ŽIVOTNI PREOKRET Kako je rukometni reprezentativac postao pomorac

Foto: Osobni album

OPUZEN – Život priča neobične priče, a one najbolje su kad čovjek iz njega izvuče najbolje. Upravo jer se sastoji od uspona i padova, dočekati se na noge, dignuti glavu i krenuti dalje, mogu samo najsnažniji, a ako pritom moraju krenuti ispočetka i u sasvim drugom smjeru, onda to zaslužuje ući u rubriku „Priče iz Hrvatske“. Takva je zasigurno o pomorcu iz Opuzena koji je svoj životni put započeo kao perspektivan rukometaš čije su igre njegov klub Metković Jambo, a onda i hrvatsku reprezentaciju dovodile do brojnih pobjeda.

Za Marina Babića iz Opuzena već u osnovnoj školi počinje njegova rukometna priča u Rukometnom klubu Opuzen. Dok je pohađao Opću gimnaziju u Pločama,istovremeno kao mlad i perspektivan rukometaš prelazi igrati za RK Metković Jambo.

– U to vrijeme mi nije padalo na pamet da bi se u životu mogao baviti pomorstvom, a još manje ploviti. Za vrijeme te 4 godine srednje škole, moja ekipa RK Metković Jambo, nizala je brojne upjehe u nacionalnim i međunarodnim natjecanjima, a moje su me dobre igre dovele u reprezentaciju Hrvatske za koju sam godinama igrao u svim nižim uzrastima – prepričava nam svoju priču Babić.

Foto: Osobni album / RK Zagreb

Po završetku srednje škole odlazi u Split gdje se posvećuje rukometu igrajući za RK Split. Nakon 3 godine provedene u Splitu prelazi u RK Umag, za koji će se ispostaviti da je to i posljednji klub za koji je profesionalno igrao.

– Tijekom te posljednje sezone u Umagu, ponukan ozljedama te željom da se akademski obrazujem te izgradim i na tom polju, donosim odluku da po završetku sezone ostavim rukomet te se posvetim obrazovanju – kaže Babić.

Foto: Osobni album

S 22 godine je upisao pomorski fakultet u Splitu, smjer pomorski menadžment. Iako je u tom trenutku bio svjestan da je s velikom sportskom ljubavi, barem što se profesionalne igre tiče, naprosto završeno, nije se pomirio s tim da potpuno ostavi rukomet, pa osniva školu rukometa.

– Osjećao sam želju i potrebu da prenesem svoje rukometno znanje i iskustvo na djecu, te želju da pridonesem društvu. Osnovao sam najprije žensku školu rukometa u Opuzenu te nakon toga i mušku školu rukometa u Pločama.

Foto: Marin Babić

Prvi student splitskog pomorstva kojem su istodobno odobrili dva studija

Marinu nije bilo dovoljno aktivnosti, pa je tijekom studiranja prve godine pomorskog menadžmenta podnio zahtjev na fakultetu da mu se omogući paralelno studiranje još jednog smjera – Nautike. I omogućili su mu to!

– Na drugoj godini Menadžmenta sam upisao prvu godinu Nautike, a  po riječima tadašnjeg dekana prof. Antonića kao prvi student u povijesti fakulteta koji je to napravio.

Foto: Osobni album

Nakon što je završio 3 godine Nautike i postao prvostupnik inženjer, te 5. godine pomorskog menadžmenta, sa strukom magistra inženjera, napokon odlazi na brod da stekne pravi uvid u sve čari pomorstva, broda i navigacije.

– Htio sam steći i iskustvo kako bi “sutra” bio što bolji u poslu kojeg sam planirao raditi, a to je posao na kopnu u pomorskom menadžmentu. Priliku za to mi je pružila hrvatska kompanija, Korkyra shipping, kojoj sam zahvalan na tome, jer mi je taj prvi pravi susret sa brodom otvorio oči i tu se rodila ljubav prema ovom izazovnom i odgovornom pozivu pomorca.

Nakon tog ugovora prelazim na tankere, na nekoliko stranih kompanija na kojima sam se zadržao osam godina – kaže Babić.

Umalo zakasnio na vlastito vjenčanje

– Koliko je posao pomorca nepredvidiv govori i činjenica da sam skoro zakasnio na vlastito vjenčanje, jer sam stigao tek večer prije. Supruga mi je oduvijek bila podrška u teškim trenucima, davala mi snagu i utjehu i mogu slobodno reći da bi bez toga ovaj posao bio kudikamo teži – iskreno priča Marin.

Ali ni tu nije kraj, jer u međuvremenu polaže „kapetanski“ ispit, te želja za prelazak na putničke brodove postaje sve veća.

– Naravno, i želja za kraćim ugovorom, fiksnim rotacijama, navigavanjem u mirnim zemljama (naspram Somalije, Nigerije i ostalih opasnih zona u koje se ide s tankerima) je presudila, te nakon velikog broja apliciranja dobivam priliku da predem na renomiranu Cruise kompaniju u svojstvu časnika “Chief officer”. Ukrcaj je bio planiran za travanj 2020., ali kako je dosla korona, tako se i svijet Cruise industrije ugasio – priča nam Babić, ali se i dalje ne predaje.

Foto: Marin Babić

– Umjesto da kukam i gledam crno na novonastalu situaciju, želim vjerovati da će se ubrzo sve vratiti u normalu. Svjestan sam da je jako teško kolegama na brodovima koji se ne mogu iskrcati i doći svojim obiteljima, kolegama koji su dugo kući i ne mogu na brod. Ali isto tako smatram da koliko god nam je teško, postoji jako puno ljudi kojima je znatno teže nego nama. I da smo mi pomorci oduvijek bili poznati kao ljudi neslomljivog duha. Siguran sam da ćemo prebroditi i ovu krizu te svi skupa izići snažniji – zaključuje upravo u sportskom duhu nekad mladi i perspektivni rukometaš, a danas na korak od kapetana broda.

Jurica Gašpar

Vaš komentar