MAKETARSTVO Tragom pomorske baštine 7: U sjeni istraživača

Stogodišnjaci iz našega mula - Foto: Nenad Bojmić

Neki nedavni događaji potaknuli su me da napišem nekoliko rečenica o istraživačima pomorske baštine, crtačima i zapisivačima. Izgleda da se povijest ponavlja ili je život u istom okruženju stvorio pravilo u sukobu formi i sadržaja. Deklarativno svi smo jako zainteresirani za očuvanje nasljeđa, baštine i to je naš moglo bi se reći nacionalni imperativ. Neki se doista i uhvate u koštac sa složenim i mukotrpnim, poslom oko rasvjetljavanja, istraživanja pojedinih tema i životnih priča. Onaj tko je jednom zaronio u beskraj nejasne ostavštine i nedovoljno jasnih zapisa, odrekao se mnogih sadržaja i događanja koji se odvijaju na površini. Takav rad oduzima veliki dio vremena i energije koje bi inače čovjek mogao posvetiti obitelji ili sebi.

Nenad Bojmić

I onda jednog dana kada se izroni sa dovršenim radom istraživač sretan, pun emocija suočava se sa jednom drugačijom stvarnošću. Da bi se ostvarenje prikazalo, prezentiralo, potrebno je zadovoljiti određene forme, procedure, suočiti se sa osobama koje na vaš rad gledaju nezainteresirano sa neke neobjašnjive visine, kalkuliraju. Forme i procedure nerijetko tada postaju puno važnije od ostvarenja i nameću istraživaču pitanje čemu sav taj posao, ima li to uopće smisla, kome to uopće treba? 

Zapravo fokusirat ću se na dvije osobe. Ta su dva entuzijasta dugogodišnji poznanici, još iz vremena kada je postojalo i radilo Društvo prijatelja Jadrana, ranih osamdesetih. Okupljalo je zaljubljenike pomorske baštine najrazličitijih profila. Pomorce znanstvenike slikare maketare… Tada su se na druženja donosile knjige, časopisi, nacrti, makete, diskutiralo se razmjenjivala mišljenja i ideje. Tih su se dana počele nazirati prve konture istraživanja gajete Falkuše, kao tradicijskog broda 1:1 i s druge strane projekta Otok – bilježenje priča iz života otočana s konca 19. st. i vizualiziranje u obliku diorama 1:100. Pažljivi pratitelj događanja u temi pomorska baština već je zaključio da su akteri ove priče Dr. Velimir Salamon i moja malenkost Nenad Bojmić.

U tim sam se druženjima osvjedočio o jednoj ogromnoj energiji i entuzijazmu s kojim je gospodin Salamon prilazio poslu istraživača. Moje su ga pak minijature oduševile izvedbom, mikroskulpturama i pričom. Na tim je sastancima i izniknula ideja o izradi rundele – diorame Otok. Vremenom smo se nekako usredotočili svako na svoje radove  pa se u vremenskom vrtlogu koji nas je zadesio nismo previše viđali. Njegov rad u tome vremenu bio je doista intenzivan i o njemu se dosta govorilo.

Gospodin Salamon stvorio je impresivno djelo u kojem je na jedan povijesno utemeljen, tehnički dotjeran, estetski dopadljiv, filozofski oplemenjen način prikazao cijelu paletu naših povijesnih brodova. Kazao sam, dosta se govorilo, NE, premalo se govorilo a još manje mu se pomoglo da oslobodi sve svoje potencijale i podari svima nama i našoj budućnosti sve što je imao kao viziju i neostvarenu želju. Nakon gotovo pola stoljeća uporne borbe sa okolnostima u kojima se našao Čovjek je odlučio napustiti Hrvatsku. Djelo stvarano u tih pola stoljeća, naš zapravo jedini istinski istraživač pomorske baštine, želio je POKLONITI svima nama odnosno nekoj ustanovi – knjižnici. Zamislite čuda i ironije da u nekoliko pokušaja nije uspio naći nikoga zainteresiranog da preuzme to blago. 

Kako sam već spomenuo u uvodu, izgleda da se kod nas povijest ponavlja, na vrlo sličnom sam se putu i ja često sudarao s raznoraznim preprekama, nečijom taštinom, interesom, neznanjem, općenitim obećanjima. To su situacije koje iscrpljuju, u kojima se doista nameće pitanje jeli vrijedilo odricati se svega i svačega radi nekog istraživanja, crtanja. I sam razmišljam o tome da je bolje poštedjeti sebe i najbliže raznih neugodnih situacija, nepotrebnih materijalnih troškova, čak i od nekih ljudi nametnutog osjećaja krivice i dignuti ruke od svega do je vrijeme, okrenuti se čarima svakodnevice.

Ovakove dileme nisu nešto novo, one nas prate već dugo pa je jednom prigodom gospodin Salamon napisao: „Jeli doista potrebno da brod najčešće mora prestati živjeti i mora postati beživotno materijalno arheološko nalazište da bi zavrijedilo pažnju javnosti?“

Moj dragi prijatelj Vladimir Robotić jednom prigodom mi je napisao: „Nenade, tvoje će radove jednom neko sigurno proglasiti kulturnim dobrom, ali mislim da će to tada tebi biti sasvim svejedno“.  

LEUT Sv Tome – Foto: Nenad Bojmić

I nakon svega kako dalje? 

Ipak ja sam baštinik i imam Domovinu. Moja je domovina Otok, kamen, more, sol. Moja su domovina ljudi koji su mi dali u nasljeđe silnu ljepotu i vrijednost zbog koje i imam poriv i moralnu obvezu raditi najbolje što znam da i njihov trud ne bi bio postao uzaludan. 

Zdravi bili ljubitelji pomorske baštine. 

P.S. Susreo sam se i sa puno dobronamjernih i plemenitih ljudi i to mi predstavlja veliko zadovoljstvo.

Nenad Bojmić

PROČITAJTE JOŠ:

MAKETARSTVO Tragom pomorske baštine 6: Diorama

Vaš komentar