ĆAKULE GURMANSKE Falši bakalar, uskršnja pogača, pletenice i nedjeljni ručak

Foto: Željko Krnčević, Katja Puljizević, Facebook

Uskrs. Još jedan. Ovaj nas put vratilo kući. Domu. Obitelji. Vratilo nas samima sebi. Iskonu. Mislima o smislu. Blago onima koji vjeruju. Ja sam jedan od njih. Pa onda u ovo nezgodno i ružno doba u kojem moramo biti itekako strpljivi i što bi rekao Dalić – ponizni, promislih kako je to bilo nekad. A to nekad nije bilo tako davno. Barem mi se čini. I onda mi se dogodi što se jedanput dogodilo mom dragom pokojnom čači. Upitah ga ja tako jednom zgodom (on je već imao blizu 80) o nekim događajima u dijelu Šibenika kojeg zovemo Dolac. Rekne on meni da nema problema, da ćemo pitat koga starijeg. Pa onda stane, pa kaže, majke ti koga starijeg kad ja imam 80. E, tako se skoro dogodilo meni kad sam za naš Morski odredio napisati koju o sjećanjima kako vjerskim, tako i gurmanskim o Uskrsu. 

Ravnatelj Muzeja Grada Šibenika, Željko Krnčević

Pa stanem, promislim i krenem u vlastita sjećanja vremenskim strojem ugrađenim u moje sive ćelije tamo negdje ne baš tako daleke, 1959. Sjetih se tako djetinjstva i susjeda, teta, baka i dida. 

Preduskršnje vrijeme. Ministriram. Župa je Gospe vanka grada u Šibeniku. Veliki su vjerski osjećaji. Sjećam se, kao dijete doživljavao sam te dane preemotivno. Ali, uz župnike i vjeroučitelje, pa kući uz obitelj, osjećali smo snagu. Osjećali smo se kao što se i danas osjećam – kršćaninom. A put Križa, pranje nogu, polaganje u grob, prestanak zvona, čuvanje ura, pa nedjelja, Uskrs, blagoslov… Sjećanja djeteta se isprepliću sa sadašnjošću jednog šezdesetogodišnjaka. Prekrasno…

Ali, vratimo se ovdje običajima vezanim uz jelo i obitelj. Iako mi se čini da napokon postajemo svjesni da bi obitelj trebala biti ono što je na prvom mjestu. Volio bih kada bi veći dio čovječanstva postao svjestan toga. 

Dakle, mater, čača, dide, bake, tete … Sve je bilo lijepo i imalo smisla. Zajednička večera u petak kada bi baka Zdenka (a to je obožavala, da nam ugodi), pripremala i riblju juhu, crni rižot i frigane lignje. Nekako kod nas i nije bilo bakalara za Veliki Petak. Ali, ipak ću se ovdje dotaknuti posta, pa ću zato donijeti i jedan recept, neka vam ostane zapisan, možda i zatreba. 

Pošto je većina naših starih iz financijskih razloga morala jesti “makrobiotičku” hranu, začinjenu dobrim maslinovim uljem i tko zna kojom “bevandom”, a one bolje “bokune” blagovala “svecom”, to smo za ovu zgodu izabrali malo jednog i malo drugog. 

Primjereno trenutku, a čekajući “globalizaciju i prevladavanje naslijeđa iz prošlosti”, donosimo i jedan prikladan recept. Radi se o falšom bakalaru ili bakalaru bez bakalara, po pričanju očeve tete, pok. Josipe Lovrić-Gojanović. Preporučamo ga za kraj mjeseca, ali samo u slučaju ako imate svoje maslinovo ulje.

Foto: Željko Krnčević

Falši bakalar

Sastojci:

1 kg krumpira; 2 dcl maslinovog ulja; 1 češnjak; petrusimen; sol i papar; 1 žlicu konšerve ili nekoliko pomidora.

Priprema:

Krumpir oguliti i rezati na fete. Ugrijati ulje i na njemu ispržiti fino narezani češnjak, petrusimen, konšervu i malo vode. U posudu složiti jedan red krumpira, popapriti, posoliti, te malo politi  uljem u kojem je pržen češnjak. Zatim složiti drugi red krumpira i tako dok se ne potroši. Peći dok krumpir ne omekša.

Nakon posta, subota je bila za malo odmorit se, a na Uskrs, poslije svete mise, uz ostale delicije trebalo se osladiti i pogačama. Upravo pogače oduvijek predstavljaju mjerilo umješnosti naših domaćica. Mnogo je i suza proliveno zbog onih neuspjelih, koje su se morale sakrivati od susjeda i gostiju. A one koje bi uspjele, ponosno su se odmatale iz kanavača čekajući blagoslov. Baš je to svečano, uskršnje jutro mnogima  ostalo u sjećanju kada su kao djeca obilazili babe, tete, ujne i strine, gdje su ih čekale karitule s upletenim jajem. A kužina mirisna i topla, s dobro poznatim, slatkim vonjom pogače. Baba Blaženka u traveši, ponosna na svoje djelo:”Jel’ da je lipša moja nego Bepinina!?” Odmah se karitula morala kušati, a budno babino oko pazilo je da se ne prospe koja blagoslovljena mrvica iz svečane, rakamane kanavače. Nadamo se kako ova lijepa vremena nisu tempi passati za nadolazeće generacije.

Evo Vam, poštovana čitateljice recept, pa se i sami okušajte u pripremi ovog, nekada željno iščekivanog kolača. 

Foto: Katja Puljizević

Uskršnja pogača:

Sastojci:

1 kg brašna; 8 jaja; 25 dkg šećera; 15 dkg masti; 1 velika žlica kvasca; 1 žličica soli; 1 limun; 1 naranča; 2 vanilije; malo “rožolja”.

Priprema:

Prosijati brašno. U sredini napraviti rupicu u koju se stave sva žumanjca i pola bjelanjaka, šećer, mast, sol i korica od limuna i naranče, vanilija i rožolj. Dodati kvasac koji je prije rastopljen u 1 dcl mlakog mlijeka s malom žlicom šećera. Sve dobro izraditi. Umotati u krpu i pustiti na toplo da uskisa. Kad je dovoljno uskisalo, tijesto podijeliti na tri dijela, oblikovati pogače i pustiti da opet kisaju. Kad su uskisale, škarama lagano prerezati po površini i namazati tučenim jajem. Peći na laganoj vatri oko 40 minuta. Napomena: Za pogače je važno da se sve radi u toplom.

Za karitule ili pletenice tijesto je isto kao i za pogače.

Podijelite ga na nekoliko dijelova, te ispletite pletenice na vrh koje se uplete jaje.

Kako bi sve bilo kompletno, donosimo i recept za pravljenje “rožolja”:

Sastojci:

½ kg šećera u prahu; ½ l mlijeka; ½ štapića vanilije; ½ l alkohola; sok od 2 limuna; nekoliko latica ruže.

Priprema:

Sve sastojke dobro izmiješati. Smjesu uliti u bocu, zatvoriti je i ostaviti 8 – 14 dana (na prozoru “prama” suncu). Zatim procijediti i pustiti da odstoji začepljeno. Liker se može koristiti odmah, ali što duže stoji, ukusniji je.

Nedjeljni ručak

Prisjetimo se i njega. Nakon blagoslova „spize“ na misi u subotu. Nosilo se u košarama ili krtolima pokriveno. Unutra pogača, sol, kuhana jaja, kapulica, pršut ili šunka (moj je dida stavljao kuvani pršut ili zambon; kuhao ga je u velikoj teči i dodao bi unutra i malo sijena). To se jelo za Uskršnji doručak. Nije se smjela niti jedna mrvica iz blagoslova prosuti, a ono što bi slučajno ostalo moralo se zapaliti. Za ručak rapsodija janjetine. Kako mi je dida bio veterinar, tako je, sjećam se, u subotu popodne iz Perkovića dolazilo lipo, mlado janje zamotano u „debelu, smeđu kartu“. Na njoj je pisalo „Za šjor Bepa“. I onda se kombiniralo. Obavezna je bila lijepa juha. U nju bi išlo malo rebara i buta, a baka bi napravila njokice od griza s nareckanom jetricom. Rebarca, vrat i plečka bi išle u špaker u padelu s kumpirima, a ono „pupastije“ meso bi išlo s bižima. Nije se onda trebalo stavljati kumpira, bilo je mesa. 

Da vam sad ovdje pišem recepte, nema smisla. Klasični su, znate ih. Ako treba, evo vam moj mail pa upitajte (zkrncevic@gmail.com). Ja sam, kao i danas, juhu obožavao. Danas je možda bolje jer ima rajčica u važu, pa se može napraviti šalša od pomidora uz lešo meso. Ta je kombinacija broj jedan – bila i kod mog čače, i sina mi Vice i mene. Dida je volio janjetinu malo više od pola kuhanu, i to ono malo masnije, da „drhće“ kad se takne, pa bi je iz visine posolio i to s krupnom solju. Uz to babin kruh iz špakera.

Foto: Facebook

Uskršnji ručak, pali se svijeća, moli se, uživa u zajedništvu. Razgovor, priča o svemu i svačemu. Nakon ručka, priče i pogača, dida kruhom umočenim u crno vino gasi svijeću. A vino se pilo crno, domaće, naše. Sjećam se i narednih dana kada mi je veliki gušt bio slasnu i slatku pogaču umočiti u mliko, ali ledeno, jer bi se u toplom brzo rastopila. 

I tako, provedimo ovaj Uskrs ako ne možemo u obitelji, barem u mislima s njima. I činimo dobro…

Dobar Vam tek i sretan Uskrs.

mr.sci. Željko Krnčević

Vaš komentar