Foto: Boris Kačan

Pomorce diljem svijeta teret mirnodopske krize kakvu svijet nije vidio, nije mimoišao. Pa ipak, šutke su je podnosili, iako možda trpe više od mnogih drugih gospodarskih grana. No, kad su kruzeri došli na red, onda se sve iz temelja promijenilo.

Svijetom je bezbrižno plovilo na stotine kruzera s desetinama tisuća posada i možda stotinama tisuća gostiju kruzing kompanija diljem svijeta. Od luke do luke, lagano prodavajući ljudima prirodu koju će uočiti putem, kruzing kompanije mislile su na apsolutno sve kako bi gost trošio na brodu. Što ga više sadržajima animiraš da troši u minijaturnom plovećem gradu, manje će mu volje i novca preostati za potrošnju u nekakvom Zadru ili Dubrovniku. Istina, u izboru pizza-cut-a u Zadru za 12 kuna ili ulaznice na dubrovačke zidine za 200 i kusur kuna, razlika u ponudi je jedino cijena, za sve ostalo se po prilici pobrine brand Made in China, kako u (primjera radi) Zadru i Dubrovniku, tako i na samome brodu. Suvenire ionako unaprijed gostima pripreme kompanije i obično podijele “besplatno”, odnosno unutar cijene aranžmana. Dilema o opravdanosti cruising turizma, odnosno načinu kako je Hrvati shvaćaju, svakako je opravdana, no ostavimo je zasad na ledu i idemo se ovdje zadržati na pomorcima.

Foto: Boris Kačan

Brodovi za krstarenja su među prvima osjetili nemoć izolacije u globalnoj koronakrizi. Kad su se od do prije pola godine potpuno nepoznate bolesti počeli razboljevati i gosti na kruzerima, a onda i umirati od nje, ta je vijest izletjela u nebo i zagarantirala posadama i gostima najduži “besplatan” boravak na kruzeru. Danas znamo ono što nismo znali onda – od bolesti koronavirusa COVID-19 najviše umiru oni s najslabijim imunitetom, najstariji i s kroničnim bolestima. Na putovanja kruzerom najčešće se odlučuju umirovljenici, dakle dobar dio ljudi iz rizične skupine boravio je tamo u trenutku kad se sve zatvorilo. A na kopnu su se zbrajali oboljeli i umrli. Postotci s kruzera tome nisu išli u prilog.

Foto: Boris Kačan

Zamislite sad ono putovanje od luke do luke s početka priče, ali vam više ni jedna luka ne dozvoljava uplovljavanje. Osuđeni ste biti negdje tamo na pučini. Nitko vas ne želi, ni brod, ni posadu, ni putnike. Svijet je u strahu, a stigma je na vama. Trebalo bi skinuti kapu svakom manageru, pregovaraču i strategu, jednako kao i svakom pomorcu na strpljenju, jer vrijeme je teklo, a malo toga se mijenjalo. Vlade su se nekako izdogovarale, pa su putnici, ovisno o kraju svijeta gdje bi se zatekli, kroz karantenske uvjete bili iskrcani. A posade su ostale tamo sve do prije nekoliko (tje)dana.

Foto: Boris Kačan

Nekim ljudima je, razumljivo, bila već puna kapa pa su digli glas. Oni gorljiviji ljudi s mora, pomalo i posprdno kažu “takvi vam i nisu pomorci”, jer radi se pretežno o uslužnom osoblju koje je sasvim slučajno na plovećem hotelu, pa im psiha i nije snažnija strana u izdržavanju onog što pomorac zapravo živi. Naravno da nisu svi ljudi isti i da nije za svakoga more. Vratimo li se na početak ove priče, pomorci su ipak ovu krizu podnijeli stoički, iako možda trpe više od mnogih drugih gospodarskih grana. Ima, doduše, mnogih kojima se ovaj životni izbor učini romantičnim i ljube zemlju po kojoj po povratku hodaju, ali kao u naslovu pjesme od Atomskog skloništa, još jedan stih je zajednički svima: “Svatko svoju toplu kuću sanja”. Najbolju sliku o tome možete vidjeti kroz Morsku sliku Borisa Kačana…

Foto: Boris Kačan

Jurica Gašpar

Vaš komentar