Foto: Osobni album

Doslovni prijevod regionalizma s talijanskim korijenom tiramol(a) je potegni – popusti. Riječ je o užetu, obično rastegnutom s dva prozora suprostavljenih kuća, na kojem se u pravilu suši rublje, ali mogu se i razmjenjivati raznorazna dobra: od vina, preko maslinova ulja, do kakve dobre delicije. Ukratko, tiramol nije samo praktična alatka, nego i ingeniozni društveni čin mediteranskog suživota. Tu ideju pokušali smo provesti u ovoj rubrici, koja je pod radnim naslovom Hrvatski otoci – ljudi jači od njihove izolacije, dobila i potporu na natječaju Agencija za elektroničke medije. Želja nam je ukazati na pojedince, one koji su snagom svog entuzijazma ne samo nadvladali geografska nego i mnoga društvena ograničenja izolarnog univerzuma. Nadamo se da će njihove priče biti poticaj i vama, bilo da ih podržite u njihovoj djelatnosti, bilo da sami pokrenete neku svoju dobru otočku priču. O  tome se ovdje radi.

Mislili da Hrvatska ima 1244 otoka ili imate neku svoju računicu, konačnom zbiru morate dodati još jedan. Zove se RokOtok, a znamenit  po tome mijenja geografsku širinu i dužinu, povezuje škoje i ljude, čineći da otoci uistinu zažive životom kakvim zaslužuju! Iako je korona zaustavila njegova osnivača Ribafisha u namjeri da ove godine vrluda po šibenskom arhipelagu, dobra priča o otocima ne samo da nije stala, iz nje se mnogo toga može naučiti s ove i s one strane mora.

Na dan kad ovaj tekst zapliva prema vama, njegov glavni lik profesor geografije, bloger i kolumnist Domagoj Jakopović Ribafish trebao je širokim zaveslajima grabiti između šibenskih otoka. Bio bi to nastavak prošlogodišnje RokOtoka, jedinstvenog događaja koji je uz dotad u nas nezabilježen entuzijazam povezao otoke.

Foto: Osobni album

Plivajući među njima, Ribafish nije samo povezivao geografske točke, nije samo razgrnuo tu geografski uvjetovanu izolaciju, nego je sa malim svečanostima druženja s djecom nakon isplivavanja dionica razvrgnuo i oblake samoće i otuđenja u kojima živimo na kojoj god obali da se zateknemo. U tom smislu RokOtok je stvarni čin pojedinca, ali i metafora onoga što otocima treba, on je pothvat čiji potencijal ne ovisi o slabijoj ili jačoj turističkoj sezoni, ili sklonijoj ili manje sklonoj vremenskoj prognozi. Riječ je o djelovanju koje dolazi iz drugačijeg od sadašnjeg, za ovo društvo uobičajenog, mentalnog sklopa. Zato njegovu empatiju, predanost, promišljenosti i upornost u svladavanju prepreka ne može zaustaviti ni epidemija korone. Zbog nje je Ribafish ove godine odustao od plivanja, ali već za sljedeću godinu priprema novo (reklo bi se dopunjeno i prošireno) izdanje.

S Fishom smo razgovarali u noćnim satima, nakon napornog snimanja kulinarskog serijala u kojem sudjeluje, pokušavajući na početku napipati „otočku žicu“  koja ga je natjerala da potegne svoju stranu tiramola.

– Kako sam i sam dijelom otočanin, i dida i baba su rođeni u Veloj Luci na Korčuli, a mama u samom gradu Korčuli,  apsolutno sam ponosan na taj detalj. Nema ljeta kad nisam barem dva tjedna lovio kneze, pirke i špare po Korčuli, otoci su mi u krvi i stvarno mi je stalo da se život na njima popravi. Naravno, to samo nije dovoljno, ali mi je omogućilo uvid u osebujnost mentaliteta i načina života ljudi s otoka. Cijela ideja RokOtoka je proizašla iz mojih razmišljanja nakon tragedije u kojoj sam shvatio da ne upravljamo našim životima i da bih dok još postojim na Planetu htio napraviti nešto dobro za druge ljude.

Photo: Facebook / Screenshot

Obećanje dato mom sinu Roku da ćemo skupa obići sve otoke, bila je samo zadnja od kapi koja je napunila čašu ostvarenja projekta.  Zaintrigiralo me i to, jer sam shvatio da se  nitko nikada nije upustio u nešto takvo. U plivačkom smislu ima puno kvalitetnijih i sposobnijih plivača, svakako bih zahvalio Mihi Boškoviću, Dini Levačić, Toniju Pavičiću Donkiću, Antoniji Buličić i svima drugima koji su plivali sa mnom, ali kod mene su u prvom planu su  druženja s najmlađima, isticanje koliko je važno  kvalitetno provedeno slobodno vrijeme u druženju sa njihovim roditeljima. U tom smislu ne povezujem samo otoke, nego i ljude i to upravo one za koje se misli da su najbliži. S druge strane cijeli projekt RokOtok ja vidim i kao veliku mrežu nekih novih potencijalnih međuotočnih dodira ali i dodira otoka s kopnom.

Foto: Osobni album

No, moja plivanja  bila su i neka vrst prevratničkog razbijanja ustaljenih klišeja: jedan je onaj o otoku (otocima) kao samoizoliranim, nepovjerljivim sredinama, drugi je o fureštima koji ništa ne razumiju i koje otoci zanimaju samo kao hedonističko mjesto njihovog bijega od sebe samih. Htio sam dakle, objasniti i bodulima i fureštima koliko je važan njihov odnos prema moru i otoku, ljubav prema prirodi, interes za istraživanjem, avanturom i zdravom životu…  – priča Fish, koji se na kraju te sezone družio s  2.000 djece i još toliko njihovih roditelja na 17 otoka Južnog Jadrana.

– Emocije su eksplodirale, i trebalo mi je par mjeseci da dođem sebi, što od napora, što od slaganja dojmova, pa sve do planiranja nove sezone. Kada sam kretao, znao sam koliko je teško živjeti na otoku, koliko država malo brine o otočanima, i kako je teško devet mjeseci biti pasivan a tri turboaktivan. U ljudskom smislu bilo je apsolutno sjajnih detalja. Kako nismo dobili dozvole da uplivamo u neku luku ili uvalu, tako smo plivali između dvije najbliže točke otoka i onda kasnije „fejkali“ odnosno lažirali dolazak na doček i predavanje. Pamtim jedno totalno razočarenje mulca od kojih pet godina koji je mami rekao: „Ja sam mislio da je on rođen s kostimom, a on ima odijelo za plivanje…“ Drugi klinac mi je rekao: „Hvala ti za zmaja, ti si naš summer Santa!“

Foto: RokOtok

Ipak, najsmješnije od svega je bilo kad sam na Šipanu išao leći, a uhvatilo me u parku desetak curica i dječaka koji su bili na predavanju, ali su i sad imali stotinu pitanja. Onda smo sjedili pola sata, pričali, smijali se, i kad sam htio otići, dvije curice su mi rekle da pričekam da otrče doma da im potpišem knjigu koju sam im to jutro poklonio. I za pola minute jedna dolazi s knjigom RokOtok, a druga s – Biblijom! „Milo, mislim da ti ja nisam napisao tu knjigu“, rekoh, a ona će: „Oime, ubit će me baba!“, kaže dodajući kako su ga ti izravni susreti i mnogi divni i hrabri ljudi uvjerili da se situacija na otocima može puno popraviti. I to prije svega to mogu učiniti otočani sami.

Iako su moji boravci na pojedinom otoku bili kratki, nije mi  promakla stvarnost pojedinih otoka. Na što konkretno mislim? Kada je mojoj majci pozlilo prošle godine, helikopterom su je prebacili do Splita. U pitanju su bili sati, ali su divni ljudi s Firula uspjeli spasiti. Dakle, taj dan nije puhalo, helikopter je mogao sletjeti i poletjeti, sve je ispalo savršeno. Ali ne bi li bilo bolje da postoje kirurzi i bolnice na otocima, kao i škole i infrastruktura, i još mali milijun stvari da ljudi ne žele odlaziti u potrazi za boljim životom i ostavljati ta prekrasna mjesta da polako izumiru? Stvar je složena, ništa tu nije crno-bijelo, ali nekako sam dojma da nešto ne ide u dobrom smjeru. Ali opet, sve je na ljudima i nije sve samo u propustima njih s kopna.

Foto: NP Mljet

Puno otočana ima razmirica sa stanovnicima susjednih mjesta (jednom sam tako rođaku, vlasniku kafića u Veloj Luci preporučio da u ponudu stavi sjajno Zmajsko pivo, a onda sam shvatio da se nogometni klub iz susjednog Blata zove NK Zmaj) nije lako bilo živjeti ni prije, većina otočana je do sedamdesetih godina ovog stoljeća često bila i gladna… Ali nije li vrijeme da se zakopaju ratne sjekire i oprosti nekome što mu je njegov pradjed 1893. posjekao maslinu? I sam sam se s a svojom ekipom suočio s takvim stavovima. Kako je svaki čovjek jedinstvena jedinka, tako su i naši otoci definitivno svaki priča za sebe. Na velikoj većini otoka su bili presretni što se išta događa, na nekima smo dočekani kao smetnja, a negdje nas pak nisu ni doživjeli – kaže Fish, pa kao u malom dramoletu, bez uvoda uprizoruje neke od situacija na koje su nailazili:

– Kad dolazite? U četvrtak? A onda nam je Magazin, doplivajte neki drugi dan (poklapanje slušalice)

– Gospođo, petak je, jedanaest i po, ne zanima me ništa, nazovite u ponedjeljak.“

– Ma tamo vam nema dice, ne trebate ništa organizirat… (Par sati kasnije poruka na Facebooku da nas djeca tužna čekaju na plaži) Kužiš? – kaže, dodajući kako je  osoba za komunikaciju na brodu par puta bila na rubu živčanog sloma.

Foto: Osobni album
Foto: Facebook

– Niti smo mi bili pripremljeni, nit smo sve obavili profesionalno, niti smo i kunu uložili u PR, znali smo se posvadili međusobno, pukli od napora, i zato najdublji naklon i najveća zahvala svima koji su nam pomagali i dali nam donacije i sponzorstva, ali da je bilo svega – bilo je…, Kada smo krajem srpnja pristali na zadnji otok na prvoj etapi, Čiovo, mislili smo samo na odmor. Čim smo došli sebi, krenuli smo u planiranje „kopnenog“ plana i održali dvadesetak predavanja i tribina po školama, učilištima, festivalima, knjižarama. Kako nam je Udruga neprofitna, a ja freelancer, morali smo porazmisliti kako takav projekt dalje razvijati.  Upoznali smo ljude koji su htjeli sjesti s nama da iskombiniramo trčanje i bicikliranje po otocima.  Za ovu godinu smo imali planirano duplo više akcija, skupljanje otpada, čišćenje plaža, postavljanje knjižnica na plaži, ubaciti u predavanje priču o bioraznolikosti, pojačati priču o ekologiji i opasnostima od plastike i otpada kao i bolje igre sa skrivanjem blaga. Ali,  tad je došla korona, i sve zaustavila. Ali samo do 1. srpnja. 2021. – kaže i odaje nam neke od budućih izazove RokOtoka.

– Polazna luka bit će Brodarica, kod Šibenika, prva ruta do Krapnja, pa preko 17 otoka završiti na Ugljanu. Ideji plivanja pokušat ćemo pridodati i ideju hodanja, odnosno planinarenja, u pokušaju da zapiknemo zastavicu i na svaki najviši vrh naših nastanjenih otoka. S ljudima iz Geocaching Croatia razmišljamo da na svaki otok sakrijemo specijalnu kutijicu kao poticaj za nova druženja (riječ je o igri koju širom svijeta igra preko 10 milijuna ljudi, šeću po prirodi, istražuju, uče engleski i bildaju orijentaciju u prirodi). RokOtok prekrasan i ozbiljan projekt koji može i treba biti puno bolji. Pa i proširen van granica Lijepe naše, jer je opasnost od prevelikog korištenja mobitela i kompjutera nikad aktualnija, i da stvarno treba s djecom više razgovarati i naučiti ih da više vole i cijene prirodu. A to treba i cijelom svijetu, zar ne? – ističe, a onda se priča ponovo vraća na otočko ozračje – ljude koji su jači od izolacije.

Otoci povezuju sjajne ljude, otočane i prijatelje otoka koji rade sjajne stvari kako bi pronijeli glas o problemima koji su stalni i ne popravljaju se, bilo da je riječ o cijenama trajekata, prisustvu i švercu drogama, nedostatak kadrova… Nešto se događa, ali sve to niti izbliza nije dovoljno. Umjesto da se takve ljude i inicijative potiče i potpomaže iz proračuna, oni djeluju kao ilegalci, za neke i kao čudaci. Nadam se da će ovo uvidjeti  i oni koji su u prilici donošenja odluka i  da neće prepustiti ovo iznimno bogatstvo nekom tko će ga betonirati, izravnati i uništiti.

Josip Antić

 

PROČITAJTE JOŠ:

Ribafish najavio: “Projekt RokOtok odgađamo za 2021. godinu!”

Vaš komentar