Šibenčanin zapeo u Kolumbiji: “Skočila mi temperatura na 39.5 °C, a sutra zabrana kretanja gradom”

Foto: Facebook / Goran Subašić

ŠIBENIK – Poznati šibenski putnik, glazbenik i veliki ljubitelj kvizova Goran Subašić ili, kako ga virtualni svijet poznaje “Veliki Gogo” voli putovati i, kako kaže, obišao je sve kontinente osim Atarktike i doživio stvarno svašta. Ni ovo putovanje u Južnu Ameriku nije trebalo biti ništa drukčije, da se nije dogodila globalna zbrka – pandemija koronavirusa. Cijeli svijet je u strahu, osim Goge. Ali on ne zna kako se sad vratiti kući, jer je Europa prije dva dana zatvorila granice, a kako raste broj zaraženih, diljem svijeta mjere postaju sve strože. Ni Kolumbija, gdje se trenutno nalazi, nije izuzetak. Njegovu priču prenosimo u cijelosti.

“Priče iz Bogote ili kako (ne)doći kući:

Izgubljen sam u danima i događajima, ne mogu ih pratit više, miješaju se kao Marquezov magični realizam, ali recimo da je to bilo jednog vrućeg dana u Cartageni kada me neka sumnjiva ekipa, sumnjivih radnih “navika” sa šefom njihova sumnjivog kvarta u koji su me odveli primila u svoje okrilje kao jednog od njih – kakva noć, kakvo jutro, kakvo popodne…Ostat će magija u uspomeni.
Nakon tog društva odlazim onako “magičan” sa svim stvarima uhvatiti bus natrag za Bogotu.

Sitnica od 27 sati u krcatom busu po kolumbijskoj cesti s vozačem iz pakla…a dobra stara klima odvrnjena na način da dočarava noćne uvjete u baznom logoru Everesta. Punih 14 sati bus se ne zaustavlja, što znači smrt za moja crijeva,a ni tada ne staje više od 5 min. Na kraju se, tamo negdje oko 20 i nekog sata premještamo u drugi bus koji, hvala ti Bože, nema klimu, ali ima prozore koje su svi dogovorno otvorili samo zato jer Svemir zna koliko MRZIM klime i te ultra propuhe…. Ne zato što sam lud, nego već empirijskim putem znam što će mi se dogoditi….i dogodilo se! Doteturam u sad već praznu Bogotu i opet hvatam bus za onaj isti hostel u kojem sam boravio prije cirka mjesec dana, no sad je hostel prazan (kao i grad).

U sobi u hostelu samo ja i Engleskinja. Nakon tuširanja osjetim ZLO kako stiže. Legnem u krevet i u sat vremena temperatura mi skoči na 39.5. Još jednom (samo jedan od brojnih primjera) kao onomad na Filipinima kad sam zbog istog zaradio tešku upalu pluća, zahvaljujem svim tim otvorenim prozorima i klimama svih buseva svijeta – volim vas  Sinoć još jedna u nizu neprospavanih noći začinjena je još jednim suludim događajem. Naime dok sam se ja tako tresao smrznut kao u siječnju u Sibiru no u potpunoj nemogućnosti da se pomaknem i dodatno obučem, stiže Engleskinja u sobu sasvim izbezumljena s pričom da ju je vlasnik hostela pokušao napastovati te me moli da je otpratim do wc-a jer je nju strah. Sućutan jesam i pokušavam, zaista pokušavam,a ona me pridržava…Nije mi tu sasvim jasna moja pomoć njoj, no eto, i to odradih.

Engleskinja je prvim zrakama sunca pobjegla u drugi hostel ili gdje već, a ja sam danas ipak bolje, čak sam i u ljekarnu po paracetamol otišao – oni rijetki prolaznici koji me susretnu bježe na drugu stranu ulice jer nezaustavljivo kašljem,a i vidljivo sam nemoćan….Vrlo zajebana kombinacija u ovo “histeriodoba”. U svakom slučaju, ohrabrujuće su naznake koje pokazuju da bi možda uskoro nekakvim zadnjim letom zadnjih letova i mogao kući, no kad me na aerodromu vide ovakvog, čisto sumnjam da će me potapšati po ramenu, dati čunga lungu i reći: “Samo naprijed, takve i očekujemo da nam dođu”… Pa ti njima objasni svoj imunitet, klimu i prozore u busu.

Eh da, ovdje od sutra stupa na snagu zabrana kretanja gradom, potpuna! Ipak, šećući danas do ljekarne nisam mogao ne primijetiti koliko je Bogota magična ovako prazna i šarena, bez turista, bez ljudi, tek tu i tamo neki Kolumbijac koji bježi od mene – kao nekakav veliki Macondo.. .Čak i ovako bolestan moram se dignuti iz kreveta i još malo prošetati, prilika je zaista jedinstvena. A i ne bi volio ostati zatočen u hostelu sam bez ruma…Što ako ozdravim, što da onda radim??!  Svi su već kućama odletjeli, ostaje mi samo jedan prijatelj, jest tekući, ali je prijatelj.

A evo i jedna fotkica iz busa u kojemu sam uspio uhvatiti zaista zavidno mjesto za tako “kratku” vožnju  Živjeli vi meni i nemojte dopustiti da vas strah pojede, pojedite vi njega pa ga poserite. To je ono što i zaslužuje – biti posran….a barem sad papira za obrisat se svi imate i više nego dovoljno” kaže Goran Subašić, kojem, kao i svim našim sugrađanima diljem svijeta želimo sretan povratak kući.

D.G.

Vaš komentar