Pogled s Vošca (1421 m) na Biokovu - Foto: Srećko Vukov

Josip Antić, dvadeset pet godina kao novinar i urednik radio je u brojnim uglednim redakcijama, uključujući i 10-godišnje uređivanje jednog nautičkog magazina. Morski HR jedini je razlog što se vratio svom zanatu. Dobro nam došao! 

Josip Antić

Via Adriatica, sve popularniji planinarski put od Istre do Prevelake. Osobit je i po tome što  nudi spektakularne poglede na more. Srećko Vukov, njen idejni začetnik i zagovornik, odabrao je sedam vizura susreta mora i gora, koje ovoga proljeća i sami možete doživjeti uživo.

Srećko Vukov, Zlarinjanin podrijetlom, Zagrepčanin adresom, a srcem čovjek planina, upravo se vratio s Velebita, po čijim je južnim stranama s ekipom istomišljenika krčio puteve kroz divljinu kojom desetljećima nije korčila judska noga, a i tad je to činila rijetko. Uspješno su povezali špilju Vranjaču s Vilinskim kukovima, jamom Mamet i Tulovim gredamai tako redefinirali pojam Velebitskog planinarskog puta (VPP) koji trenutno završava u NP Paklenica. Dosad je taj dio južnog Velebita bio nepoznat planinarima.

Srećko je je idejni utemeljitelj, glavni operativac i dobri duh Via Adriatice, dugometražnog turističko planinarskog puta kroz prirodne znamenitosti i kulturno povijesnu baštinu najvećim dijelom uzmorske Hrvatske. 

Staza je duga je 1100 km i proteže se od istarskog poluotoka Kamenjaka do polutoka Prevake, najjužnije kopnene točke RH. Ukupne je visinske razlike 41000 metara a prolazi kroz 3 nacionalna parka, 3 parka prirode, 1 strogi rezervat, 6 zaštićenih krajobraza, 3 posebna rezervata i cijeli niz ostalih zaštićenih dijelova prirode i kroz kulturna dobra RH. VA dotiče čak 12 rijeka, nekoliko jezera i speleoloških objekata, a Srećko je i uvjeren kako će kroz par godina nositi epitet jedne od najljepših dugometražnih staza u svijetu. Podijeljena je na 13 dionica radi lakšeg planiranja hodnje i logistike. Svaka dionica počinje i završava na nekoj prometnici koja siječe stazu.

Srećko Vukov

– Glavni adut VA je raskošna i raznovrsna priroda, brojni lokaliteti kulturno-povijesne baštine, no s vremenom se pokazalo da su njena najveća vrijednost ljudi: oni koji pomažu hodačima (trail angeli), onj koji su pomagali nama dok smo odlazili na teren i snimali GPS tragove i foto materijal, i svi oni koji na bilo koji način podržavaju ovu pozitivnu priču i na bilo koji način doprinose njenom razvoju – kaže Srećko ističući kako je upravo u trenutku dok ovo čitate stazu u cijelosti prohodava Tatjana Šavorić, oduševljajavjući svojim pothvatom pratitelje na društvenim mrežama.  

Do sada je stazu u komadu prehodalo četvero ljudi (Pia Peršič, Andrej Martinčič, Zlatko Mihocek-Torpedo i Mario Carek) a, ističe Srećko, zabilježeno je 20-ak section-hikera, hodača koji su prehodali barem jednu dionicu VA. U najavi su još neki thru-hiker za ovu godinu, a njih će popout Tatjane biti zanimljivo pratiti na VA Facebook stranici i u FB grupi “Via Adriatica – hiker’s corner“.

– Najviše sam zahvalan medijima koji od početka šire glas o stazi, zatim planinarskim društvima koja pomažu hodačima, održavaju dijelove staze i koja su me pozivala da kod njih održim predavanje o Via Adriatici (održao sam ih 34 diljem Hrvatske), pripadnicima HGSS-a koji su nam pomagali stvarati stazu, i ljudstvom i logistikom. Moram spomenuti i genijalnog čovjeka Darka Gavrića-Čerču, pročelnika HGSS Stanice Split i generatora svega pozitivnog i korisnog što se zbiva u planinama Dalmacije u zadnjih 15-ak godina. Kad je, početkom 2017. godine on čuo za nastanak staze, cijela je priča dobila novi moment i ubrzano je njeno nastajanje, poglavito od Knina preko Dinare pa skroz do Prevlake – kaže Srećko ističući kako je sedam pogleda na Jadranu, koje je iz svoje arhive za ovu prigodu probrao za čitatelje našeg portala prije svega nagovor i poziv da se svatko u skladu sa svojim mogućnostima okuša u ovom, među ostalim, osobitom pogledu na Jadran. 

Poluotok Kamenjak

Smješten je na samom jugozapadu Istre, poluotok poluotoka. Ono što sam odmah primijetio kod predivnoga Kamenjaka jest da je i dalje nekontaminiran turizmom, vjerojatno zahvaljujući tome što je do nastanka Republike Hrvatske bio pod „okupacijom“ JNA, kao i otoci Vis i Lastovo, pa ne dominiraju betonske građevine i turistički objekti. Najbolja je stvar što su na Kamenjaku sačuvani otisci stopala dinosaura, što vas u djeliću sekunde izbaci duboko u povijest. Trasa Via Adriatice ide uglavnom uz obalu Kamenjaka i iako tu nema nekih nadmorskih visina, pogled prema moru sa svake je točke jedinstven i nezaboravan, možda baš zbog kombinacije stjenovite obale i čudesne boje mora. Jedan je prijatelj dobro primjetio kako vam se na Kamenjaku čini da se nalazite na nekom pučinskom otoku, pogotovo kad pogled usmjerite prema otočiću Fenoliga i svjetioniku Porer. 

Tu moram spomenuti i sjajnu ekipu zaposlenu u JU Kamenjak, koja je prihvatila našu inicijativu staze Via Adriatica i tako nam dala dodatni vjetar u leđa u realizaciji projekta.

Pogled s vrha Risnjaka (1528 m) u Gorskom Kotaru -Foto: Srećko Vukov

Učka

Planina koja za mene ima posebno značenje i uz koju sam emotivno vezan. No kad razmislim, to bih mogao reći za svaku. Ipak, Učku sam prvi put upoznao na nezaboravnom dvodnevnom prehodavanju od Opatije do Plomina sa Željkom Barišićem – Željom, prijateljem kojeg više nema. I sad je svake godine njemu u čast posjećujem s članovima AktivNature i sastavni je dio trase Via Adriatice. Na najintimnijoj razini, cijelu Via Adriaticu na kojoj sa svojim kolegama iz AktivNature radim, posvećujem Želji jer sam s njim upravo i obišao mnoge točke koje trasa dotiče putem, i on bi nesumnjivo disao za taj projekt jednako kao i mi. 

Učku smatram pitomom i pristupačnom planinom zbog prometnica koje njom prolaze pa je mogu pohoditi i manje iskusni hodači, uz napomenu kako njezin jugoistočni dio ipak zahtijeva korake da bi ga se upoznalo. Posve zasluženo ima status parka prirode.

Pogled s Vojaka (1396 m), najvišeg vrha Učke – Foto: Srećko Vukov

Velebit

Teško je o Velebitu pričati i pisati. Imam osjećaj da je taj div izvan i iznad alata kojim opisujemo stvari, događaje i osjećaje. Ljudi koji desetljeća provode na Velebitu i uz Velebit, tvrde kako cijeli život nije dovoljan da ga se upozna. Pogotovo ako uzmemo u obzir da je ista lokacija potpuno drugačija u svakom drugom trenutku, u svakom drugom godišnjem dobu. Na godinu ga posjećujem barem pet, šest puta, a najviše se ponosim tradicionalnim zimskim usponom na Zavižan na sjevernom Velebitu te sam ove godine vodio deveti uspon. Moj prvi susret s Velebitom dogodio se za jednog bicikliranja na Zavižan sad već daleke 1997. godine i od tada traje fascinacija tim ljepotanom. Velebitski vidici ostavljaju bez daha. Iako uzduž Velebita postoje prometnice koje omogućavaju lakši pristup njegovoj unutrašnjosti, za kretanje njegovim stazama potrebna je solidna kondicija i odgovarajuća oprema i obuća. Valja naglasiti kako su njegove najljepše mikrolokacije ujedno i najteže dostupne.

Pogled s Velebita – Foto: Srećko Vukov

Poljička planina

Planina, ili možda korektnije rečeno gora, za koju sam čuo tek nedavno, kad se pojavio prijedlog da njome ide trasa Via Adriatice umjesto Mosorom, kako je prvo zamišljeno. Prvo zato što Mosorom već ide Via Dinarica, također hvalevrijedan međunarodni projekt, a drugo zato što je Poljička planina „prvi red do mora“ i tako baš opravdava ime Via Adriatice. Zapravo, mnogi bi zamjerili ako ne spomenem i još neke nazive za tu prekrasnu goru: Primorska kosa, Primorska gora, Perun (za njezin sjeverozapadni dio) ili Mokoš (za njezin jugoistočni dio).

Proteže se od Klisa do Omiša i iako je relativno kratka i uska, kada se nađete na njezinu platou, imate osjećaj da ste u mnogo većoj divljini i izolaciji. Staza povremeno izlazi na njezin grebenski dio i odatle pucaju nezaboravni vidici. Smještena je između Mosora i mora, dugačka je 14 kilometara, prosječne širine dva kilometra, a visoka 500 metara.

Pogled s Kule (863 m), najvišeg vrha Omiške Dinare – Foto: Srećko Vukov

Omiška Dinara

Ova se ljepotica prirodno poput karike u lancu nastavlja na niz, odmah nakon Poljičke planine. Iako slična po gabaritima, ona priča neku svoju priču, a na mene ostavlja poseban dojam pogotovo zbog pogleda na svog „starijeg brata“, koji dolazi nakon nje – Biokovo. Stazu smo također konfigurirali tako da ona mjestimično ide podnožjem planine, a mjestimično njezinim grebenom. Kao i vršni dio Poljičke planine, i Omiška Dinara dostupna je samo pješačenjem, a hodaču je zajamčen nezaboravan pohod koji objedinjuje fantastične vidike i kulturno-povijesnu baladu zbog starih sela u podnožjima i sakralnih objekata na vrhovima.

Biokovo

Iako sam već nekoliko puta prošao njegovim primorskim podnožjem, kao i njegovim zaleđem, tek sam nedavno, za potrebe snimanja GPS-tragova i foto-materijala, samo zagrebao površinu njegove neizrecive ljepote i divlje romantike. Kad ga promatram s obale, jedan me osjećaj ispuni više od ostalih: strahopoštovanje. Podatak da se na području Biokova oko 40 osoba vode kao nestale dovoljno govori o potencijalnim opasnostima za sve one koji ga podcijene. A gledajući s mora njegove stjenovite litice, lako je pogrešno procijeniti njihovu visinu i slojevitost, što ga čini možda i najvećim zavodnikom od svih naših planina. Ovaj sam put, osim staza njegova obalnog podnožja, upoznao i dio Biokova oko vrha Vošac i odmah se zaljubio u taj djelić raja.

Pogled sa Sv. Ilije (960 m), najvišeg vrha na Pelješcu – Foto: Srećko Vukov

Poluotok Pelješac

Pelješac nas je ostavio bez daha. Osim romantične unutrašnjosti kojom ide Via Adriatica, kroz vinograde i maslinike, Monte vipera ili Zmijino brdo i najviši vrh Sveti Ilija odaju dojam kao da ste na nekoj kopnenoj planini, na trenutke djeluje čak i alpski. Još jedan „specijalitet“ Pelješca svakako su čagljevi, koje možete čuti noću dok sablasno zavijaju. Od nekoliko prekrasnih staza koje vode do Svetog Ilije, dvije su odabrane da tvore kružnu turu na trasi Via Adriatice. Usponi zahtijevaju prethodnu pripremu i solidnu kondiciju, a o potrebnom oprezu dovoljno govori podatak da je u zadnjih 10 godina na Zmijinu brdu živote skončalo šestero ljudi.

Sad, kad sve ovo znate, dok brodovi i škverovi još miruju, gojzerice na noge i jedan vikend – krenite uzbrdo! Via Adratica i Jadran kakvog još niste vidjeli, čekaju na vas!

Josip Antić

Foto: Srećko Vukov

PROČITAJTE JOŠ:

Prezentacija Via Adriatice u Pagu

Vaš komentar