima. Mi smo dopremili vodu jer smo tu da služimo i pomažemo našem narodu kad je potrebno. Otoci su bili puni turista i mi smo im praktički spasili sezonu. Ljudi su bili oduševljeni. Za posadu je to bilo iznimno naporno jer je manige (cijevi kojima teče voda, op. a.) trebalo razvlačiti po dva-tri kilometra, no bilo nam je zadovoljstvo pomoći stanovništvu. Kad je ta zadaća uspješno završena, bili su nam jako zahvalni – prisjeća se Mihalić.

Opisuje i kako točno izgleda “davanje vode”.

– Kad uplovimo u valu, pripremamo brod za davanje vode. Kad se vežemo, uzimamo manige i one se razvlače do spremišta na postaji. Nakon toga puštamo vodu, a prebacivanje traje satima – navodi Mihalić. Dok bivši zapovjednik vodonosca opisuje prebacivanje vode, kao da oživljava rečenice Vladimira Nazora iz njegove pripovijetke “Voda”, u kojoj opisuje dolazak bunar lađe na otok Brač u vrijeme velike suše. Duge platnene cijevi leže na putu i čekaju vodu da kroz njih poteče, a kad voda konačno krene, cijevi kao da ožive – zadrhte, šire se i napinju… Taj život koji izlazi iz cijevi upravo je ono zbog čega je ovaj brod tako prirastao srcu svoje posade.

– Ako ode u rezalište, primit ćemo to teška srca. S ovim brodom i posadom se stopite, živite kao jedna obitelj. Stegne vam se srce kad čujete da brod ide ća. Deset sam godina proveo na njemu i nije mi ugodno čuti da ide u rezalište. Baš me privukao – kaže sjetno bivši zapovjednik Mihalić.

Foto: navyworld/narod/ru/Ilustracija

Plemenita funkcija

Na njegove riječi nadovezuje se i navigacijski dočasnik narednik Tonći Mirosavac te govori kako je ovo brod koji se razlikuje od drugih vojnih brodova.

– Svaki put kad bismo došli na neki otok i dali vodu, to tekuće zlato, ljudi su bili oduševljeni. Sva su nam vrata bila otvorena i stanovništvo nas je uvijek srčano primalo. Na brodu sam bio godinu dana, ali sam često dolazio u ispomoć i uvijek sam se rado odazivao plovidbama na vodonoscu. To je brod koji ima dušu i već sam njegov naziv znači da ima neku plemenitu funkciju. U svakom slučaju, ova je zadaća bitno drukčija od drugih vojnih zadaća i iznimna mi je čast bila ići ovim brodom na ‘ultimu partenzu’ – ispričao je Hrvatskom vojniku narednik Mirosavac.

Iako je cijela posada s vidljivim emocijama pričala o vodonoscu, svi se slažu kako će odlazak u rezalište najteže pasti njezinu najdugovječnijem članu – razvodniku Tomislavu Krišti, koji je na brodu proveo ukupno trinaest i pol godina.

– Na vodonoscu sam otkad sam u vojsci i jako mi je žao ako je ovo bila posljednja plovidba. Bio sam na njemu svaki put kad je isplovio, baš sam vezan uz njega. Stopio sam se s njim. Svaka plovidba bila je posebna i zanimljiva. Raditi s civilima i pomagati im poseban je osjećaj. Mislio sam čak da ću pustiti suzu, ali ipak nisam, – kaže kroz smijeh razvodnik Krišto te dodaje:

– A dobro, to je to od njega. Idemo dalje na druge brodove…

Foto: navyworld/narod/ru/Ilustracija

Napunio 63 godine

Iako je vodonosac napunio 63 godine, a oštećenja su zbog vremenskih uvjeta neizbježna, njegov stroj funkcionira besprijekorno.

– Stroj je odličan, a motor je jako zahvalan. Nema velik broj okretaja pa može dugo trajati. Brod je nagrizao zub vremena jer je izložen soli i buri, no pogon je u odličnom stanju. Nije se puno toga mijenjalo od vremena kad je napravljen. Nije floskula – ovaj brod doslovno ima dušu. Čovjek se baš saživi s njim, osjeća se jako korisno kad se nekome da voda, kad se napravi nešto tako pozitivno. Ljudi su nas doslovno dočekivali kao spasioce kad bismo im dostavili vodu. Da, dostava vode dio je našeg posla, no kad ga obaviš, osjećaš se zadovoljno i ispunjeno – kaže upravitelj stroja stožerni narednik Marko Tomičić, koji je na vodonoscu proveo zadnje četiri godine.

Martina Butorac

Vaš komentar