OTOČKI TIRAMOL: BRUNO MEZIĆ Kalafat flote od šporkice

Bruno Mezić

Doslovni prijevod regionalizma s talijanskim korijenom tiramol(a) je potegni – popusti. Riječ je o užetu, obično rastegnutom s dva prozora suprostavljenih kuća, na kojem se u pravilu suši rublje, ali mogu se i razmjenjivati raznorazna dobra: od vina, preko maslinova ulja, do kakve dobre delicije. Ukratko, tiramol nije samo praktična alatka, nego i ingeniozni društveni čin mediteranskog suživota. Tu ideju pokušali smo provesti u ovoj rubrici, koja je pod radnim naslovom Hrvatski otoci – ljudi jači od njihove izolacije, dobila i potporu na natječaju Agencija za elektroničke medije. Želja nam je ukazati na pojedince, one koji su snagom svog entuzijazma ne samo nadvladali geografska nego i mnoga društvena ograničenja izolarnog univerzuma. Nadamo se da će njihove priče biti poticaj i vama, bilo da ih podržite u njihovoj djelatnosti, bilo da sami pokrenete neku svoju dobru otočku priču. O  tome se ovdje radi.

Bruno Mezić

IŽ – Daleko od mondenog šušura, na otoku kojeg zovu i „krajem svijeta“  nastala je čudesna flota s porukom za plavi planet. Kalafat je istodobno i domaći čovjek i furešt, purger a bodul, bisnismen ali umjetnik, i kao svaki otočanin baštini sve vještine samoodrživosti potrebne za preživjeti teška vremena. Teška, kako nama tako i našem moru.   

Zove se Bruno, preziva se Mezić, a ovo ljeto je taj koronom natjerani „prislini“ turist brojnim zvanjima u kojima se okušao dodao još jedno. Taj  student psihologije, krojač, učitelj tenisa, jedan od osnivača glasovite planinarske rute Via Adriatica, producent u marketinškoj agenciji,  samozapoleni turistički vodič i kao vlasnik tvrtke za razgledavanje grada na biciklima pionir urbanog biciklizma (s podružnicama u Zagrebu i Splitu) postao je – kalafat.

Bruno je dečko iz Zagreba i na prvu reklo bi se nema što tražiti u otočkom tiramolu. Naravno samo na prvu, jer izložba koju je ovih dana  upriličio u veloiškoj Čitaonici ima sve odlike dobrog tiramola: kreativna je reakcija na zbunjujuću i tešku zbilju, umjesto uobičajenih crnjaka – puna je entuzijazma, budi volju za boljim svijetom i umrežuje dobru otočku vibru ne stajući samo na jednom otoku.

Iž, škoj od dva slova i dva naselja, smješten u Srednjem kanalu između Ugljana i Dugog otoka okružen s desetak otočića, od Zadra  udaljen 14 nautičkih milja, nije odabran slučajno. Brunov otac je iz Malog Iža, od malena klince je znao učiniti ljetnim bodulima. Dolazili su kao klinci s bakom, ostajali po tri mjeseca i zaljubili se od I do Ž, toliko da ih nije mogla rastaviti ni stanka mladenačkih godina. Ljubav je nastavljena u studentskim  danima, a traje do danas kad na otok dolazi sa svojom djecom.

– Zadnje desetljeće proveo bih na moru samo desetak dana tijekom sezone a ove godine, zbog korone dogodio se duži, u početku prisilni, godišnji. Za ostalo je krivo jedno davno jugo – priča Bruno, s ponosom pokazujući  svoju  Flotu od šporkice, kako se zove njegov izložba. Njegovi su brodovi nastali su od  naplavina, po domaći škovaca (smeća) iz mora, a takvi su kakve ih je more izbacilo. Pri izradi je Bruno koristio samo stare brukve, žicu, špag i fildešpanj (flas, pel) i spajao ih bez ljepila.

– Ja sam ih samo spojio, a našao sam ih ovakve kakve ih vidiš, točnije kakve ih je jugo naplavilo na plažu u maloj uvali gdje imamo kućicu. Na njih sam nabasao početkom ljeta, kad redovito  čistimo smeće koje se nakupilo tijekom godine. Prije par godina slučajno mi je zapelo za oko par komada drveta koja su asocirala na trup broda. Složio sam mali jednostavni brodić, najprije je bio bez imena, a poslije je dobio ime Prvi. Malo pomalo, počeo sam dodavati sve više detalja pa su nastajali sve raznovrsniji brodići, od kaića do plivarica, tankera i cruisera. Istodobno u meni se javljala ideja da ti brodići budu ne samo osobni pokušaj ukazivanje na sve teže ekološko stanje Plavoga planeta, nego su ti moji brodići ujedno hommage kalafatima i tradicionalnim brodograditeljima – priča Bruno dok mu ruke same sklapaju leut od par komada u kojim oko nevježe vidi tek svinutu dasku i par komada pluta.

Izložba u Čitaonici (koja je sama tiramolska priča za sebe izgrađena novčanim sredstvima iseljenih Ižana i dragovoljnim radom samih žitelja, bila je vlasništvo sela, primjer sloge, ljubavi i rada za svoje mjesto, mjesto identiteta svih generacija) nije mu prva. Nekoliko puta je svoj mali škver izlagao na manjim izložbama, a zadnje dvije godine sudjeluje i izložbi Brodi i kvadri koja traje već 22 godinu i na kojoj izlažu autori porijeklom s otoka ili rodbinski povezani s Ižom.

– Nije bilo teško pripremiti izložbu Flota od šporkice jer se nakupilo radova. Jedno fejsbuk javljanje veloiškoj udruzi mladih Tarabuži, kratka kava i sve je odmah bilo riješeno – priča Bruno, otkrivajući tehnike svoga maloga brodogradilišta.

– Svaki komad drva, plastke , željeza, šuvra, originalno je imao svoju svrhu, no odvojen od cjeline, istrošen pa bačen slučajno ili namjerno u more postao je bezvrijedno smeće, otpad. Opet uklopljen u formu broda dobio je novu funkciju i smisao. Na otoku smo okruženi i svaki dan imamo priliku vidjeti razne brodove, od tradicionalnih malih ribarskih batela do najmodernijih jedrilica i motornih jahti, pa ideja ne nedostaje. Radovi su izrađeni po sjećanju što znači da mi cilj nije vjerno prikazati pojedini tip broda već njegovu funkciju i prvu vizualnu asocijaciju kako oblika tako i boja. Neki put su to skečevi iz materijala koji je dostupan, drugi put je dorađen predmet, komad drva, koji je gotova forma broda samo ju treba nadograditi. Razlika između Fote od šporkice i radova drugih autora koji rade s naplavinama, trodimenzionalne slike, skulpture, suvenire itd. je u tome što brodove ne dorađujem. Nađene predmete, daske, komade drva, plastične čepove, mrežice, konope, špage i dr., ne obrađujem, ne bojam pa čak niti ne lijepim nego spajam onakve kakvi jesu starim brukvama, ruzinavom žicom i fildešpanjom – tumači.

Foto: Bruno Mezić

Brodovima su posjetioci najprije iznenađeni, a onda se iznenađenje u tren pretvori u oduševljenje. Čude se ideji i konačnom rezultatu. Nakon što pomno pregledaju i identificiraju svaki detalj pitaju za tajnu odabira, što ni autoru svaki put nije lako objasniti.

– Reakcije i komentari su izvrsni pa zato dosta brodova već visi u dnevnim sobama, kuhinjama i uredima po Europi i u Americi. Dobivam i sugestije da radove ponudim duž obale, ali i svima koji vole more i brodove.

Foto: Bruno Mezić

Iako se većinu radova može vidjeti online na junkfleet.weebly.com, volio bih napraviti putujuću izložbu, ne samo na otocima i u mjestima uz more, već i na kontinentu jer smo ipak mediteranska zemlja a i vidjeti brodove uživo u nekom ambijentu potpuno je drukčije iskustvo. Približiš li se dovoljno blizu možeš u drvu i konopima namirisati more. Ono na što želim ukazati i što je najvažnije, jest da moja flota, osim što pokazuje kako se od ničega, tj. otpada, da napraviti nešto, zalazi u područje upcyclinga, želi ukazati  na sve opasnije zagađenje mora i nužnu potrebu za njegovim očuvanjem. Nadam se da tako osvješćuje ekološki način razmišljanja i time doprinosi sveopćem naporu smanjenju stvaranja otpada. U tom smislu ja sam valjda jedini kalafat koji bi najsretniji bio – kad bi mu ponestalo materijala za rad – zaključuje Bruno.

Josip Antić

PROČITAJTE JOŠ:

OTOČKI TIRAMOL Vjeran Piršić – Vizionar u otočkom strujnom krugu

Vaš komentar